Izložba slovenske umjetnice bosanskog porijekla Sanele Jahić u Galeriji VN u Zagrebu pod nazivom I Am Spending My Capital, predstavlja dobar povod za nešto dublji uvid u njenu umjetničku produkciju.

Piše: Irfan Hošić

Činjenica da je nepoznata u Bosni i Hercegovini ukazuje na nepostojanje kulturno-umjetničkih strategija u našoj zemlji koje bi se bavile fenomenom kojeg je historičarka umjetnosti Azra Begić prije tri decenije definirala u poglavlju “Vrijeme odlazaka” u okviru obimne analize Umjetnost Bosne i Hercegovine 1925-1945 (Umjetnička galerija BiH, Sarajevo 1985.). Izložba Sanele Jahić otvara brojna pitanja o ulozi robota i strojeva u umjetnosti i u društvu, o njihovoj simbolici u savremenim industrijskim procesima, o pitanju slike u kontekstu smart tehnologije, ali i pitanja koja se tiču kulturnih, tj. interkulturnih identiteta uopće.

Interpretacija i razumijevanje izložbe Sanele Jahić I Am Spending My Capital, nije moguće bez poznavanja njenih prethodnih radova i njihovih produkcijskih zakonitosti. Poznavaoci njenog opusa znaju da je riječ o beskompromisnoj umjetničkoj osobnosti složenih tehničko-tehnoloških umijeća, koje pak vješto artikulira u osoben umjetnički vokabular. Još od završetka Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani 2008. Godine, Sanela Jahić koristi iznimno složene mašinske procese koji u većini slučajeva podrazumijevaju i ozbiljnu softversku nadogradnju. Interes za kinetikom i robotikom kao podesnim prostorom za istraživanje i usložnjenu sociološku interakciju, predstavlja temelj njenom umjetničkom promišljanju. Rani radovi kao što su Dogma II iz 2005. ili Pendulum i Scanner iz 2008. Godine, zaobilaze romantičarsku trivijalnost i površnost. Njihova forma obilježena je naglašenom tektonikom i konstrukcijom koje najčešće graniče sa grubošću kabastih materijala i oblika. Premda kinetički objekti Sanele Jahić gotovo uvijek obavljaju neku kompjuterski zadanu radnju, njihova vanjština prikazana je bez dotjerivanja. Takav pristup oblikovanju podsjeća na estetiku britanskog arhitekte Richarda Rogersa da u planiranju, osmišljavanju i dizajniranju arhitektonskih objekata koristi izokrenutu logiku pri čemu svjesno i gotovo amblemski one skrivene stvari, kao što su elektro- ili zračne-instalacije, iznosi na vanjsku fasadu, praveći od toga prepoznatljiv vizualni znak. Sanela Jahić je umjetnica čvrste ruke neočekivano snažne, gotovo čelične vizije kako umjetničko djelo može ili treba biti proračunato i podređeno dijalektici znanstvene logike i algoritmu robota i stroja, pritom uspjevajući uskladiti onu dimenziju koja ih determinira kao umjetnost. Umjetnici polazi za rukom da istraje na tom putu premda takav pristup podrazumijeva složene i nimalo jeftine proizvodne procese. Sanela Jahić često sarađuje sa timom visoko kvalificiranih stručnjaka iz raznih oblasti (informatičari, elektrotehničari, mašinci), kao i sa specijalnim radionicama koje finaliziraju njene umjetničke ideje – čudne antistrojeve (Olga Majcen Linn).

Sanela_0

Na samom počektu umjetničkog djelovanja, Sanela Jahić je svoj interes usmjeravala ka pitanju slike – jer navedeni strojevi i roboti tek su hardverski konglomerat koji će u konačnici na ovaj ili onaj način proizvesti određenu sliku. Bilo da se radi o RGB led-diodama kao što je to u već pomenutim mašinama Pendulum i Scanner, o vatri iz kibernetičke konstrukcije Vatrena slika iz 2010., ili tkanju u Mašini za pletenje iz 2011. godine – umjetnica dekonstruiše konvencionalnu strukturu slike, producirajući je posve drugačijim metodama i tehnikama. Umjetnica na takav način dovodi u pitanje doktrinu savremenog slikarstva i njegova načela i otvara misaono područje koje bi moglo biti definirano kao “kriza slike”. Radi svega navedenog, radovi Sanele Jahić najlakše se čitaju u kontekstu umjetničkih praksi proširenih medija, digitalne i kibernetičke umjetnosti koji svoju tradiciju u okviru slovenske umjetnosti baštine od sredine posljednje decenije 20. vijeka, pritom imajući u vidu globalne pionire kibernetičke i kinetičke umjetnosti Jeana Tinguelyija i Nicolasa Schöffera. U njenom opusu moguće je dakako prepoznati medijalnu srodnost sa sudionicima pokreta Nove tendencije, koji je tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, inicijalno iz Zagreba, predstavljao vrhunski umjetnički događaj. Iz međunarodne perspektive i sa otklonom od gotovo pola vijeka, može se reći da je Jugoslavija bila leglom istraživanja odnosa kompjutera i vizuelnih umjetnosti od internacionalnog značaja. Ti rani radovi otkrivaju njenu umjetničku srodnost sa onim umjetnicima koji sliku koncipiraju računarskim proračunima, a realiziraju je robotskim, tj. mašinskim uređajima.

Za razliku od prvih radova koji u značajnom opsegu podrazumijevaju sublimna čitanja, radovi prikazani na zagrebačkoj izložbi reduciraju udio simboličkih sadržaja ističući pritom jedan dokumentaristički pristup. I dalje držeći fokus na robotu i stroju, ovaj put Sanela Jahić radi vivisekciju robotskog identiteta. Putem video-arhiva i intervjua, a koristeći nagomilana iskustva iz zadnjih desetak godina, umjetnica nasuprot robota postavlja čovjeka i time otvara novo poglavlje obilježeno pitanjima odnosa ekonomskog profita unutar proizvodnog procesa čiji trijangl čine stroj-čovjek-proizvod. Kustoski dobro odnjegovana izložba sa tekstom Olge Majcen Linn, inicirala je važna pitanja o ulogama učesnikā industrijskih proizvodnih procesa, o njihovim hijerarhičnim identitetima kao i o superiornosti stroja nad osobom (radnikom) koja ga opslužuje. Logika stroja pritom izbija u prvi plan i ističe njegov značaj koji se odvija na nekoliko razina. Te razine uključuju stroj kao metaforu društvenog poretka koji u ovom slučaju inkorporira kompleksne relacije povijesnih okolnosti, društveno-političkog trenutka i socio-ekonomsku situaciju. Uzimajući pritom činjenicu da umjetnica koristi stroj kao svojevrsnu optiku interpretacije stvarnosti i kritički aspekt čovjekove pozicioniranosti unutar svijeta materijalizma i profita, komparacija sa njenim prethodnim radovima ukazuje na izvjesnu promjenu.

Sanela

Sanela Jahić konceptualizira svoju ulogu umjetnice u kontekstu zagrebačke izložbe time što sopstvena sredstva za produkciju radova, ali i poziciju “prekarnog radnika”, koristi kao polazište propitivanja proizvodne organizacije danas. Uzimajući stroj kao okosnicu savremene industrije, umjetnica kreira laboratorijski ambijent koji istražuje ključne odnose i relacije savremenog ekonomskog poretka. Njena kritika i nije toliko usmjerena ka mašini kao takvoj, već ka relaciji kako je ona pozicionirana naspram radnika/radnice. Ona nije puki romantičar koji pokušava dekonstruisati “vještačke tvorevine” koje bi joj, kao što je to bio slučaj na prijelazu iz 18. u 19. vijek, priječile put povratku prirodi. Ipak, ono što je još uvijek ostalo prezervirano iz tog vremena jeste sprega politike i razvoja mašine. Realizacija demokratije omogućila je industrijsku revoluciju, a industrijska revolucija kapitalizam, koji pak doživljava historijsku krizu. Postavlja se i pitanje njihove simbioze danas. U kojoj mjeri je neoliberalni kapitalizam utkan u ideju demokratije? Ili nešto spretnije formulirano – neće li padom kapitalizma doći i do urušavanja demokratskog poretka? Na koncu – za koga radi demokratija? Sociolozi, filozofi i antropolozi već uveliko propituju ulogu i značaj savremene demokratije kao sredstva socijalne kontrole. Stvari su ogoljene – demokratija je postala agens imperijalističkih i ideoloških tendencija, a rekonfiguracija globalnih političkih sistema repozicionirala bi i ključna čvorišta baratanja sa kapitalom koji je pak glavni element u umjetničkim promišljanjima Sanele Jahić. Neusklađena raspodjela kapitala, transformacija srednje klase u klasu neizvjesnosti, kao i radikalno osiromašenje Globalnog Juga, predstavlja mogući okvir za čitanje radova Sanele Jahić. Najočitiji među njima, sa izvjesnom snagom metafore, a pritom visokosofisticirane tehnološke zgotovljenosti, jeste Mehanizam za stvaranje napetosti iz 2013. godine. Ciničan naziv ovog rada korespondira sa njegovim ključnim vizualima. Dvije knjige suočene su mašinskom postupku razdvajanja usljed njihove adhezivne sljepljenosti. Lijeva je Kapital Karla Marxa dok je desna Smrt liberalne klase Chrisa Hedgesa. Obje na neki način govore o istom problemu iz različite vremenske perspektive. Kapital kritikuje kapitalizam kao eksploatatora radnika, a Smrt liberalne klase ukazuje kako je kapitalizam već mrtav i pitanje je trenutka kada će se urušiti. Te dvije knjige u metaforičkom smislu predstavljaju teoriju i praksu, i njihov historijski odnos. Svu napetost koju uspostavlja između te dvije knjige umjetnica mjeri posebnim uređajem. Jukstaponiranjem kapitalnih djela iz polja društvenih nauka naspram egzaktnih laboratorijskih postupaka iz oblasti fizike, umjetnica relativizira rigidna svjetonazorska shvatanja današnjih društava bilo da se radilo o kapitalizmu, demokratiji, socijalizmu, komunizmu, anarhizmu ili vidovima totalitarizma. Rad Mehanizam za stvaranje napetosti posjeduje formalnu strukturu koja je bliska već pomenutim antistrojevima Dogma II, Pendulum i Scanner.

Uz druge radove izložbe I Am Spending My Capital stvara se upotpunjena slika da je riječ o izložbi naglašene socijalne osjetljivosti. Preklapajući izjave radnika sa video sekvencama trenutne proizvodne organizacije u lokalnoj metalnoj industriji, i uz retrospektivne video sekvence pionira naučnog menadžmenta Franka Bunkera Gilbretha s početka 20. vijeka, Sanela Jahić se iznova dokazuje kao profilirana umjetnica koja uspjeva da na sofisticiran način “sempluje” različite matrice spajajući ih u jednu novu, gotovo arhiversko-dokumentarističku estetsku cjelinu visokih zahtjeva.

I na kraju, interesantno je sjetiti se njenog rada Mašina za pletenje prikazanim u sklopu izložbe Odjeća kao simbol identiteta u Gradskoj galeriji u Bihaću 2011. godine. On je interesantan iz perspektive interkulturalnih preklapanja i slojevitosti koja iz toga proizilazi. Naime, Mašina za pletenje postupkom pletenja kreira sliku da bi je previđenim softverskim procesom izbrisala, tj. uništila. Sanela Jahić postavlja pitanje “gdje počinje bosanski identitet, gdje on završava i gdje počinje slovenski identitet” . U takvoj korelaciji, a premda se radi o umjetnici izrazito potentnih umjetničkih mogućnosti, izbijaju pitanja o kompleksnosti bosanskohercegovačkog društva, tj. njene kulture danas – u zemlji i izvan nje.