Piše: Marko Tomaš

Kemo

Vijest o smrti Kemala Montena potresla me kao i svakog dobronamjernog čovjeka. Ta kolektivna potresenost koju smo doživjeli govori puno više o Kemalu Montenu nego o nama. Svaka žalost za umrlim čovjekom u svojoj je suštini sebična. S ljudima koji odlaze odlazi dio nas. To je kao u slučaju bliskih ljudi, a Kemo nam je bio blizak, čak i nama koji ga nismo poznavali, pa niti smo pretjerano konzumirali njegovu glazbu. Kemo je naprosto bio soundtrack jednog vremena. I kad bismo govorili o njemu svi bismo ga zvali nadimkom kao da smo, što narod kaže, čuvali ovce s njim.

Kemal Monteno je bio zajednički imenitelj mnogim ljudima. On je bio zaštitni znak jednog vremena koje, što se više povijesno udaljava, u našim očima poprima sve romantičnije odlike. Generaciju naših roditelja pjesme Kemala Montena su udruživale u tajno bratstvo. To je naprosto bilo vrijeme u kojem su takve vrste bratstva bile moguće. Postojala su neka jasna pravila po kojima se odvijao ljudski život. Budućnost je bila ideja u koju su svi bili zagledani s osmijehom, a pjesme Kemala Montena bile su sladunjavi tračak čežnje za onim što je prošlo, za onim što smo voljeli, onim što nismo prežalili i uz te pjesme su se odvijali skoro pa poganski rituali žalovanja. Ali sutra je obećavalo nešto bolje. Tom vremenu hotelskih bašta i bezbrižnosti pripadala je tuga sarajevskog vječnog dječaka. Ta je tuga u sebi imala obećanje nekog plemenitijeg i sretnijeg sutra.

Danas pak svi smo skriveni jedni od drugih, nemamo ništa što bi nas povezalo u bratstvo, potpuno zariveni u svoje turobne samoće i sutra koje će samo nataložiti još poneku nepravdu, jer mi smo svjedočili rušenju jedne civilizacije koju je bilo nepravedno srušiti ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što su je obojile pjesme Kemala Montena.

Iza rata

Kad je završio rat mi smo poput nekih pacova vukli svoju mladost kroz ruševine. Pokušavali smo se igrati života i umjetnosti. Sanjali smo Kerouacovu rutu i puno jazza, a kad bismo se ponapijali konjakom među Zagrepčanima poznatim pod nadimkom Mirogojček, kad bismo ispušili radosne smotuljke marihuane, bauljali smo zaglavljeni u svoje tuge, tuge koje smo tek imali izgraditi, izmisliti za potrebe naših vlastitih romantičnih petparačkih predstava o ljudskoj sudbini. Stvorili smo vlastitu predstavu coola. Imali smo Cohena i Tinderstickse, a u teškim pijanstvima posezali smo u tuge naših roditelja i slušali Kemala Montena, što je bilo izrazito anticool, ali koga je bilo briga. Već smo tada naslućivali da smo generacija koja neće imati nikakve zajedničke imenitelje, da ćemo se vući kroz život toliko sami da nas ni glazba jednog čovjeka neće moći stopiti u bratstvo. Naši životi će ići na različite strane, nekim kozjim stazama, ponekad slučajno, ponekad zbog loše sreće, ponekad s puno sreće.

Jedan naš drugar u to se vrijeme vukao okolo s gitarom. Onako nizak i pomalo debeljuškast bacao je na nekakvog našeg Kemu Montena. Imao je pjesmu s kojom je mogao pokoriti svijet. I to bi se zasigurno dogodilo da je svijet još uvijek postojao. Pjesma Sanela Marića Mare “Noći su dani moji” mnogima je od nas ostala himna jednog vremena, himna te pacovske mostarske mladosti okupane hladnim tonovima onoga što je ostalo od našeg grada, ali ipak obećavajuće, jer htjeli smo zagristi život svom snagom, divljački, strasno, neobuzdano. Nismo, zapravo, imali drugog brloga osim vlastitih misli, vlastitih želja i nada, noći su dani, a jutra ne postoje, tako je pjevao Mara i da nikad više ništa ne otpjeva u životu može živjeti mirno jer otpjevao je istinu o jednoj čudnjikavoj mladosti.

S pričom u lišće i vjetar

Mara se pojavi pa nestane. Radi sporo, uvijek u nekom stanju negiranja samog sebe. Ponekad stvari želi gurnuti preko granica tzv. objektivnih okolnosti.

Kad je objavio album Vasduh činilo se da je napravio onaj ključni korak u karijeri svakog umjetnika, da je napravio nešto što će ga izdignuti iz toga da bude samo kult nekolicine i postane nekakvo opće prepoznato glazbeno dobro. Posegnuo je u hercegovačku pjesničku škrinju i stvorio divne melodije koje su graničile s tradicionalnom glazbom, ali nije u potpunosti podlegao općem trendu naslanjanja na sevdalinku, već je duh sevdalinke udahnuo predivnoj, pomalo mračnoj, ali toploj pop glazbi kakvu je oduvijek stvarao. Mara je stvorio remek-djelo s greškom. Takve raskošne melodijske linije i aranžmane trebala je pratiti ista takva produkcija. No, skromna produkcija učinila je to da se ovaj album pretvori u kult. Koncerti su zahtijevali izvrsne produkcijske uvjete, a sam album nije bio takav. Maru, uz to, nikad nije pratila nikakva svita promotora i menadžera, pa je Vasduh prošao prilično nezapaženo. Preciznije, album nije dobio pažnju javnosti kakvu zaslužuje. Ili je bolje reći da je Mara napravio album za nekakvu javnost koja takva djela ne zaslužuje.

Mara_1

Negdje potkraj prošle godine Mara je krenuo najavljivati novi glazbeni projekt. Cijelu je stvar nazvao po pjesmi koju je napravio s mostarskim glazbenikom i pjesnikom Nedimom Ćišićem: “S pričom u lišće i vjetar”. A Mara je čovjek opsjednut vjetrom, zrakom. On želi disati i diše samo kroz svoju glazbu. Dugo sam ga pokušavao shvatiti, zašto uvijek poljane, zašto uvijek planine, ali onda sam se lupio po čelu i shvatio da Mara tim motivima pokušava pobjeći klaustrofobičnom okruženju u kojem živimo. Sve oko nas nas pritišće i guši. Treba otići u brda noseći vreću i ubrati zalihe vjetra.

Kao najavu slijedećeg albuma Mara je napravio koncerte u Sarajevu i Mostaru. Boris Brkan, organizator njegovog sarajevskog koncerta i ja, kroz razgovor smo došli do istog zaključka: jebeš ti zemlju u kojoj glazba koju Mara stvara nije čisti mainstream. To je samo još jedan dokaz koliko je nešto duboko pogrešno s vremenom i prostorom u kojem živimo. Kako je, naime, moguće da tako topla, emotivna i pametna pop glazba već godinama živi kao kult? Jedini odgovor je: zato što živimo u hladnom, bezosjećajnom i priglupom vremenu i prostoru.

Kad je Brian sreo Maru

Postoji jedna anegdota iz zlatnih vremena mostarskog Pavarotti centra, a vezana je uz Maru. Tih su se godina po Mostaru vrzmale razne glazbene veličine. Besplatan koncert je održao tada iznimno popularan brit pop band Dodgy. Horace Andy je probao biljke koje se hrane hercegovačkim suncem, a možda je najpoznatija, ili barem najznačajnija, glazbena figura koja je pohodila Mostar bio legendarni glazbenik i producent, čovjek koji je s Bowiejem napravio njegove najbolje albume, čovjek koji je svirao u Roxy Musicu i od irskih buntovnika U2 napravio najveći band na svijetu, Brian Eno.

Eno je poznat kao mrzovoljan čovjek, klasičan namćor, mrgud. Tako ga opisuju ljudi koji su radili s njim. U Mostaru je držao radionice glazbene produkcije. Bio je uključen u rad humanitarne organizacije War Child koja je i najzaslužnija što je Mostar dobio Pavarotti centar. Ne mogu se sjetiti koja je točno godina bila, ne mogu se sjetiti ako je bilo proljeće ili ljeto ili pak tužna mostarska zima. U studiju Pavarotti centra okupilo se mnoštvo mostarskih i sarajevskih glazbenika. Došli su čuti predavanje velikog Briana Enoa. Sjedili su u krugu, Eno je bio leđima okrenut ulazu u studio kroz koji je, kasneći, uletio Sanel Marić Mara. Mara je ispred sebe ugledao ćelavu glavu svog prijatelja, bubnjara Dubioze kolektiv, Senada Šute. Zaletio se niz stepenice i dlanovima udario jedan lagani ritam po potiljku svog prijatelja: đe si Seno! Malo je reći da se zapanjio kad se prema njemu okrenulo zaprepašteno lice Briana Enoa.