Zato treba živjeti, a ne umirati zbog gadarija koje nikada neću u potpunosti shvatiti izuzev ako ne prihvatim kao činjenicu da je sposobnost da čini zlo osnovna ljudska osobina. Jer, što bi nas drugo moglo tjerati u tako užasne, bezdušne stvari. Samo suho zlo. Pali anđeo u nama.

Ja, ratnik

Nikada ne bih uzeo pušku u ruke. Ni za koga, ni zbog čega. Takva sam priroda. Makar to razmišljanje najviše ima uporišta u mom nihilizmu. Ipak, ako bih ikad došao u takvu situaciju postoji samo jedan čovjek u povijesti kojeg bih htio imati uz sebe kao suborca. Taj čovjek svijetu je poznat kao George Orwell, a u matične knjige bio je upisan kao Eric Arthur Blair. Njegov pacifizam, načelan doduše, jer aktivno je sudjelovao u španjolskom građanskom ratu, ima uporište upravo u pomenutom ratu. Svjedočio je iz prve ruke velikoj prevari u kojoj najdeblji kraj izvuče radna klasa, običan, mali čovjek. U miru potlačeni, u ratu na prvoj liniji, tako stvari stoje. Španjolci su ginuli u jednoj velikoj političkoj ublehi u kojoj su dvije onodobne velike sile jedna drugoj pokazivale mišiće. Svi znamo kako je to završilo. Orwell je u čast ljudima s kojima je dijelio sudbinu, u borbi za istinu, pokušavajući prokazati licemjerje zapadnih medija i licemjerje globalne politike, svijetu ostavio jedan važan antiratni dokument, svoju knjigu “Kataloniji u čast”. Iz te knjige, kako danas vidimo, nitko ništa nije naučio. Na žalost, svijet možemo gledati jedino s gađenjem. Politika je krajnje licemjerna prema malom čovjeku. Čini se da se netko jako ozbiljno i dobro zajebava na naš račun. Zato treba živjeti, a ne umirati zbog gadarija koje nikada neću u potpunosti shvatiti izuzev ako ne prihvatim kao činjenicu da je sposobnost da čini zlo osnovna ljudska osobina. Jer, što bi nas drugo moglo tjerati u tako užasne, bezdušne stvari. Samo suho zlo. Pali anđeo u nama.

Elem, Orwell je bio jedini iskreni antifašist kojeg sam upoznao. Upoznao sam ga, dakako, kroz njegove knjige. Njegove britke političke analize zapanjuju svojom britanskom hladnoćom, ali plijene pronicljivošću i, volim to vjerovati, iskrenim čovjekoljubljem od strane osobe koja je zlo činila, zlu svjedočila, uvidjela svu nepravdu koju živimo i dala sve od sebe da bude na jedinoj ispravnoj – svojoj strani. Jer, Orwell je bio protivnik lijevog cinizma i arogancije jednako koliko se protivio desnim i fašističkim strujanjima u europskom društvu svog vremena. To je moj čovjek. Jer ako istinski hoćemo pravdu, kompromisa ne smije biti. Ta nismo političari.

Eric Arthur Blair

Zamišljam Motihari. Zamišljam Bengal. U te misli natiskujem sve što sam ikad vidio i pročitao o tom dalekom svijetu. Sparina je nepodnošljiva i, zapravo, ništa izuzev teške gadljive vlage i opore vreline ne mogu zamisliti kad počnem razmišljati o angloindijskom dječaku rođenom u toj memli davne 1903. godine. Sparina je nepravda. A nepravda je ono što je dječaku obilježilo bivstvovanje.

Nižavišasrednja klasa. Tako je Orwell nazivao klasu kojoj je pripadao. Odrastao je u vrijeme raspada britanskog kolonijalizma. Djed mu je bio prilično bogat čovjek, niže plemstvo građanskog odgoja i dok se odgoj i obrazovanje prenosilo s koljena na koljeno, bogatstvo Blairovih već se rasplinulo kad je Eric Arthur odrastao. Čitajući njegove bilješke o tadašnjem stanju britanskog društva shvatite da se nešto slično događa i nama koji smo odrasli u postsocijalističkom društvu. Većinom živimo na rubu da postanemo bijedni, ali još uvijek pokušavamo zadržati neke manire i glumiti srednju klasu. Zapravo, cijela je Europa u tom neprirodnom stanju šarmiranja same sebe.

Eric je bio srednje dijete u obitelji. Imao je jednu stariju i jednu mlađu sestru. Rodni Motihari napustio je već u drugoj godini života. Majka je njega i njegovu stariju sestru odvela u Englesku. Otac mu je radio u opijumskom odjelu britanske kolonijalne policije.

Prije prvog svjetskog rata obitelj Blair seli u Shiplake. Tamo Orwell upoznaje Jachintu, kćer obiteljskih prijatelja. Kada su se prvi put sreli mali Eric je dubio na glavi na nekoj livadi i rekao Jachinti: na ovaj način možeš stvari vidjeti puno bolje nego kada stojiš uspravno. S Jachintom je pisao poeziju i sanjario o tome kako će postati slavan spisatelj. Tvrdio je da će napisati knjigu nalik H.G. Wellsovoj Modernoj utopiji.

Na Etonu, kako sam tvrdi, nije ništa naučio. Na tom prestižnom koledžu je proveo 4 godine. To si je mogao priuštiti jer je dobio stipendiju. Već tada su njegovoj obitelji od cijelog djedovog bogatstva ostali samo maniri.

1922. godine priključuje se britanskoj kolonijalnoj policiji u Burmi. Otkaz je dao nakon 5 godina, jer mu je “indijska klima uništila zdravlje i jer više nisam mogao služiti imperijalizmu“. U Burmi, među svojim kolegama, smatran je izopćenikom. Dobar dio vremena provodio je sam. Njegovi rijetki prijatelji iz tog doba primijetili su u njemu vrlo minuciozan unutarnji osjećaj za pravdu. A sve što je vidio u Burmi, gdje je pripadao povlaštenima i gdje je nerijetko i sam bio u prigodi da tlači one nad kojima je njegova klasa vladala, otvorilo mu je oči. Shvatio je da i u Engleskoj postoje oni koji su poniženi i potlačeni. Teror se ne provodi samo u dalekim kolonijama imperija, teror se provodi i unutar same Engleske.

Odlučio je sići u svijet koji nije poznavao. U svijet beskućnika i radnika. Nešto ga tjeralo da upozna one kojima je po rođenju bio klasni neprijatelj. Živio je s beskućnicima u Londonu, potucao se od jednog prihvatilišta do drugog i secirao sustav. Zapisivao je odnos države prema beskućnicima i siromasima, tumačio njezinu odgovornosti i usput meditirao o mogućim rješenjima tog problema. Jedno je vrijeme boravio u Parizu i radio najgore moguće poslove samo kako bi preživio. A iskustva iz života na londonskim ulicama i u Parizu zapisao je u briljantnoj knjizi “Nitko i ništa u Parizu i Londonu”.

Eric Arthur Blair je živio toliko intenzivno da je nemoguće na ovako malom prostoru zapisati sva njegova zanimanja. Bilo kako bilo, ispunio je dječački zavjet i napisao nešto nalik H. G. Wellsovoj utopističkoj knjizi. Orwell je najpoznatiji po romanu „1984“. Druga njegova najpoznatija knjiga je svakako „Životinjska farma“ ta beskompromisna basna u kojoj izvrgava ruglu britanski, ali i svjetski klasni sustav. No, ako mene pitate, dva njegova ključna djela, koja nam mogu pomoći da razumijemo i ono što se događa na svijetu danas su “Kataloniji u čast” i “Put za Wigan”.

Orwellov svijet

Recimo da je Ukrajina danas ono što je Španjolska bila u vrijeme građanskog rata. Jedino svijet više nije toliko crno bijel. Izdaja, podlosti, prevare zbog raznih ekonomskih i političkih interesa, obični ljudi koji krvare za njima ne baš jasne ciljeve dok velike sile obavljaju neku vrstu vaganja prije boks meča. Takav je svijet danas baš kao što je takav bio i onda. A možda se nikad nije ni mijenjao. Radnici i dalje žive bijedno, države su digle ruke od vlastitog naroda i upravljanje prepustile bogatima. To je najbanalnija stvar koju možemo reći. Jeste žalosno ali istina je uvijek banalna. Socijalisti, ljevica su jednako licemjerni kao što su i bili.? Oni samo žele postati vlasnici promjene, a svaki vlasnik želi profit. Parafrazirat ću Orwella koji je rekao da moć nije sredstvo, moć je cilj, diktature se ne uspostavljaju da bi se odbranile tekovine revolucije, revolucije se podižu kako bi se uspostavile diktature. A radnik je sklon socijalizmu, ali nije sklon ekscentričnim socijalistima. Orwell kaže da „živimo u svijetu u kojem nitko nije slobodan, u kome su samo rijetki bezbijedni, u kojem je skoro nemoguće biti iskren i ostati živ“. To je zaključio nakon što je živio s rudarima na sjeverozapadu Engleske kada je shvatio da se istovremeno moramo boriti za socijalnu pravdu i boriti se protiv fašizma koji narasta pokušavajući za svoje ciljeve iskoristiti snagu istog očaja običnog svijeta kao i socijalisti.

Jedan blesavi tužni starac tvrdi da se i danas vodi isti stari rat koji je započeo između Atene i Sparte. A vi shvatite to kako god želite.