Proteklih dana Liverpool je ostvario trinaestu pobjedu zaredom u engleskom prvenstvu. Time su postavili klupski rekord u uzastopnim pobjedama. Godina 2019. je godina u kojoj je momčad s Anfielda šesti put postala klupski prvak Europe. Prvenstvo im je opet izmaklo. Ovaj put za jedan jedini bod. Nedostajalo je toliko malo sreće za taj pothvat da čovjek na trenutak povjeruje kako je Liverpoolov neuspješni pohod na titulu posljedica neke davne kletve. Naredne godine navršit će se ravno tri decenije od posljednje Liverpoolove titule. Titule koju je Bill Shankly nazivao kruhom i maslom kluba, osnovom svega, titule nacionalnog prvaka koju u današnje vrijeme valja osvojiti u globaliziranom i estradiziranom okruženju engleskog prvenstva. Liverpool zapravo nikada nije osvojio Premiership. Posljednja njegova titula pripadala je još onom starom, danas zaboravljenom formatu engleskog prvenstva, kada je engleski nogomet još uvijek bio kruto otočki i konzervativan, sport za čvrste momke iz puba, a ne ulickane manekene raznoraznih modnih korporacija. No vremena se mijenjaju, mijenja se igra, mijenjaju se okolnosti u kojima se igra igra, mediji potpuno drugačije prate i tretiraju sport, on je odavno visokoprofitni marketinški proizvod, sve je manje ono što je nekada predstavljao, toliko da se jedva i sjećamo kakve je mogućnosti sport otvarao pred dječacima i djevojčicama koji kreću u svijet nemajući ništa osim snova o njegovom osvajanju nekom plemenitom vještinom zbog koje će ih svi voljeti i slaviti kao antičke heroje u nekoj suvremenoj drami o borbi za opstanak i uzdizanje iznad zadatih postavki njihovog života.

Kada su se oni pojavili, Liverpool je još bio neprikosnoveno najtrofejniji i najmoćniji klub u Engleskoj. Sir Alex Ferguson bio je tek na početku svog puta na kojem se zarekao da će za svog mandata skinuti Liverpool s trona najtrofejnijeg engleskog kluba. Već je bilo jasno da se Liverpool kao klub nije najbolje snašao u novom komercijaliziranom i internacionaliziranom okruženju Premiershipa. Već šest godina izmicala mu je titula prvaka. Drugi klubovi su mijenjali imidž i postajali globalno prepoznatljiviji i atraktivniji u marketinškom a i nogometnom pogledu. Engleska igra se mijenjala, a Liverpool, koji je bio glavni promicatelj ranijih evolucija i revolucija omiljene otočke igre, odjednom je djelovao zastarjelo i izgubljeno u novom vremenu. Sve je odjednom postalo drugačije. Lica na tribinama su bila drugačija. Atmosfera oko nogometa postala je manje nasilna. Od sporta za radničku klasu nogomet se pretvarao u omiljenu obiteljsku vikend zabavu. U vlasničke strukture klubova još nisu ušli inozemni tajkuni, ali je engleskim terenima loptu naganjalo sve više internacionalnih zvijezda koje su uglavnom postajale novim licem klubova za koje igraju. Eric Cantona je bio vladar Manchestera. David Ginola je potpuno promijenio imidž nogometaša. Čovjek koji je izgledao kao filmska zvijezda bio je ujedno i jedan od najboljih nogometaša Europe svog vremena i time je pokazao da travnjak i nogometna lopta nisu samo za lokalne grubijane i muškarčine. U svemu tomu klub s Anfielda je kao tinejdžer koji prvi put posmatra svijet pod djelovanjem LSD-a. Graeme Souness, nekada veliki igrač koji je dugo godina nosio crveni dres, pokazao se katastrofalnim izborom za menadžera Liverpoola. Klub se pogubio i u pogledu identiteta igre. I iz sezone u sezonu bilo je sve teže privući najbolje nogometaše u grad Beatlesa koji je ležao umoran i izranjavan reformama i bešćutnošću Iron Lady, koja je privatizirala ili ugasila dobar dio industrije i tradicionalne privrede koja je hranila britansku radničku klasu decenijama, a pomela je i nogometno okruženje i istjerala huligane s tribina. Liverpool je nekako oduvijek djelovao romantično, klub podsjetnik na stara, drugačija vremena. U novim okolnostima djelovao je još romantičnije i arhaičnije. No možda zbog toga i danas ima drugačiju auru i značaj za ljubitelje nogometa iz cijelog svijeta.

Redsi su u novonastaloj premier ligi engleske prvi put zabljesnuli tabloidnim sjajem novog vremena ne zbog uspjeha na terenu, nego zbog nekolicine igrača koje je Daily Mail označio ekvivalentom tada megapopularnog ženskog benda Spice Girls. Momci koji su na onaj stari Wembley, pred finale FA kupa, nadmeno izašli u bijelim Armani odijelima instantno su fasovali nadimak Spice Boys. Zbog njihovog držanja na taj su se nadimak počele lijepiti priče kako su upravo Spice Boys krivci za loše rezultate momčadi s Anfielda. Spice Boys su postali poslastica za tabloide, koji su počeli pratiti svaki njihov korak i širiti priče o njihovom nesportskom životu zbog kojeg trpe rezultati kluba koji ih skupo plaća kako bi oni izigravali Armanijeve manekene prije utakmice koju su na koncu izgubili od najvećeg rivala koji je polako preuzimao tron kraljeva engleskog nogometa pod vodstvom Alexa Fergusona. Iz današnje perspektive gledano, Liverpool je, s izuzetkom par vrhunskih igrača, u to vrijeme bio sasvim prosječna momčad puna izvikanih i nerealiziranih talenata koje je s klupe predvodio legendarni Roy Evans, koji se pogubio kada je preuzeo naslijeđe Graemea Sounessa, koji je početkom devedesetih totalno razorio temelje Liverpoolove nogometne dominacije u Engleskoj. Zbog Spice Boysa i sve lošijih rezultata Liverpool se od kluba koji je bio nogometni strah i trepet Europe pretvorio u klub koji je predmet podsmijeha u sve grozomornijem tabloidskom okruženju engleske javnosti. Tada su se stvari možda mogle i popraviti, ali s onim bijelim odijelima priča je krenula još više nizbrdo. Nenaviknut na takav tretman u medijima, klub nije bio sposoban povratiti autoritet na terenu i takvo se lutanje nastavilo sve do početka dvijetisućitih, kada je Liverpool uskočio na vlak suvremenih stremljenja u nogometu i počeo vraćati samopouzdanje i autoritet u europskim okvirima.

Danas su igrači iz sredine devedesetih sredovječne legende kluba. Neki od njih su bili istinske zvijezde i sjajni nogometaši. Priča o Spice Boysima danas je simpatična medijska uspomena iako je zaslužna za nekoliko traumatičnih godina velikog i ponosnog kluba. Vjerojatno i sami Spice Boys, kada danas pogledaju te fotografije, shvaćaju kako su onda morali izgledati glupo i nadmeno cjelokupnoj nogometnoj javnosti. Vjerojatno shvaćaju i kakvu su štetu donijeli klubu koji je sam kriv za njihov delboyevski outfit. Nije im pomagalo što su uporno demantirali priče o nesportskom životu, o noćima okupanim u alkoholu i provedenim u zadimljenim klubovima. Engleski mediji su nemilosrdni, a demantije ionako nitko ne čita. Kada vas označe, stvar je gotova. Ne pomaže vam ni da se zaredite, u javnosti ćete ostati Spice Boys, noćne ptice zbog čijeg načina života pate rezultati kluba.

Pogledajte tu fotku i sigurno ćete se nasmijati. Na njoj su samo neki od Spice Boysa koji su izigravali manekene, dok je manchesterska klasa ‘92. postajala vladarom Europe.

Jamie Redknapp, David James, Steve McManaman, Robie Fowler i Jason McAteer bili su nukleus tog veselog društva. Njima se u pričama koje su kružile medijima znao priključiti i sin legendarnog Briana Clougha, Nigel. Malo tko se danas sjeća njihovih igara, ali svi pamte ono inkriminirajuće odijelo i njihovu nadmenost koja ih je pretvorila u zvijezde tabloida. Bili su žrtve nadolazećeg doba, okruženja koje nisu razumjeli, i kao takvi su ušli u legendu koja traje, onu o engleskom nogometu kao kulturološkom fenomenu.