1. Pisac čitulja

U posljednje vrijeme imam dojam da pišem čitulje. Odumire cijela jedna epoha i to me čini sve nesigurnijim. Ne znam kome ostaje ovaj svijet. Ali vrijeme je neumoljivo prema ljudima.

2. Nebeska tema

Idoli su bili najuvrnutiji bend novog vala. Zato sam ih, valjda, najviše i volio. Iza dječačke fasade, iza šlager zvučne kulise, čučalo je ozbiljno ludilo, na momente čak i perverzija. Oni su bili ozbiljan cirkus, a najbolje od svega je bilo što se nisu ozbiljno doživljavali. Nisu se ponašali kao skulptura Štulić, nisu slagali emo poze kao Mladenović, nisu bili nedosljedni kao Orgazam niti napadno ludi kao Disciplina. Bili su fini dječaci, pjevači šlagera iz duševne bolnice. Ne mogu ni približno odrediti koliko sam vremena proveo slušajući njihove pjesme. Volio sam Nebesku temu. Mogao sam se zaljubiti u bilo koju djevojku uz tu pjesmu koja je činila da se sve one razmekšaju, uokvire i postanu, jebiga, kako bi narod rekao, lijepe kao slika.

3. Devojko mala

Priča kaže da su usred noći nazvali probudili Đuzu Stoiljkovića i pitali ga da im izrecitira tekst ovog šlagera. Pospani Đuza im je izrecitirao pjesmu mjestimice pogrešno. Ona je u tom obliku snimljena i postala je jedan od najvećih hitova bivše države uopće. Varljiva pjesma. Varljiva kao i ljubav. Varljiva kao sam ljudski život. Netko od mojih prijatelja jednom je prigodom, prosvijetljen određenom količinom alkohola i nekih ne baš legalnih supstanci, dok smo slušali Idole, rekao: Ovo je najbolesnija pjesma na svijetu. Svi smo se duboko zamislili. Taj šlager se zbilja mogao tumačiti kao krajnje bolesna, perverzna pjesma, ali to, tumačenje dakako, svakako ovisi o vašem bolesnom mozgu.

4. Maljčiki

Nema više plamenih zora, ali klinci i danas jednako eksplozivno reagiraju na ovu pjesmu makar ne mogu uopće skužiti o čemu se tu radi. Klincima je bitan ritam. A Maljčiki instantno tjeraju na skakanje. Ali jako je malo njih čiji očevi u plamene zore odlaze pod neki tvornički dimnjak. Jako malo njih kuži kontekst. No, dobro je da je i bez konteksta pjesma, za razliku od nekih ljudi, preživjela tranziciju i ostala kao neka mentalna slika iza daleke prošlosti urezana u DNA potomaka radničke klase.

5. Nostalgija

Nostalgija je najkurentnija roba. Glas Vlade Divljana ostat će jedno od obilježja nekog davnog vremena u kom se činilo da je sve moguće. Na našu žalost od svega toga ostvarilo se samo ono najgore. Glas vječnog dječaka, najljepšeg beogradskog maturanta, činio je pjesme Idola nostalgičnim i u vremenu kad su nastajale. Čudno to sad zvuči, ali taj glas kao da je bio most između, štajaznam, Đorđa Marjanovića i punka. Tako nekako. A taj će glas i dalje ostati most između nekih drugih vremena, između nekih novih dječaka i djevojčica koji tragaju za ljubavlju.

6. Vječni dječak

Vlada Divljan je bio lijep čovjek, na neki dječački način. No, rijetko se dogodi da se nečiji izgled toliko stopi s njegovim glasom i dušom. Njegova vanjska ljepota, mekoća, bila je oličenje njegove unutarnje ljepote. Tako kažu svi koji su ga poznavali.

7. Vladin Beograd

Jednom mi je moja prijateljica rekla: „Ništa nije tako Beograd kao Idoli.“ Ne znam zašto smo razgovarali o Beogradu. Ali teško da bih ikad toliko zavolio taj brod luđaka da nije bilo pjesama Vlade Divljana, jer te su pjesme otkrivale nježniju stranu Beograda, tog zapuštenog pijanog muškarca samoubojice koji prijeti čas da će se baciti u Savu, čas u Dunav.

8. Između stihova

Jedna je moja druga prijateljica, u trenutku kad se vijest o Divljanovoj smrti proširila društvenim mrežama, napisala: Beograd će zauvijek ostati samo red prozora između tvojih stihova.

9. Djevojčice

Kada bi u jednom trenutku večeri djevojčice pobrkale tebe, zbunjenog dječaka, s pjesmom koju je pjevao Vlada Divljan, bilo ih je lakše uzeti za ruku. Uvijek se lako skriti iza tuđeg glasa, valjda.

10. Nije fazon

Nije fazon umrijeti, ostaviti tolike dječake i djevojčice usamljene i bez glasa iza kog bi se skrili.