Marc Schneider ili Marko Krojač drag je gost u svim bivšim jugoslovenskim republikama, ali Marko je i više od gosta: privatno i profesionalno istražuje naše prostore već godinama, govori naš jezik, poznaje naše prilike.

Četvrti po redu Otvoreni univerzitet otvoren je predstavljanjem izložbe fotografija starih i novih spomenika na prostorima Balkana, koji progovaraju o društveno-političkoj realnosti, nekadašnjoj i sadašnjoj, od Albanije, Makedonije i Kosova, preko Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, do Hrvatske i Slovenije. Fotografije okupljene pod nazivom MOnuMENTI, koje svjedoče o smjeni ideologija, potpisuje Marc Schneider ili Marko Krojač, fotograf, nekadašnji aktivni član njemačke skvoterske scene koji posljednjih trinaest godina vrijeme provodi između prostora bivše Jugoslavije i rodne Njemačke. Ovdje je, kako kaže, našao prijatelje, obalu i planine kakve se malo gdje nalaze, te modernističke spomenike koje treba sačuvati od zaborava i propadanja. O jugoslovenskim modernističkim spomenicima posvećenim pobjedi nad fašizmom i žrtvama iz Drugog svjetskog rata, koji su u fokusu njegovog fotografskog rada već dugi niz godina i od kojih se neki više ni ne mogu vidjeti uživo jer su – demontirani, s Markom smo razgovarali dok priprema novu izložbu vezanu za istu temu.

Marko

Marko, govoriš “naš” jezik, pored originalnog njemačkog imena nosiš i ono “prevedeno” na južnoslavenske jezike, gajiš čvrste veze s bendovima i kulturnom scenom Srbije i ostatka balkana, može te se sresti na našim prostorima svakih par mjeseci… Iz naše perspektive u kojoj pola nacije želi otići iz zemlje i potražiti sreću na Zapadu, potpuno je nevjerovatno da se neko ko ima njemački pasoš svojevoljno interesuje za Balkan. Kad, kako i zašto si se počeo interesovati za prostor bivše Jugoslavije uopšte?

Sada već davne 2002. godine bio sam pozvan u Sarajevo da napravim izložbu. To je za mene bilo prvo putovanje na prostor bivše Jugoslavije poslije ratova ‘90-ih i odmah sam se zaljubio u grad i u ljude. Ja dolazim iz skvoterske scene Berlina ‘90-ih, a nakon toga sam četiri godine živio i radio u Rostoku, u sjevernoj Njemačkoj, na kulturnom brodu MS Stubnitz. Kao brodski fotograf vidio sam i naučio mnogo toga, pogledao sam i fotografisao više od hiljadu koncerata i performansa. U isto vrijeme, to je iscrpilo svu moju energiju. Dosegao sam vrh i više nisam znao gdje u Njemačkoj da nađem nešto što bi me inspirisalo. Uslijedila je godina traganja i putovanja, a u Sarajevu se u meni nešto probudilo. Sa svojom tadašnjom djevojkom iz Srbije, koju sam tamo i upoznao, najprije sam putovao po Italiji, Belgiji, Holandiji i Njemačkoj, a u januaru 2003. odlučili smo da se preselimo u Kotor. U meni se probudio avanturistički duh. Što sam više upoznavao i razumijevao tamošnje prilike, ta slika koju sam imao na početku postajala je sve manje romantična, ali sam u međuvremenu stekao mnoga dobra i intenzivna prijateljstva, a osim toga, rijetko sam gdje nalazio tako lijepe planine i obalu kao što postoje tamo.

Kako si se počeo interesovati za jugoslovenske spomenike posvećene Drugom svjetskom ratu?

Moram najprije reći da me komunistički i socijalistički pogled na svijet ne privlači, ja sebe doživljavam kao humanistu i kao antifašistu. Kad sam prvi put došao u dodir sa spomenicima revoluciji i drugom svjetskom ratu, bilo mi je iznenađujuće da mogu izgledati tako fantastično. U zemljama istočnog bloka, spomenici su većinom soc-realistički, a ako su modernistički onda su uglavnom patetično pompezni. I u Jugoslaviji je bilo ovakve estetike, ali u određenom trenutku je postojala umjetnička sloboda tako da su se spomenici sve više počeli razvijati kao umjetnička djela. Ovakvi spomenici me i dalje zanimaju, a na putovanjima po ovim prostorima i dalje nalazim umjetnički sjajne spomenike koje ne poznajem od prije, o kojima još ništa nisam ni čuo ni pročitao.

Do kojih si sve spomenika došao na svojim putovanjima našim prostorima? Imaš li svoje favorite među jugoslovenskim spomenicima i njihovim autorima?

Do sada sam fotografisao oko šest stotina spomenika i vidio još više njih. Fali mi još samo sjeveroistok Hrvatske, istočna Slovenija, jugoistočna Srbija, dalmatinska ostrva i pojedinačna mjesta na koja me put još nije naveo. Iako apsolutnog favorita među spomenicima nemam, prvo mjesto dijele Petrova Gora, Makedonium u Kruševu, Prilep-Mogila Bogdana Bogdanovića kod Novog Travnika, a ova lista bi se lako mogla i proširiti. Među autorima imam favorita, Bogdana Bogdanovića. Za ovih godina sam uspio posjetiti sve njegove spomenike, a imao sam i tu sreću da, sa svojim prijateljem Miletom Mijatovićem, posjetim u njegovom stanu u Beču. Vojin Bakić i Dušan Džamonja su, naravno, također na vrhu ove liste. U Sloveniji volim radove Stojana Batiča i Draga Trsara, koji također potpisuje spomenik u Vukosavcima kod Tuzle, a u Vojvodini mi je favorit Pavle Radovanović. Petar Krstić mi je također vrlo zanimljiv, jer su svi njegovi spomenici koje sam vidio izrađeni u drugačijem stilu. Krstićev je veliki spomenik u Vogošći, te spomenici na Ilidži i u Bratuncu.

Kako stvari stoje s organizacijom izložbi tvojih fotografija, pošto si bio iznenađen kad sam ti javila da će u okviru Otvorenog univerziteta biti postavljena i tvoja izložba, nisi ni znao za to? Kako publika u drugim dijelovima svijeta, u zapadnoj Evropi recimo, reaguje na ove spomenike?

Za organizaciju koja je postavila izložbu u Sarajevu, u okviru Otvorenog univerziteta, Forum Ziviler Friedensdienst, prije četiri godine sam fotografisao stare i nove spomenike, a putujuća izložba izabranih fotografija, naziva MOnuMENTI od 2012. gostuje po različitim gradovima. Dosad je postavljena u brojnim bivšim jugoslovenskim gradovima, te u Wiesbadenu, Munchenu, Manchesteru i Parizu. Trenutno radim na izložbi sitotiska socijalističkih spomenika, koja će biti postavljena u aprilu 2016. u Uličnoj galeriji Beograd. Posjetioci na mojim izložbama dalje od Balkana su uglavnom začuđeni i iznenađeni pred fotografijama ovih spomenika.

Šta misliš o odnosu nekadašnjih jugoslovenskih država prema ovim spomenicima, budući da su oni dio historije koja se pokušava zaboraviti i potisnuti? Spomenik Radojki Lakić u Sarajevu, na primjer, propada jer je na “ničijoj zemlji”, slično je i sa Petrovom gorom i Partizanskim grobljem u Mostaru, dok je, recimo, Kameni cvijet u Jasenovcu dobro očuvan i zajedno s edukacionim centrom predstavlja mjesto koje vrijedi vidjeti.

To mnogo zavisi od specifične politike sjećanja na Jugoslaviju u svakoj od bivših republika, a one su vrlo različite. Mnogi se trude potisnuti taj dio prošlosti, a ove skulpture ih iznova podsjećaju na nju. U određenim dijelovima bivše Jugoslavije dosta toga je i sistematski uništeno. U drugim krajevima spomenici su sačuvani, ali se manipuliše istorijskim podacima ili se neposredno do njih grade objekti drugačije simbolike, poput vjerskih objekata. U Sloveniji su, recimo, dostigli status kultnih spomenika i svi su dokumentovani i zaštićeni. Drugi su predmet kompromisa; u Puli se, na primjer, u gestu desne šake bronzanog mornara moao prepoznati srpski pozdrav, pa je spomenik prije nekoliko godina demontiran, desna ruka je zamijenjena i spomenik je ponovo postavljen, drugačiji. Jasenovac ima poseban status, očuvan je jer bi njegovo uklanjanje uzbunilo javnost u cijelom svijetu jer je tamo bio jedan od najbrutalnijih koncentracionih logora. U Bosni i Hercegovini se vjerovatno radi i o nedostatku novca, a puno je inicijativa i organizacija koje se brinu o ovim spomenicima. Siromaštvo također doprinosi tome da se kradu metalni dijelovi spomenika.

Možemo li možda napraviti neku paralelu između toga kako se bivše jugoslovenske republike odnose prema svojoj prošlosti, sa svim njenim minusima i plusevima i kako se današnja Njemačka odnosi prema periodu Istočne Njemačke?

Sistem Istočne Njemačke bio je temeljen na nadgledanju i strahu. Sa jugoslovenskim pasošem moglo se putovati i na istok i na zapad, dok je u Istočnoj Njemačkoj prijetio zatvor ako bi neko pokušao napustiti istočni blok. Spomenici u bivšoj Istočnoj Njemačkoj su vrlo brzo nakon ujedinjenja demontirani, radilo se uglavnom o statuama Marxa i Lenjina. Još samo nekoliko velikih spomenika i dalje je na svom mjestu, poput predimenzionirane Marxove glave u Chemnitzu, bivšem Gradu Karla Marxa. Zapadna Njemačka je progutala Istočnu Njemačku, a trenutno se na prostoru bivše Istočne Njemačke može osjetiti konzervativna nacionalna struja. Konzervativna nacionalna tendencija je trenutno prisutna u cijeloj Evropi, pokušaj vraćanja jednoj maloj državi i jednom narodu. Po meni, to je zastrašujuće.

Čini se da ti bolje razumiješ historiju ovih prostora nego njegovi stanovnici. Šta ti je pomoglo u tom razumijevanju prostora Jugoslavije i današnjeg stanja?

Čitao sam puno, čitao sam Đilasa, Dedijera, Kiša, Albaharija, Karahasana, gledao sam mnogo filmova, jugoslovenskih, a potom i onih koje su producirale države nastale nakon raspada Jugoslavije. Putovao sam puno i pričao sa mnoštvom različitih ljudi, a osim toga sam i radio sa izbjeglicama iz Jugoslavije, nakon ratova ‘90-ih. Sve to je uticalo na moje poznavanje prilika na ovim prostorima.