Vizuelna umjetnica Maja Bajević diplomirala je na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti te završila postdiplomske studije u oblasti multimedija na École Nationale Supérieure des Beaux Arts u Parizu.

Iz njene bogate međunarodne karijere izdvojićemo samo četvoromjesečnu izložbenu postavku u The James Gallery u New Yorku, prije dvije godine, kada je predstavila radove iz ciklusa To Be Continued čemu je predhodilo i njihovo izlaganje u Berlinu i Beču. Nedavno je imala izuzetno uspješnu izložbu u Parizu. Ova međunarodno priznata umjetnica u svoju biografiju smjestila je i profesorske angažmane, između ostalih na čuvenom Univerzitetu Weimar i italijanskom Università luav di Venezia.

U okviru Centra za Savremenu umjetnost (SCCA), pod vodstvom Dunje Blažević, bila je uz Nebojša Šerića Šobu, Danicu Dakić, Damira Nikšića i druge, začetnica postratne savremene bh. umjetničke scene. Radovi tada nastali i danas su dio stalnih muzejskih postavki diljem svijeta.

Nakon višegodišnjeg boravka van zemlje vratila se u Sarajevo u kom je prošla put od borbe za spas Umjetničke galerije, prošlogodišnjih protesta i učešća u radu plenuma, do aktuelnog izostanka podrške za njeno predstavljanje na venecijanskom Bijenalu na koji je pozvana.

Maja Bajević će otići u Veneciju i bez državne podrške, koja je svakako rezervisana za državne umjetnike o čemu je među rijetkim javno progovorila stavljajući tačku na priču o Harisu Pašoviću koji će, po svemu sudeći, zvanično predstavljati našu zemlju. Za Urban magazin govorila je o Udruženju Fast Forward kog osniva, stanju Golog otoka kog živimo i nadi da možda još uvijek nije sve izgubljeno.

U trenutku kad se zatvorila Umjetnička galerija 2011. godine, a Vi, Šoba i Damir Nikšić pojavili na njenim prozorima, imala sam dojam da postoji nada za umjetničko preuzimanje institucija kad ih se već država odriče. Zbog čega je izostala mogućnost da se tako nešto stvarno i desi?

Meni se činilo da je to trenutak u kom smo progovorili i udružili se, trenutak koji me podsjetio na vrijeme nakon rata kad smo radili sa Dunjom Blažević i SCCA, kad smo stvarno jako mnogo dobrih stvari uradili, kad se i stvorila sarajevska scena koje je prije toga malo bilo, bili su prije rata samo Zvono i Jusuf Hadžifejzović, a onda je Dunja uspjela napraviti scenu.

To su bili ljudi koji su dio te scene i mislila sam da smo sad, nakon 10-15 godina, svako ponaosob, jači jer smo nešto napravili u svojim karijerama van zemlje i da kao takvi sad možemo biti nosioci pozitivne promjene.

Nažalost, Šoba je vrlo brzo otišao, ja imam malo dijete koje je tada bilo još manje i nisam imala snage da vodim nešto, da se nešto izrodilo ja bih se uključila, ali nisam imala snage da budem vođa. Damir je nastavio na tome raditi ali to je postao projekat jednog umjetnika, a ne neke šire mase, tako da je na tom stalo. Ja mislim da je odlično to što je Damir uradio, ali je ostalo samo na njemu, a ne može jedan čovjek da promijeni situaciju koja je tako katastrofalna.

Dvadeset godina tihog mučenja

Zbog čega se po Vašoj procjeni više umjetnika i umjetnica nije tada pridružilo? Možda je to bio trenutak u kom je trebalo reći da su scena i autor važniji od institucija, ne osporavajući njihov značaj, ali kad ih se već država odriče zašto da ih umjetnici ne preuzmu?

Ljudi su u poslijeratnim godinama imali još uvijek nadu i snagu, iako bi bilo očekivano da su ubijeni u pojam. Sad, nakon dvadeset godina hladnog rata, ove strašne korupcije u kojoj živimo, strahovlade, čini mi se da su ljudi jednostavno izgubili snagu, volju i vjeru da uopšte nešto mogu promijeniti.

Dvadeset godina mučenja je jako dugačak period. Meni se čini da nekako čovjek izdrži bol koja je i veća, a nije dugotrajna. Ova dugotrajna, blaža bol, ljude smoždi.

Koliko se bilo teško nakon uspješnog rada van granica zemlje, po povratku, suočiti sa onim što se dešava u Bosni i Hercegovini?

Iako sam se stalno vraćala u Sarajevo, ja sam neko ko je vezan za ovaj grad i sve vrijeme koje sam živjela vani redovno sam se vraćala u Sarajevo, svakih nekoliko mjeseci, ali ne možeš da spoznaš stvarnu situaciju sve dok se vraćaš samo na 15 dana. Nekako tada dobiješ najljepše od Sarajeva. Druženje i ono što zapravo nije stvarni život.

Kad sam se vratila shvatila sam da je situacija, u odnosu na 2001. kad sam otišla uz stalne povratke, postala katastrofalna. Toliko su ljudi umorni, nervozni, kao da više niko ne vjeruje u opšte dobro već se svako bori samo za mrvicu kruha. Nije to ni borba za neku veliku dobrobit, sem ovih koji su naravno na vrhu koji itekako dobiju ogroman dio kolača i koji jako dobro znaju za šta se bore. Njima ova situacija odlično odgovara. Većina ljudi i umjetnika ne dobiju ništa od svega toga, a postavljeni su u nekakve torove gdje ih se zavađa. Ljudi su se povukli sami u sebe. Čini mi se da scena više ne postoji.

Ja ne znam šta bih nekome sa strane, kad dođe ovdje, predstavila kao scenu. Scena je kad ljudi rade zajedno. Strahovlada je uspjela da podijeli ljude tako da svako sjedi u svom ćošku i radi svoje.

Pretpostavljam da ni vani nije sve idealno, ali da itekako postoje pravila koja olakšavaju umjetničko djelovanje i poštovanje autora i autorica?

Budimo realni, evropske zemlje nisu baš toliko otvorene kao što žele da se prikažu. U Francuskoj će uvijek Francuz bolje proći u odnosu na nekoga ko nije Francuz. Ali je situacija takva da ako imamo nekoga iz Francuske i nekoga iz druge zemlje, a istog su kvaliteta vjerovatno će proći Francuz. Ali ako imamo strankinju i stranca koji su bolji od Francuza, pa proći će stranac zato što je bolji. Kod nas je takva situacija da ako imamo nekoga ko je moralno politički podoban, to mu je dovoljna referenca, sa njim ne može da se takmiči niko ko je mnogo bolji od njega, ko se dokazao, ko ima iskustva, on nema nikakve šanse u odnosu na tog moralno politički podobnog. Profesionalnost više ovdje uopšte ne postoji. Postoji samo protekcija i štela. I tako se ovdje obavljaju stvari.

Apokaliptična atmosfera stvarnosti

Pa čak i na primjeru predstavljanja zemlje i njene umjetnosti van granica, u ovom slučaju na Bijenalu u Veneciji koje je još uvijek najznačajnije mjesto za predstavljanje savremene umjetnosti. Ako se odmaknemo od odustajanja Umjetničke galerije BiH za organizovanje odlaska, prijavljivanja Harisa Pašovića i svega ostalog, koliko je ljudim uopšte jasno da je važno da imamo svoje predstavnike i predstavnice redovnim putem izabrane za Veneciju?

Nažalost, ja mislim da su ljudi ovdje jako ubijeni u pojam. Ovdje vlada atmosfera poput apokaliptične. Ovdje svi žive kao da sutra ne postoji. Kao da nikakava budućnost ne postoji i kao da samo to nešto novca, koje se može ugrabiti, danas treba da se ugrabi i sutra nije važno.

U takvoj atmosferi, građenje slike o nekoj državi van njenih granica, o nekakvoj budućnosti, ulaganju… mislim da ljudima uopšte nije jasno da je to važno.

Živimo u strahovladi

Prošlo je tačno godina dana od velikih februarskih protesta. Među ljudima koji su s puno elana krenuli na ulice, a potom se pridružili radu plenuma, bili ste i Vi. Rezultati nakon oktorabrskih izbora izgledali su kao da nije bilo protesta, poplava ni stradanja rudara. Otvara li nam postojeća situacija uopšte prostor nade?

U zadnjih nekoliko mjeseci počeli su hapsiti ljude koji su bili na protestima. Ljudi dobijaju strašne kazne od 500 do 1000 maraka za ometanje saobraćaja, obraćanje policajcima… Ova vlast potvrđuje da je ovo jedna strahovlada.

E sad, u jednoj strahovladi kako da očekujemo da narod glasa. Ovdje ljudi žive u strahu i stalno imaju strah od ponovnog rata i taj im se strah stalno podmeće. Ja nisam bila u Sarajevu, bili su moji roditelji, ali mislim da ni to preživljavanje rata sa distance ne bih željela nikako da se ponovi.

Jako je lako manipulisati ljudima koji su uplašeni i koji su možda imali razloga prije dvadeset godina da se boje. Ali ono što ljudi još uvijek ne shvataju je da bi sad trebali da se boje svojih, a ne ne onih drugih. Sve te tri nacije su napravile strahovladu u svojim torovima, po mom mišljenju zato je i došlo do rata, da bi troje plemenskih vođa zauzeli svoje feude i onda radili šta god im je volja.

Ono što je tragično je da nakon tog februarskog poleta i nakon tih strašnih oktobarskih rezultata, je ova država još više uvjerena da joj se ništa ne može. Bili su se prepali u februaru, e sad hapse te ljude.

Postoji malo svjetlo u tami, postoji Naša stranka, oni rade neke konkretne stvari, postoje neka mala svjetla u toj tami i ne bi trebalo da se ljudi obeshrabruju, jer se može ako se hoće. Bojim se da je društvo u kojem mi živimo već konstituisano na taj način da je svako svakome dužan za neku korupciju , za neku malverzaciju, da nije čist, a oni koji su čisti nemaju moći.

Ljudi zbog sitnih privilegija pristaju na razne kompromise i ćute. Umjetnici, ukoliko nisu državni, najčešće nemaju nikakve privilegije, osim sitnih, poput kratkoročnih mini grantova. Zbog čega se nisu spremni odreći tih privilegija i progovoriti?

Moram biti objektivna. Moja je sreća da imam tu poziciju da ni dinara ne zarađujem u ovoj zemlji, ovdje samo trošim. Tako da imam privilegiju da ne zavisim od ove države i da mogu da ne računam na podršku ove države.

Ali ako neko dobije grant od tri ili pet hiljada i ako mu je to sve što dobije i ako može čak i to da izgubi – pa da, ljude je strah. Mislim da ne bismo trebali optuživati umjetnike što se tako ponašaju već optuživati sistem koji takav strah hrani. U kakvoj mi to državi živimo da se bojimo za taj svoj posao, svoj grant, ako kažemo nešto protiv te države. Govorilo nam se u Titovo doba da živimo u diktaturi, to je bila divna diktatura u kojoj smo mogli da govorimo šta god smo htjeli, a da nikakve posljedice u osamdesetim nije imalo. A sada mi se čini da skoro pa živimo u periodu Golog otoka. Ja razumijem jednu majku koja ima troje djece i koja ne želi da izgubi svoj posao. Ja moram to da razumijem, ali ne razumijem državu koja tu majku dovodi u tu situaciju.

Teferiči za velike pare

Može li se iz ove sumorne stvarnosti barem izvući inspiracija za novi umjetnički rad?

Naravno. Meni je uvijek umjetnost služila kao odgovor na ovakva zbivanja. Mislim da će se izroditi novi rad ali i dalje vjerujem da ovdje postoji potencijal i ljudi bi mogli nešto da promijene kada bi samo htjeli. Sad što se nama struktura stanovništva jako promijenila. I nakon Drugog svjetskog rata su došli ljudi u Sarajevo, ali su se oni prilagođavali Sarajevu, a ne Sarajevo prilagođavali sebi. Sad smo prvi put u situaciji da se Sarajevo prilagođava mjerilima ne gradskim, ne urbanim, već mjerilima društva u kom se sve odvija ispod stola, tajno… Meni je stvarno žao ovog grada, jer ima potencijal, jer su ljudi ovdje jako kreativni, ovdje ljudi za sitne pare naprave remek djelo. Neki. A neki za velike pare naprave seosku pijacu i teferič.

SCCA je dokazao kako se sa malo para i volje urade radovi koji se i dan danas izlažu po svjetskim muzejima, dio su njihovih kolekcija. U periodu od samo pet godina uradilo puno više već za 15 godina kasnije.

Petnaest godina se rušilo to što se za tih pet godina uradilo. Znači može se sve, i srušiti i izgraditi. Pitanje je samo šta se hoće.

Koliko je problem što sarajevska Akademija likovnih umjetnosti ne otvara vrata za nove predavače, energiju i iskustvo? Je li i to posljedica straha?

Jeste, strah je, zato što poređenje diskursa nekoga ko je napravio karijeru vani, ko je završio neke škole vani, sa diskursom naših kraljevskih profesora, pokazuje da ta dva diskursa nemaju istu vrijednost. Pošto svakako ovi ljudi koje spominješ rade drugačije stvari od profesora na akademiji, niko ne bi ugrozio nekoga ko predaje slikarstvo, skulpturu, grafiku… Niko ne bi ugrozio te profesore svojim diskursom jer mi radimo druge stvari. Ne vidim zašto to nisu u stanju ljudi sa Akademije da vide, ali eto nisu.

Nikada nisam išla za uspjehom

Sem neospornog talenta šta je još bilo presudno za uspjeh vani?

Stvarno duboko volim to što radim. Otprilike, od kako znam za sebe željela sam da se bavim nekom vrstom umjetnosti. Na početku sam mislila da će to biti pisanje pa se izdefinisalo kao likovna umjetnost i ja nisam nikada išla za uspjehom. Nikada nisam išla da uspijem, zaradim… Uvijek sam imala neki drugi posao uz svoju umjetnost i ona mi je uvijek bila nešto bez čega ne mogu da živim, nešto što mi pruža zadovoljstvo, u čemu uživam toliko da jednostavno nisam mogla zamisliti svoj život bez nje. Ja mislim da je greška, ako se tako može reći, odnosno klopka u koju upadaju mlađi umjetnici koji bi htjeli odmah da postignu sve, preko noći da uđu u svijet savremene umjetnosti, koji je postao u međuvremenu i jedan veliki biznis.

Teško je ako ne znaš zašto to ti ustvari hoćeš. Taj tvoj glas je jedino zanimljiv ako je specifičan, a specifičan je jedino ako ti u njega vjeruješ, ako je tvoj. Ja sam predavala na akademijama u Veneciji, Lionu, na Bauhasu, bilo mi je jako zanimljivo sa studentima razgovarati o tim temama – zašto mi zapravo pravimo umjetnost, zašto se neko odluči za nešto. Mislim da to nije pitanje samo umjetnosti. Jednaku pasiju čovjek može imati za ekonomiju, ja duboko vjerujem da čovjek može imati pasiju za bilo koju profesiju, ali ako se stvarno iskreno tom profesijom bavimo i ako nas ona stvarno ispunjava, onda će to donijeti rezultate. A ako idemo samo za uspjehom, da, dovešće nas do nekud, ali neće do kraja, do velikih visina.

U novemru ste imali izložbu u Parizu? Kakve su reakcije? Kakvi su planovi za predstojeće kreativne poduhvate?

Dobila sam odlične kritike od kritičarke koju jako cijenim, a riječ je o Élisabeth Lebovici. Izložba je jako dobro prihvaćena. Nadam se da će ovo što trenutno radim postati serija projekata u saradnji sa jednim muzejem u Cirihu. Osnivam svoje udruženje koje se zove Fast Forward sa nadom da ću uspjeti da ovdje dovedem neke ljude koji će doprinijeti kulturi govora, kulturi dijaloga, jer mislim da je to ono što ovdje jako nedostaje, jer mi smo navikli na govor sile, govor straha, a odvikli smo se od dijaloga, koji može podrazumijevati konflikt i neslaganje, ali uz argumente. Spao nam je diskurs na kafanske svađe, a ne na intelektualnu razmjenu. Nadam se da ću uspjeti da dovedem ljude koji će ponovo oživjeti tu vrstu dijaloga ovdje.

Vi trenutno živite isključivo od umjetnosti?

Da, ja trenutno živim isključivo od umjetnosti, što nije uvijek lako, ali ja sma izabrala da se bavim tom vrstom umjetnosti koja nije komercijalna tako da je to moj izbor. Mogla sam da radim stvari koje su komercijalnije, pa da živim lagodnije ili da prosto radim crteže koji se lakše prodaju, ali mislim da je to izbor na koji sam ponosna i koji mene ispunjava i sretna sam što uopšte mogu da živim od toga što radim.

Pretpostavljam da je previsoka cijena, ali i da sloboda nema cijenu?

Jeste. Ja sam dugo vremena birala da uz svoj umjetnički rad radim nešto drugo, da predajem i držim radionice da ne bih morala da pravim kompromise u svom radu, tako da je meni sloboda na prvom mjestu, a uspjevam da nekako i sve drugo uklopim.