Romantični šizofrenik, wunderkind, nepopravljivi buntovnik, nikad prežaljeni kreativni genije modnog svijeta

Piše: Amra Zvizdić

Najveći velikani svih vremena, neshvaćeni umjetnici svog doba, kao po pravilu uvijek najveću slavu dostižu nakon smrti. Beskrajno talentovanog, kontraverznog anti-intelektualca ovo prokletstvo nije zaobišlo. Njegov estetski credo neodoljivo podsjeća na vizionarsku i umjetničku energiju Williama Blakea. Blake, engleski pjesnik i slikar 18. stoljeća, svojim slikama mračne budućnosti davao je snažan kontrast u jasnoj, čistoj, pomalo nevinoj viziji slobode koja je prožimala njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Blake je žudio za slavom, posjedujući čvrstu svijest o svojoj posebnosti koja je za njega predstavljala nepresušni izvor stvaralačke energije. Često neshvaćen, Blake je umro gotovo kao nepoznat, siromašan čovjek čija je neprocjenjiva vrijednost prepoznata tek pred kraj 20. stoljeća.

Lee Alexander McQueen, rođen je 17. marta 1969. godine kao najmlađi od šestero djece. Već kao trogodišnji dječak, crtao je haljine po zidovima spavaće sobe, što je nerijetko navodio kao svoje prve modne korake. Otkrivši rano svoju homoseksualnost, često je bio meta različitih verbalnih i fizičkih napada od strane svojih vršanjaka u osnovnoj i srednjoj školi. Neshvaćen i razočaran, sa šesnaest godina napušta srednju školu, nakon čega ga put odvodi u Seville Row, krojačku Meku u srcu Londona. Tamo postaje šegrt u Anderson & Sheppard, uglednom krojačkom obrtu, gdje je imao priliku da šije odijela za klijente sa A liste, poput princa Charlesa i Mikhaila Gorbacheva. Nepopravlji bad boy tada koristi priliku da učini nešto što se i danas smatra urbanim mitom. U podstavu sakoa za princa Charlesa, navodno, ušiva etiketu s nazivom I'm a cunt – Ja sam pizda. Kao dokaz da mu je kraljevska porodica ovaj nestašluk oprostila, svjedoče počasni orden za doprinos razvoju modne industrije (C.B.E.) koji mu je kraljica Elizabeta II dodijelila 2003. godine, kao i nagrada za najboljeg britanskog dizajnera godine koju mu je 2001. godine uručio upravo princ Charles.

Raznovrsnost njegovog neformalnog školovanja u različitim krojačkim salonima, ali i obrtima iz oblasti pozorišne kostimografije, činila ga je jedinstvenim stvaraocem. Od šest tehnika krojenja kojima je uspješno vladao, njegov zaštitni znak postalo je krojenje oštrim žiletom. Znanje stečeno u najboljim krojačkim salonima na svijetu, uskoro je primijenio u praksi radeći prvo za japanskog dizajnera Koji Tatsuna, a potom i za talijanskog dizajnera Romea Giglija. Po povratku u London, kao već sazreo krojač, aplicirao je za posao rezača krojeva u Central Saint Martins (CSM) koledžu za umjetnost i dizajn. Nakon što su pregledali njegov portfolio, stručnjaci sa koledža su bili toliko impresionirani njegovim radom da su mu umjesto posla ponudili studiranje na master programu za modni dizajn. Njegovo formalno obrazovanje bilo je, u najmanju ruku, nepovezano. Međutim, McQueen je imao urođenu sposobnost da svojim radom izazove emociju i da njome manipuliše. A, to je nešto što se ne može naučiti niti u jednoj školi.

Njegov master rad na koledžu ga je, takoreći, proslavio. Isabella Blow, tadašnja glavna urednica magazina Tatler i modna urednica magazina Vogue, prisustvovala je prezentaciji njegove završne kolekcije. Sjedeći na stepenicama, ne mogavši pronaći svoje mjesto u publici, iz polumračnog kutka oduševljeno je promatrala dramatične, savršeno skrojene materijale koji su predstavljali spoj neprikosnovene britanske tehnike i francuske elegancije. U tom trenutku odlučila je otkupiti cijelu kolekciju. Plaćajući mu 100 funti sedmično narednih godinu dana, koristila je vrijeme da se uvjeri da ova kolekcija nije bila one time only čudo. Nakon što su postali ne samo saradnici već i nerazdvojni prijatelji, Blow ga je nagovorila da umjesto prvog imena Lee počne koristiti svoje srednje ime Alexander, argumentujući da je ono više zvučno za svjetsku publiku. Pod imenom Alexander McQueen, prvi put postaje poznat široj javnosti kroz saradnju sa islandskom pjevačicom Björk, kreirajući outfit sa naslovnice njenog albuma Homogenic.

Ubrzo nakon saradnje sa Björk, imenovan je za glavnog dizajnera francuske haute couture modne kuće Givenchy. Pred njim je stajao ogromni izazov da nadmaši njihov dotadašnji uspjeh čiji je stil, do dolaska McQueena, diktirao čuveni John Galliano. Međutim, posao u ovom modnom gigantu za njega nije bila bajka o kakvoj je kao dječak iz siromašne četvrti Londona maštao. Bezvremenska elegancija Audrey Hepburn, koju je njegovao Givenchy, bila je u potpunoj suprotnosti sa estetikom koju je preferirao. Jedne prilike je za magazin Vogue izjavio kako je njegova prva kolekcija za ovaj brend bila „potpuno s*anje“. Nakon pet godina rada, podnio je ostavku.

Kako ga je Blow, njegova najveća kritičarka, povezala sa čelnim ljudima modne industrije, naredni korak je bilo osnivanje vlastitog brenda, odnosnodvije zasebne marke, Alexander McQueen i McQ. Napokon je dobio priliku da se upusti u potragu za stvarnom modnom revolucijom, odnosno da je kreira. U samo nekoliko godina, sagradio je modnu imperiju sa prodavnicama u svim centrima svjetske mode: New York, Los Angeles, London, Milano, Pariz, Istanbul, Moskva.

Svoju svjetsku slavu zasigurno dijelom duguje i poznatim ličnostima koje su godinama djelovale kao najbolji ambasadori njegovog brenda. Pored Björk, sa kojom je nastavio redovno sarađivati, David Bowie, Lady Gaga, Naomi Campbell, Sarah Jessica Parker i Kate Moss bili su vjerni poštovaoci njegovog lika i djela. Prezirao je komercijalistički osvrt na modu, i javno prozivao ljude za koje je smatrao da se nepravedno povezuju sa modnim svijetom. Tvrdeći da dizajnira za inteligentne žene, jedne prilike je Victoriji Beckham zabranio ulazak na svoju reviju, te joj poručio da ne želi da ona nosi njegovu odjeću.

Svoj bunt prema savremenom svijetu iskazivao je na modnoj pisti. Prema širini i dubini njegove vizije, sličnih modnih dizajnera nije bilo. Ekstravaganciju je podigao na naredni, do tada neviđeni nivo, pri čemu su njegove revije varirale od sablasnih do bizarnih. Publici je predstavljao Hičkokove heroine, mentalne ustanove, tamni i uvrnuti karneval, evoluciju postapokaliptičnog svijeta, podmorni svijet u kojem je uživao, mračni romantizam Edgar Allan Poa, a sve kao rezultat vlastitih noćnih mora i demona sa kojima se svakodnevno borio. Često se nalazio u središtu kontroverzi, optuživan da se služi taktikom šoka i da ga vodi neutaživa glad za publicitetom. Nakon predstavljanja kolekcije Highland rape, optužen je za mizoginiju. Naizgled pretučeni, zlostavljani i izmučeni modeli kretali su se pistom ostavljajući publiku bez riječi. McQueen je nakon revije izjavio da je kolekciju posvetio svojoj sestri, žrtvi porodičnog zlostavljanja, a da su komadi iz kolekcije kreirani na način da daju snagu ženama koje su pretrpile nasilje, te da služe kao štit od svake vrste zla.

Ljutnja, koja se nerijetko mogla očitati iz njegovog rada, bila je zapravo ljutnja koju je osjećao u privatnom životu. „Moj rad je nešto poput biografije moje vlastite ličnosti. Uvijek se sve svodi na ljudsku psihu.“ (Vogue, 2008)

Neshvaćeni dječak sa početka priče bio je zarobljen u vremenu koje ga nikada nije u potpunosti moglo razumjeti. Sanjario je o životu u 15. stoljeću u Holandiji, tragao za jednostavnijem i empatičnijem pristupu životu, divio se Elizabeti I jer je bila anarhistkinja. Obožavao je fotografiju, umjetnost novog doba, i uživao u trenutku u vremenu kojeg fotografija zauvijek čuva od zaborava. Baš poput Blakea, živio je u svijetu u kojem je teško balansirao između dualnosti svjetla i mraka koja je stanovala duboko ukorjenjena u njegovo biće.

Početak mračnog razdoblja, koji će u konačnici dovesti do njegovog sloma, pokrenula je smrt voljene Isabelle Blow, koja je 2007. godine počinila samoubistvo iz sedmog pokušaja nakon saznanja da boluje od raka. Njegova prva kolekcija nakon njene smrti je čak i modno neupućenim osobama mogla naslutiti poštovanje koje je odao svojoj tragično preminuloj prijateljici. Šešire, kao modni dodatak kolekciji, kreirao je Philip Tracy, britanski dizajner kojem je Isabella bila dugogodišnja muza.

Pored Blow, najbitnija žena u njegovom životu bila je majka Joyce. Za časopis The Guardian, 2004. dali su zajednički intervju u kojem je Joyce postavljala pitanja svom sinu. Na pitanje o njegovom najvećem životnom strahu, McQueen je izjavio da ne želi dočekati njenu smrt.

Nažalost, njegov strah se ostvario. Joyce je preminula 2. februara  2010. godine. Uslijedilo je nekoliko njegovih konfuznih tweetova upućenih majci, kojima je prebirao po vlastitim mislima i emocijama. Zatočen između bola i nemogućosti da preživi gubitak još jedne voljene osobe, McQueen je ostavio poruku „Čuvajte moje pse. Žao mi je. Volim vas. Lee.“ Devet dana nakon smrti majke, konopac je okončao ostvarenje njegovog najvećeg straha. Pronađen je nakon 24 sata, ostavljajući za sobom nedovršenu kolekciju i neutješnu porodicu i prijatelje.

Iako je obišao sve krajeve svijeta, nikada za života nije posjetio Island of Skye u Škotskoj, odakle potiču njegovi korjeni. Na pitanje svoje majke kada će to učiniti, odgovorio je: „Uskoro, mama.“  Njegov pepeo je rasut po ostrvu Skye.

Na insistiranje Anne Wintour, glavne urednice magazina Vogue, njegova nedovršena kolekcija je ipak predstavljena na sedmici mode u New Yorku samo mjesec dana nakon njegove smrti. Ona ju je definisala kao spoj anđela i demona koji su stanovali u njegovom biću. Njegovo naslijeđe nastavila je Sarah Burton, modna asistentica sa kojom je sarađivao 14 godina, koja je ostala kao jedini živi svjedok njegove vizije. Do danas uspješno održava njegov brend, sa dozom ženstvenosti kao ličnim pečatom.

Ove godine navršava se šest godina od njegovog preranog odlaska s modne scene. U martu bi napunio 47. godina. Posthumno mu je odana velika čast postavkom izložbe Savage Beauty u The Metropolitan Museum of Art u New Yorku pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Condé Nast.