×

Lejla Panjeta: X Files – teorija zavjere vs. mainstream

Piše: Lejla Panjeta
Ilustracije: Roman Sulejmanpašić

U susret novoj sezoni X Filesa, koja se trenutno emituje na Foxu i već je osuđena na propast od kritike, ovom serijalnom klasiku koji je devedesetih prošlog vijeka utjecao na oživljavanje teorija zavjere, ali ironično i na stvaranje novih, rasvijetlit ćemo neke od indirektnih propagandnih metoda kojima se može poslužiti bilo koja jaka kinematografija koja na pravilan način koristi promotivne metode za širenje ideja koje joj omogućavaju različite interesne utjecaje na stvarnost i medijsku sliku stvarnosti te javno mnijenje.

Epersonov uvod u teoriju zavjere poistovjećuje je s revizionističkom historijom, koja je drugačija od one koju vidimo u udžbenicima (mainstream historija). Po njemu, ništa se ne događa slučajno, a ako se i dogodi – tako je bilo planirano. Prvi zadatak zavjere jeste da se narod ubijedi da ne postoji zavjera. Nešto slično đavolu, koji je ubijedio ljude da ne postoji. Cilj zavjere je vlast. Epersonova teorija, po kojoj se sve događa iz centra komunizma, tj. sve je komunistička zavjera (zavjera protiv slobodnog čovjeka i privatnog vlasništva), zaista više nema nikakvu potporu u stvarnosti. Naime, revolucija, po Epersonu, počinje kada se narod digne da bi zbacio vlast, a to se, naravno, nije desilo slučajno. Revolucionari su zavjerenici koji imaju cilj da dođu na vlast i otmu privatno vlasništvo. Historija je, tako, komunistička urota. Zašto se onda slučajno i zavjerenički nisu digli Jevreji tokom milenijumskog potlačivanja, Argentinci u vrijeme diktature ili Srebreničani u Bosni tokom genocida? Oni su imali daleko jače razloge od onih koje favorizuje Eperson (komunistička zavjera radi rušenja kapitalizma), razloge pukog preživljavanja i opstanka. Simplifikacija, nasumični aksiomi i neargumentovane hipoteze glavna su karakteristika loših teoretičara o zavjerama. Prema Epersonu, zavjera je kreirala Vijetnamski rat radi stvaranja uslova za kvarenje omladine, seksualne slobode, stvaranje ateizma, hipi pokreta (Eperson će se ovdje složiti da je onda i ubistvo Lennona bila zavjera), malu supkulturu pobunjenu protiv vlasti. Dakle, milioni su pobijeni s obje strane u sukobu da bi se napravio hipi pokret?! Teoretičari kao Eperson, kaoi sve mnogobrojne teorije o otmicama NLO-a, ilustriraju kako se u mainstreamu vodi beskorisna diskusija, dok se stvarni razlozi zbivanja gube u različitim teoretisanjima. Teorija zavjere predstavlja najbolji vid Potemkinovog sela pobjednika, koji se krije iza diskusije – paravan mainstreamu da je demokratičan i još veće zagovaranje standarda i mainstream historije i medija.

Teorije zavjere djeluju po principu trača – uvijek je lakše vjerovati traču nego istini. One iznalaze jednostavna rješenja za komplikovane probleme. Sve što mainstream treba da uradi da nešto diskredituje ili demonizira jeste da to nazove teorijom zavjere. Većina pismenih i racionalnih odmah okreće glavu od takvih rješenja. Kada se oko stvarnih događaja stvari zakomplikuju toliko da liče na zavjeru, potrebno ih je samo dodati u kontekst drugih suludih zavjera kao što su Denikenove teorije o vanzemaljcima koji su posjetili Zemlju i ostavili svoje svemirske brodove (piramide) ili otmice NLO-a i druge serijske zavjere iz The X Filesa. Na taj način se sve stavljaju u isti fajl – teorija zavjere kao obrazloženje nedovoljno upućenih i nemoćnih pripadnika stada kojima je cilj pet minuta slave na televiziji.

Međutim, ne treba ove sulude teorije o zavjeri pet ljudi koji sjede u zadimljenoj konferencijskoj sali, kojima Pušač diktira sudbinu planete Zemlje smišljajući kako će druge ljude prevariti, poistovjećivati s kritičkim odnosom prema vlasti i borbom za prava siromašnih, jer to je upravo ono što se čini kada se autori koji dirnu u sistem diskredituju tako što se nazivaju teoretičarima zavjere.

Zavjera je i sve ono što se dva čovjeka dogovore, a treći o tome ne zna. Zavjera je i kada čovjek želi da smršavi – tajni dogovor kako prevariti želudac. O, zavjera je svuda oko nas.

Upravo u tome se nalazi ključ za još veće stvaranje straha. Teorije zavjere zapravo rade u korist stvaranja straha i ugroženosti, time praveći osnovu za paranoidnu ideologiju u kojoj se našao cijeli svijet nakon 11. septembra. Ova ideologija ne bi bila moguća na globalnom nivou bez masovnih medija. Neke teorije zavjere možda i pokazujudrugu stranu novčića, bore se da bi iznijele istinu na vidjelo ili barem različite poglede na istinu, ali su ione na kraju proizvođači straha, ništa drugačijeg od onog koji nameće igrani film (priče o meteorima, vanzemaljcima, komunistima, teroristima i slično), jer teorije zavjere proizvode paranoju. Maska paranoje može imati više glavnih negativaca, ali se u osnovi radi o strahu od komšije (bližnjeg svog) ili od vlade (države). Dakle, teorije zavjere mogu imati dva glavna lika:

  • vladu – institucionalne teorije zavjere (filmoviTheX Files, Matrix);
  • komšiju– usamljenog strijelca (lonely shotgun), pojedinca, islamskog teroristu, poludjelog mandžurskog kandidata, zastranjenog naučnika ili političara i slično (filmoviArlington Road, Wag the Dog).

Michael Albert u svom uvodom tekstu Conspiracy Theory iz 2002. godine zavjere dijeli na teorije zavjera kojima je osnov imenovanje pojedinca ili grupe i na one kojima je osnov institucija – tzv. institucionalne teorije, kakvim pripadaju Chomsky ili Moore svojim kritičkim osvrtima na djelovanje vlade i institucija. U principu, efekti su isti – kreacija straha i ugroženosti, s jedne strane, i diskreditovanje autora ili teorije davanjem prizvuka teorije zavjere cijeloj stvari, s druge.

Repeticijom rakursa mainstreama u medijima teorije zavjere padaju u zaborav. Zapravo, i ono malo istine koje nose u sebi odlazi u alternativna, nestandardna spremišta znanja i historije. Zapravo, korisnici, tj. publika teorija zavjere je prvi i osnovni učesnik u teoriji zavjere jer ignoriše stvarnost i, naravno, jer je sretnija bez njih. Novo i komplikovano znanje jojne treba.

Filmovi koji se bave teorijama zavjere ili kojima je sadržaj sumnjivog karaktera (oni u kojima se američka zastava ne pojavljuje u kontekstu uljepšavanja stvarnosti) imaju elemente: zataškavanja (cover up),korumpiranosti, kritike društva, tj. zastranjenih pojedinaca (veoma rijetko i kritikuju američki sistem – jer uvijek postoji antagonista koji će i sistem i zastranjene u sistemu vratiti na izvorni pravedni kolosijek),praćenja i špijuniranja, te katarze straha i ugroženosti.

Ovakvi filmovi su trileri s elementima horora, akcije, drame i naučne fantastike. Oni kritikuju pojedince, pravni sistem, slobodu govora, ali takođe izazivaju strah pojedinaca od SVEGA! Po principu Titove filmske (ne)cenzure, i ovi filmovi su zapravo propaganda za one van Amerike, jer rezultiraju jednom idejom – mi pravimo filmove u kojima kritikujemo sebe! To je zaista važno u Hollywoodu, ako se uzme da je film, prije svega, sredstvo oslikavanja stvarnosti, kritike stvarnosti, a ne samo ružičasta iluzija vašara kakvu propagira svaki kadar vijorenja zastave u filmovima. Tako se Hollywoodu desilo da je proizveo i antologijske filmove koji kritikuju vlasti, kao što su Apocalypse Now, Citizen Kane, All the President’s Men, All the King’s Men, The Great Dictator, Dear Hunter i drugi. Ovi filmovi su atipični mainstream i kritikuju društvo i sistem, te ukazuju na njegove greške.

Jedan od primjera za ovu vrstu indirektne propagande, koja veliča i ono što kritikuje sistem, jeste dodjela nagrada Charlesu Chaplinu. Ovaj genije filmske umjetnosti (reditelj i glumac) bio je praćen, proganjan, proglašen komunistom i poganim Jevrejom, izgnan iz Hollywooda, te mu je zabranjen ulazak u SAD, i to zbog filmova koji su imali ideje poruke kritike društva. Nešto više od trideset godina nakon proizvodnje njegovih remek-djela i nakon što ga je kompletna svjetska kinematografija priznala kao antologijskog autora, Amerika mu je dodijelila Oscara za njegova djela, pokušavajući ga na taj način ponovo prisvojiti Hollywoodu. Chaplin je umro u Švicarskoj, a Amerika ga danas voli i slavi svrstavajući njegova „komunistička“ djela u svoja najbolja filmska dostignuća. Povoljnije je, dakle, odati kritici priznanje i time dobiti efekt indirektne propagande – propagandu slobode govora, diskusije i demokratije.

Evo nekih primjera filmova (napravljenih osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka i na početku 21. vijeka) u kojima se kritikuje sistem. U njima se često prikazuje protagonista koji razotkriva i očisti prljavštinu sistema, no i sam film je dokaz toga – slobode govora i kritike. Ovo su samo neki filmovi indirektne propagande, ali i dokaz da američka kinematografija još ima potencijala da ponudi kritičko viđenje socijalnih i političkih situacija kod sebe i u svijetu. Oni stoje naspram svih drugih kinematografskih propagandnih limunada kao odbrana identiteta američkog kritički orijentisanog filma i istinske slobode umjetničkog i političkog izražavanja.

  • Arlington Road – zavjera unutar radikalne Amerike, svaki komšija je potencijalni terorista.
  • Wag the Dog – zavjera u Bijeloj kući, medijima i Hollywoodu.
  • Erin Brockovich – istinita priča o korporacijama koje svojim otpadom utječu na razvoj bolesti.
  • Damaged Care – istinita priča o katastrofalnoj pljački zdravstvenih osiguranika.
  • Heaven and Earth – apsurdnost Vijetnamskog rata (kao i Dear Hunter, Born on the Fourth of July).
  • All the President’s Men – triler o istinitoj aferi Watergate – gdje pobjeđuje sloboda govora – novinar je heroj.
  • JFK – film o zataškavanjima nakon atentata na predsjednika J.F. Kennedyja i mogućoj zavjeri u njegovom ubistvu (kao Nixon, Truman, Path to War, The Day Regan Was Shot, 13 Days i drugi biografski filmovi o američkim predsjednicima, ovaj film ukazuje na propagandni metod glittering generalities u analizi ličnosti predsjednika i njegovih akcija, te budi patriotske emocije, kao naprimjer govor advokata Garrisona na kraju filma JFK. Advokat je borac za pravdu – pojedinac koji razotkriva zavjeru, ništa drugačiji od lika Fletchera u filmu Conspiracy Theory).
  • Natural Born Killers – crnohumorna kritika američke TV & Fast Food generacije, koja probleme rješava ubijanjem i seksom.
  • Bowling for Columbine– dokumentarni film Michaela Moora, koji pokušava zaključiti zašto se Amerikanci osjećaju ugroženi, zašto posjeduju i upotrebljavaju oružje za rješavanje svojih i tuđih problema.
  • The X Files – zataškavanje NLO-a i drugih neriješenih paranormalnih fenomena, tajni projekti vlade (izazivanje i liječenje raka, otmice i slično).