Obradom i inverzijom stihova popularnih melodija širokog raspona, od makedonske narodne Jovano, Jovanke, preko komunističkih Crvenih makova, Ay, Carmela i Po šumama i gorama, pa sve do domoljubne, desničarske himne Marka Perkovića Thompsona Lijepa li si, koju su preimenovale u Banana, članice Le Zbora ženama i žensko-ženskoj ljubavi daju centralno mjesto, a koristeći popularnu kulturu stavljaju se na stranu obespravljenih.

Piše: Tamara Zablocki

Na četvrtom gostovanju beogradskog Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu, zbog kojeg su Kriterion dva dana na kraju januara čuvali brojni policajci, policijske marice i privatno obezbjeđenje, a što svakako više govori o današnjem Sarajevu nego o Merlinki, nastupile su i dobro poznate gošće Sarajeva, mješoviti lezbejskofeministički zbor iz Zagreba Le Zbor. Osim što s pozornice šalju antifašističke i ljudskopravaške poruke, te svaku priliku koriste da stanu uz one čija se prava krše, bilo da su to žene, LGBT osobe, radnici i radnice ili izbjeglice, članice Le Zbora poznate su i po dobrom smislu za humor: evrovizijski hit Doris Dragović iz ‘90-ih Marija Magdalena u njihovim rukama postaje Marija i Magdalena, a Marko Perković Thompson se nakratko mane domoljublja i propjeva o prekrasnim ženama naših krajeva. Pri potrebi da podrže ugnjetavane nisu izbirljive, te su tako s jednakim žarom nastupale na povorkama ponosa u Zagrebu, Ljubljani i Splitu, Danu žena, Danu antifašističke borbe, na građanskoj akciji Ne damo Varšavsku, kao i na koncertu Nives Celzijus u Lisinskom, koju su došle podržati nakon što ju je hrvatska malograđanština odlučila još jedanput razapeti. Aktivizam, prava žena, humanitarna kriza u Evropi i solidarnost kao preduslov bolje budućnosti teme su o kojima smo razgovarale.

Svaki prostor je dovoljno dobar za aktivizam

Postojite već deset godina, a do danas ste „zauzele“ najrazličitije prostore na kojima se aktivizam ne viđa često, od ulice, preko državne televizije, do katedrale, gdje su vas odslušali najrazličitiji ljudi. Kako sebe vidite danas, nakon tih deset godina, i kako ocjenjujete reakcije publike?

Mainstream ni danas nismo, mnogi ljudi i ne znaju za nas, ali smo se svih ovih godina trudile da izađemo „među svijet“. Prešle smo dug put od bavljenja aktivizmom u malom, internom krugu do osvajanja novih prostora, jer se povećanjem vidljivosti i reakcije ljudi mijenjaju, a osim toga, aktivizam ne smije biti nešto izolirano, aktivizam je svaka prilika koju iskoristiš da spriječiš nepravdu i poboljšaš nečiji život. Prije nekoliko godina, kad je u Hrvatskoj organiziran referendum o ustavnoj definiciji braka, snimile smo videospot s poznatim osobama, što je dosta glasno odjeknulo u medijima. Često nastupamo na ljudskopravaškim i radničkim prosvjedima, na LGBT i queer događajima, ali se trudimo i samostalno organizirati koncerte i turneje bez većeg povoda. Smatramo da je važno otvarati i druge prostore pored onih na koje dolaze usual suspects, jer se mi kao zbor ne zalažemo samo za feminističke vrijednosti i prava LGBT osoba nego i za radnička prava, općenito se bavimo pitanjima ekonomske demokracije. Često organiziramo i ulične akcije jer smatramo da je svako mjesto dovoljno dobro za aktivizam, nedavno smo jednu takvu akciju napravile na skupu udruge U ime obitelji, koja se na vrlo agresivan način zalaže za tzv. tradicionalne vrijednosti. U Zagrebu smo znale naići na negativne reakcije, čak dosta agresivne, koje su uključivale doslovno pljuvanje, premda su se generalno stvari u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina po pitanju tolerancije pomjerile nabolje, vidjet ćemo da li će se što mijenjati unazad s cijelom ovom novom političkom garniturom. Stvari uvijek mogu degradirati. Treba reći i da povećanje nivoa tolerancije u jednom društvu manje zavisi od aktivističkog rada, a više od političke volje i moći, pa su tako za Hrvatsku značajnu ulogu odigrali napori političkih elita koje su morale poraditi na zaštiti manjina zbog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Strah nas je da sad kad uvjetovanja više nema proces otvaranja hrvatskog društva može biti zaustavljen.

To da stvari uvijek mogu degradirati trenutno gledamo na planu reproduktivnih prava, pitanje ustavnosti prava na pobačaj našlo se pred Ustavnim sudom Hrvatske nakon gotovo 25 godina.

U Hrvatskoj se ubrzano radi na oduzimanju reproduktivnih prava ženama, a s novom vladom ta opasnost postaje i veća. Zanimljivo je da je 1995. postojala inicijativa za zabranu pobačaja, i to čak ni Franjo Tuđman nije dozvolio. Treba reći i da su marginalne organizacije koje danas zagovaraju zabranu pobačaja, poput spomenute udruge U ime obitelji, ali, nažalost, neznatan je i broj onih koji dođu na protest protiv takve opasnosti. Ispitivanja javnog mnijenja govore da većina ljudi u Hrvatskoj, nekih 70 ili 80 posto, abortus ne bi zabranila, ali vladajući trenutno nisu daleko od tih ideja.

Ugrožena je većina

Koliko smo u opasnosti da izgubimo nešto što smo davno osvojile i kako se boriti protiv te prijetnje?

Najbolji način da zadržimo postojeća prava jeste da pokušavamo osvojiti nova, pri čemu je jako bitno ne zaboraviti da u borbi za liberalna prava, za prava manjina, ne zaboravimo ekonomska prava i slobode, jer u današnjim kapitalističkim društvima nisu samo manjine ugrožene, nego je ugrožena i većina. Solidarnost, bez partikularnosti, jedini je način na koji možemo raditi na emancipaciji i koheziji cijelog društva, zato treba biti uz sindikate kada su oni protiv procesa privatizacije, trebamo stati uz radnike koji se bore za svoje neisplaćene plaće jer uvijek se radi o kršenju naših prava.

Da, ali neoliberalni kapitalizam nam je uspješno podvalio mit o prednosti individualnog pred kolektivnim, a svijest o važnosti solidarnosti najveća je žrtva toga.

Da, ali ne treba zaboraviti ni da smo mi u prednosti pred mnogim drugim kapitalističkim društvima današnjice jer imamo ne tako daleku prošlost u kojoj su stvari funkcionirale drugačije i zato imamo veću svijest o onome što bi društvo trebalo pružiti pojedincu i onome što bi pojedinac trebao pružiti društvu. Kod nas još uvijek nije prihvatljivo da neko umre na cesti samo zato jer nema primanja ili da mu bude uskraćena zaštita države. Nažalost, sustavno se radi na uništavanju toga, ali mi još uvijek u naslijeđu imamo kolektivnu svijest i premda ju je u velikoj mjeri zamijenila nacionalna svijest, sjećanje je još svježe i neke pozitivne vrijednosti prošlog sistema žive među ljudima. Trebamo se truditi očuvati ih.

Zanimljiv je, s druge strane, kolektivizam koji se bez problema uspostavlja kad treba biti protiv nekoga, uz fascinantnu moć Crkve – što smo mogli vidjeti u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj i Sloveniji, da regrutuje ljude da idu glasati protiv nečijih prava, koja se njih i ne tiču.

U Hrvatskoj je kampanja koja se zalagala za to da se u Ustav uvede definicija braka kao zajednice isključivo muškarca i žene neprestano ponavljala da je „za obitelj“ i onda je gomila ljudi išla da glasa „za obitelj“, što god to bilo, a ne protiv prava istospolnih parova. Zanimljivo, ta ista Željka Markić, koja je uspješno zabranila izjednačavanje prava istospolnim parovima, na izborima nije postigla nikakav uspjeh. Ponovo, ne treba zaboraviti da je na referendum izašlo 30 posto hrvatskih glasača, dok ih je 70 posto ostalo kod kuće, a od tih 30 posto samo je dio izglasao novu ustavnu definiciju braka, dok sve ostale to pitanje i ne zanima, iako se radilo o glavnoj temi u medijima mjesec dana prije referenduma i iako se potrošilo mnogo novca na sve to. S druge strane, pozitivna posljedica inicijative da se preventivno ograniče prava istospolnih parova bila je to što se napokon pričalo o toj temi u svim medijima, a još važnija je to što je Zakon o životnom partnerstvu donesen samo nekoliko mjeseci kasnije, dok bi u suprotnom teško bio odobren tom brzinom, tako da su na kraju istospolni i heteroseksualni parovi u Hrvatskoj izjednačeni po pravima, osim po pitanju posvajanja djece.

Solidarnost s izbjeglicama

Raspon autorica i autora koje birate za obradu zaista je širok: tu su Depeche Mode, Rundek, Manu Chao, Lollobrigida, Let 3, ali i Doris Dragović i Thompson. Kako birate pjesme koje vam se kasnije nađu na repertoaru?

Kriteriji su različiti, ali najčešće se trudimo da u nekoj pjesmi pronađemo temu koju dosad nismo pokrili, baš smo na putu ka Sarajevu pričale kako nam nedostaje nešto o obiteljskom nasilju. Pjesma koju izaberemo mora imati temu koju želimo da obradimo, a najbolje je ako je na našem jeziku jer se najčešće obraćamo domaćoj publici. Često su pjesme koje biramo reakcija na neko trenutno dešavanje, pa je tako pjesma Marija i Magdalena nastala kao reakcija na desničarske pokrete koji se bude u Hrvatskoj, te na kampanju „40 dana molitve za život“, odnosno protiv pobačaja. Inverzija te dosta poznate pjesme pokazala se odličnim izborom odgovora na klerikalno uplitanje u živote svih nas. Slično je bilo i kod izbora Lijepa li si Marka Perkovića Thompsona, koja je prošla godinu dana dugo vijećanje o tome da li je uopće trebamo raditi, ali se na kraju pokazala odličnom za izokretanje. Posljednja pjesma koju smo uvrstile na repertoar jeste Clandestino, zato što progovara o izbjeglicama, što smo iskoristile za bavljenje trenutnim problemom izbjeglica u Europi i posvetu volonterkama i volonterima koji im pomažu. Jer, baš je izbjeglička, odnosno humanitarna kriza, pokazala da su ljudi solidarni i da stvari nisu tako crne kao što često mislimo. Od devetog mjeseca do danas deseci tisuća ljudi su dali nešto od sebe da pomognu izbjeglicama koje dolaze u Europu; dogodila se ogromna mobilizacija i solidarnost isključivo na ljudskoj razini. Ti ljudi mjesecima pomažu ljudima čiji jezik ne znaju i s kojima nemaju puno toga zajedničkog osim što su – ljudi, što je najvažnije od svega.