Kolumnistica Urban magazina, spisateljica Lamija Begagić, čije ćete tekstove uskoro moći  na LGBT.ba, ustupila je portalu www.lgbt.ba dio svoje nove knjige koja je u pripremi – priču o Aidi i Tijani. Uživajte u čitanju, a na kraju priče pročitajte i više detalja o predstojećoj Lamijinoj knjizi!

Piše: Lamija Begagić
Foto: theotherteam.com

– Gdje mi je ključ?! Ključ od auta, gdje je ključ od auta, nisam zaključala auto, čuješ li me? Zašto se smiješ? Možda jeste to stara 206ica, al meni je sve što imam i možda ga baš sad neko odvozi na Trebević, tamo na onu ničiju zemlju gdje ne važi ni naša ni njihova murija, a ordiniraju i našu i njihovi džeparoši i krimosi. Ključ, Aida, znaš, treba mi jebeni ključ od a-u-t-a!

03: 23, trepere zeleni brojevi na risiveru. Pored risivera lampa, upaljena, na natkasni pored lampe, ključevi od njene bijele Pežo dvjestošestice, tamo gdje uvijek i stoje.

Kad je budna, zna to. Nije od onih koje ne znaju gdje su šta posijale i koje se prozivaju s mobilnog da bi našli zatureni fiksni i obrnuto.

Naročito nije od onih kojima bi se ikad, i u najluđem pijanstvu, dogodilo da ne zaključaju auto. Uz to, nikako nije od onih koje bi imalo pripite sjele za volan, a plus, noćas uopće nismo pile.

Tijana prosto spava. Spava, mada govori deset rečenica u pet sekundi, bljuje bujice riječi iz sebe, stoji na nogama, kosa jeste raščupana, ali su oči širom otvorene. No, Tijana, vjerujte mi – znam jer dijelim krevet s njom već dvije godine i osam mjeseci – spava.

Kad se to dogodilo prvi put, bila sam prestravljena, iako pripremljena i upozorena. Mada, teško da je bilo ozbiljnog upozorenja, a kako i upozoriti nekoga na nešto što ni sami ne znate šta je. Tako je i rekla, rekla je doslovno: Ponekad noću radim nešto.

Nakon što sam joj se nasmijala, jako sam je zagrlila i nježno ljubila – to je bila Tijana, to nešto, to neko dijete nesigurno u znanje lekcije koju je pitam, pa bi najradije da počne opet ispočetka. I dugo potom smo se šalile na račun tog njenog nečeg što nikad nije dolazilo. A onda je došlo jedne januarske noći. Pretjerano pojačano grijanje (jer Tijani je uvijek hladno), isušen zrak, tapkanje susnježice po krovnim prozorima, nervozno Timmovo premještanje s jastučića na pločice, struganje kandžica o parket… Ukratko, nisam mogla da spavam. Tijana jeste, ona uvijek može spavati. Osim kad spava, a ne spava, ne spava, a spava. Osim kad radi nešto.

Skočila je. Jako. Nadljudskom snagom je odgurnula krevet čija je jedna stranica žestoko udarila u zid. Veliki krevet, naš veliki krevet, skupa sa mnom na njemu koja sam besano ležala pokušavajući zaspati. U panici sam se uhvatila za ormarić i srušila lampu. Ona je stajala, okrenuta mi leđima, vidjela sam njene lopatice, njena razvijena ramena, napregnute mišiće natkoljenice – mačku koja vreba i čeka.

Izgovorila sam njeno ime polako. Bila sam sigurna da sam ga samo ja mogla čuti, toliko mi je vlastiti glas zvučao prigušeno i daleko, ali čula ga je i ona. Okrenula se. Odjednom su se mišići opustili, lagano je otvarala stisnutu šaku i gledala u svoje prste.

– Tijana.. Hej, ja sam, Aida, ja sam tu, Tijana…
– Znam. – rekla je tiho i pognula glavu. – Idem po vodu. Hoćeš nešto piti?
– Ne – rekla sam skačući iz kreveta, osjetila sam da je trebam uzeti, preći dlanom preko tih struna u njenom tijelu, ali okrenula se prije nego sam stigla ustati i nestala je u kuhinji.

Došla sam za njom i upalila svjetlo. Susreli su nam se uplašeni pogledi.

– Eto, sad si upoznala moje nešto – rekla je, trudeći se nasmiješiti.

Mene je zaista nasmijala.
– Čaj?
– Može.

Dugo poslije, nije se ponavljalo.

Nikad nije znala ispričati šta je prethodilo nečemu: ne zna koga je onako krvnički gurnula gurajući krevet svojim sportom istesanim mišićima, nit od koga je onako daleko odskočila, niti kako je uspjela ostaviti otključanim auto kojeg je toliko voljela kao da je mnogo više od auta (u toj smo 206ici i prvi put – dodavala je, uvijek, kao, na kraju)…

Moj tata, penzionisani gimnazijski profesor biologije, dao mi je broj bivšeg kolege koji je nekada predavao psihologiju, a danas je vrsni psihoterapeut. Neka priča, govorio je, neka ode, insistirao je, ali Tijana nije htjela ni da čuje.

Prođe nekad i godina da se ne pojavi – tješila nas je – ne mogu ići na seanse, ne želim pričati o djetinjstvu – govorila je, ne bez predrasuda, jer kao da je i ona, kao da sam i ja, kao da je iko iz našeg bližeg i daljeg okruženja ikad išao na psihoterapije. Sve što smo o njima znali bilo je sa filmova, iz serija, ponajbolju takvu, koja se i zvala Na terapiji, gledale smo jednog produženog prazničnog vikenda, do iznemoglosti, dok cijelu sezonu nismo dotjerale do kraja, buljavih očiju, masnih kosa, secirajući likove, stavljajući se u njihova tijela i slineći nad istim curetkom, izvjesnom malom Anom i istom glumicom, izvjesnom Draganom koja je malu utjelovila.

– Probaj, može ti biti dobro, sjeti se Ane.
– Neću, nit sam ja Ana, nit bi mi terapeut bio Miki Manojlović.
– Ti si i zgodnija od Ane.

Stvarno jeste. Anu smo voljeli jer je naivno dijete, Ana je, kao i Tijana, bila sportiskinja – Ana gimnastičarka, moja Tijana stonoteniserka.

Ma koliko im se sportovi razlikovali, njihovi su strahovi, treninzi, napori, dijete, pritisci, izgledali identično. Gledala sam nju dok gledamo Anine seanse na ekranu, gledala kako grize usne dok ona govori o odnosu s trenerom, gledala kako pocupkuje nogom dok Ana priča o povredi, dok forsira vlastito tijelo da ozdravlja brže, dok odbrojava dane do važnog takmičenja. Anin je život u mnogo čemu nalikovao Tijaninom, Anina je terapija lako mogla biti i Tijanina, kad bi ova željela čuti za nju. A ne želi i zalud mi telefonski brojevi i preporuke mog oca koji je Tijanu, čim ju je upoznao, silno zavolio, kao neku najmlađu kćer-miljenicu. I ona je voljela njega – u nekoliko su se navrata, nekim povodima, čuli neovisno o meni. Nije mi se to svidjelo, nisam vjerovala u prisnosti između roditelja i partnerica i partnera njihove djece, zapravo, u malo koju prisnost sam vjerovala, mnogi su mi odnosi bili loš puder na bubuljičavom licu koji se jedva i trudi prikriti nesavršenosti.

Naš nije bio takav. Nikad nije.

Tijanino drugo nešto zadesilo nas je na moru, na našem prvom zajedničkom kampovanju. Avanturistkinja kakva je bila, oduvijek me nagovarala na taj eksperiment, popustila sam jedva, za veliku joj ljubav, insistirajući da to bude u organizovanom kampu negdje na moru, a ne uz Neretvu ili na Prenju kako je predlagala, uvjeravajući me kako se ljeti ide na planinu, a zimi na more. Kampovanje na moru bio je jedan od naših prvih kompromisa otkad smo počele živjeti skupa. Ja sam pristala na spavanje preblizu tlu, uz zujanje insekata nad glavom, ona na boravak u organizovanom kampovalištu, preblizu drugima. Dok sam se ja plašila zmija, gušterova i letećih insekata, ona je, pomalo, zazirala od ljudi. Čar šatora bio joj je da ga raširi bilo gdje, no, znala je da toliko, bar zasad, od mene ne može dobiti.

Ugodno je prošla naša prva noć, uspavala me, doslovno, prebirala prstima po mojoj uvijek tako zamršenoj kosi iz koje nije dala da ispirem morsku so.

– To tvoje predivo – govorila je i smijala se – u koje mi se prsti upliću.

Drugu noć smo bile iscrpljene, penjale smo se zorom po stijenama, Tijana je upecala savršen ručak, plivale smo, upijale Sunce, popile vino-dva-tri i vrijeme za spavanje iznenadilo nas je već s prvim mrakom. Oči su nam se sklapale, zatvorile smo šator i zaspale bez rasplitanja prediva od moje kose, bez poljupca – o seksu da i ne pričamo.

Onda je, ko zna koliko je od toga prošlo, noć je bila svijetla i zvjezdana, ustala i izašla, ostavivši šator otvorenim. Preplašeno sam skočila iz tog što smo zvali krevetom psujući i kamp, i šator, i bube, i mrak. Bojala sam se, za nju, za sebe i za to ljetovanje koje je tek počinjalo.

Strah sam krila koliko se strah kriti može.

– Hej – šapnula sam šunjajući joj se iza leđa.

Šutila je. Neko vrijeme je stajala, bosa, na parčetu sparušene trave pokraj šatora, a onda samouvjerenim koracima krenula ka plaži.

– Hej – dodala sam malo glasnije i panično tražila papuče kako bih krenula za njom.

Bili su sitni sati, ali nebo zvjezdano i noć čarobno svijetla. Ako me išta barem na tren smirivalo, bilo je to to nebo. Jedva sam je sustigla. Plašila sam se pojaviti joj se u vidokrugu. Hodala sam iza nje, pognute glave kako bih mogla neprestano gledati kuda gazi. Smiješno, ali u tom strahu za sve, ponajviše sam se plašila da se ne posiječe, da bosim stopalom ne ugazi u kakvo staklo. Moje “Hej” koje sam ponovila još jednom, opet sa pristojne razdaljine, nije pomagalo. Kada sam napokon smogla hrabrosti i stala tik pokraj nje i uzela je za ruku, pogledala me i rekla:

– Još kad smo bili djeca, trener nam je uvijek ponavljao kako svi misle da se stoni tenis igra rukom. Kao papagaj nam je ponavljao redoslijed: Glava, noge, pa tek onda ruka. Glava, noge. Pa ruka. E, sad, jebote, šta da ja radim sa ovakvom glavom, jebo i noge i ruku, šta ću s glavom, a jednu samo imam?

U dva ili tri navrata zaustila sam neki lijep odgovor, utješan. Svaki je ostao neizrečen. Ljubila sam je, natjerala da sjednemo na travu, pustila da plače.

– Ja sam se, vidiš, plašila za tvoje noge – rekla sam joj nakon ko zna koliko tišine – ja sam cijelo vrijeme gledala hoćeš li posjeći stopalo ne gledajući kuda gaziš.

Nasmiješila se. Voljela sam njena stopala. I ruke. Voljela sam i njenu glavu, trener je bio u pravu, bila je zaista na prvom mjestu, svjetovi koji su u njoj nastajali, bili su čarobni, zanosniji i od tog neba nad nama.

Sa zorom koja je stizala, nestajao je strah. Znala sam da je to sada to, da me više niko ne mora čuvati, da su konci sad sigurno u mojim rukama. Nije više bilo tog nečeg, nije više bilo ničeg, što me moglo paralizirati kao tad taj strah za njena stopala.

Treće nešto dogodilo se tek dugo, dugo, potom, kada su iza nas bile već stotine noći pod vedrim nebom na prenjovima, zelengorama i mjestima divnim u njihovoj divljini. Ali tada smo već znale gotovo sve.

Priča o Aidi i Tijani ovdje, dakako, ne zavšava, već počinje. Njih dvije, ne posve same, mada se često tako osjećaju, žive još u rukopisu što će uz malo sreće i mnogo rada, uskoro postati knjigom koja će zasigurno izaći u beogradskoj Fabrici knjiga, a možda i još kojegdje. Komadić njihovog svijeta istrgnuli smo i premijerno pustili čitateljicama i čitateljima Lgbt.ba na sud, na čemu im hvala.