Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i s njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i životu se uči tek dvije godine. Janu je osam, inteligentan, čangrizav, voli vatru.

Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito, Unu naročito, na kojoj ljeta provodi s Jacom i Tamarom, prijateljicama iz reda onih za cijeli život.

Neće uzletjeti

Jan je spreman, ruksak na leđima, kapa na glavi, čizme na nogama. Još su dva sata do leta, ali nije mu problem stajati na vratima tako opremljen i toliko uzbuđen. Prvi put u svom malom životu Jan leti bez mame i tate. Čekaju ga svjetla Beča, šarene lampice velegrada, nasmijana tetka, veseli tetak i rođaci koje nije vidio od ljetnog raspusta. Čekaju i čekaju i već treći dan zaredom odlaze pokunjeni kući. Treći se dan na sarajevskom aerodromu osjećamo kao kod kuće. Pozdravlja ga i baca mu peticu čiko iz ureda Austrian Airlinesa, gledamo rijeke ljudi kao kakav reality show i opet se vraćamo kući. Zbog magle ni danas neće uzletjeti.

Nema veze, igrat ćemo jamba, monopola, Scrabblea. Nema škole, igrat ćeš Minecraft. „Jednog će dana magla otići, kao u onoj pjesmi Josipa Ivankovića“, govorim dok vozim, micpomic od aerodroma ka stanu. Vozim i recitujem, a oni se pozadi smješkaju. Kiselo, ali ipak – smješkaju:

Šta bi magla mogla

Samo kad bi htjela.

Mogla bi odmagliti

Iz našega sela.

Ispod ove magle

Jessica ima trideset i doktorica je klasične filologije. Radi na katedri za latinski jezik Univerziteta Humboldt u Berlinu. Izgleda barem deset godina mlađe, oblači robu tri puta većeg konfekcijskog broja od svog, ne šminka se. Hoda uvijek s rukama u džepovima, osim kad puši. Vozi staru daciju, spretna vozačica, uparkira se tamo gdje neko mog šoferskog junfa ne bi ni smart uparkirao. Izlazi u klubove, pije pivo, puši kutiju dnevno.

Djeca je obožavaju. Moja, tuđa. Svoje nema. Dok moji s njom hodaju kvartom kada za novogodišnje praznike posjeti Sarajevo i nas, gledaju ih gotovo s podsmijehom.

„Zna li Amir šta je Jessica?“, pita me Jan.

„Ne zna, ako mu ti nisi rekao.“

„Jesam. Al on je slegnuo ramenima i rekao da je muškarača.“

„Nije ni važno. Ti voliš Jessicu zbog svega šta jeste. Amir s tim nema nikakve veze.“

Amirov amidža je direktor kvartovske škole. Kad prođe s njim kvartom, nosom para maglu pod oblacima. Klasična filologija u Berlinu nema tu težinu ispod ovih oblaka.

Reborn, roditeljska pažnja

Ema je otkrila kanal na YouTubeu prelazeći jagodicom svog jedva trogodišnjeg prstića i sada danima gleda iste videozapise koji prate život neke američke tinejdžerke i njene sredovječne mame. Njih dvije imaju kolekciju lutaka u mom djetinjstvu poznatih pod kodnim imenom „ćela-beba“ (izgovara se kao jedna riječ). No, ove su ćele-bebe svjetlosnim godinama udaljene od mog Zlatana. Zovu se Reborn i nema tog oka sokolovog koje bi otkrilo da se zapravo ne radi o pravom, živom novorođenčetu. Koštaju prava mala bogatstva, a djevojčica s YouTubea ima ih na desetine. Svakoj kupuje pravu robu i asesoare za prave bebe, voza ih u pravim sjedalicama i pravim kolicima kroz prave tržne centre, dok mama sve dokumentuje kamerom da bi neka trogodišnja Ema, koja još strahuje hoće li Djed Mraz opržiti guzu u dimnjaku, to gledala.

Ema, kaže, voli gledatimajebebe. I hoće da joj jodim jednu takvu.

Ja pak hoću da neki roditelji nađu sebi stari dobri hobi kakav je filatelija kako bi mi spasili ovo malo preostale vjere u čovječanstvo.

Razgovor ugodni naroda sarajevskih

„Idemo pješke?“

„Ne. Ne vidi se prst pred nosom. Otrovno je.“

„Idemo autom?“

„Ne. Dovoljno je otrovno i bez naših isparenja.“

„Ne idemo?“

„A moramo.“

„Idemo pješke?“

Zajedništvo na zalasku

Premalo stvari radimo zajedno. Kad smo šta zajedno uradili s komšijama iz ulaza, barem pili čaj kod nekog nakon što smo zajedno očistili snijeg? Kad smo s kolegama sjeli na večeru nakon posla? Kad nakon roditeljskog došli na kolače i poveli i djecu da se druže? Kad smo odustali od zajednica, mjesnih, društvenih, širih?

„E, a da pozovemo Jacu, Borisa i Denisa na konak?“, čita mi misli Edo.

Zajedno ćemo dijeliti stan i TV, zajedno doručkovati. Od nečega treba početi.

Kamen, svjetlost, nebo

Vozili smo se samo dva sata, slušali „U pol 9 kod Sabe“, bend u koji su se djeca instant zaljubila. Ema je dremuckala u sjedalici, Jan je pjevao kroz nos. Probili smo bijeli magleni obruč i udahnuli nebo u Hercegovini.

Kad je Dubravku Brigiću, našem književniku, pisao još jedan velikan Mirko Kovač iz Rovinja, na njegove je misli o povratku iz Kanade u Sarajevo ovako odgovorio: „Ako misliš na povratak, a misliš, onda misli na Istru, ovdje je potrebno malo, a to malo već imamo u sebi samima.“

Hercegovina je naša Istra. Naš kamen, svjetlost i nebo. To malo što nam treba, izvan nas samih.