Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i sa njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i godinu dana životnog iskustva. Janu je sedam, inteligentan, čangrizav, voli vatru.

Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito, Unu naročito.

Voli i šumu i kišu i ljeto. Osim trideset i prvog augusta. Njega ne voli.

Piše: Lamija Begagić

16 ruku u zraku

Nismo mi njene fotografije, moćnu pjenu u njenim brzacima, gledali i postavljali na društvenim mrežama. Mi smo nju živjeli i ne samo od maja do septembra, već i u decembru kad se para izdiže iznad nje jednako veličanstvene. O njoj smo pisali priče, na njenim obalama čitali knjige. Djeci razbijali nikad stvorene strahove od vode, jer jesu joj se divili, ali nisu je se plašili, ulazili su u nju ledenu, cvokotali zubima, a očima se smijali.

Zato ona nije vaša i džaba vam ruke podignute u zrak za podizanje hidroelektrane na našoj rijeci, u našem parku prirode.

Jer neće proći.

Jer Una je da ostane Janu i Emi, ako zasluže. I mnogima nakon Jana, nakon Eme, nakon vas.

Kiša

Naučeni na život s prirodom, u predvečerje, kad grmljavinu i treperenje svjetlosti na poluvedrom nebu smijeni ljetni pljusak, oni istrčavaju iz vikendice i bosim stopalima gaze zemlju što pije vodu i travu što napokon diše. Uglas viču, glasno, jače od kiše. Uskoro im u pomoć priskače Emil, trčeći iz susjedne bašte.

Sjećaš li se dana kad smo se upoznali? – pita me Dario, Emilov otac, koji je davno još iz reda komšija za dobar dan prešao u red prijatelja do smrti.

Sjećam se, kako to zaboraviti.

Bio je jedan baš takav dan i djeca i ja smo se u šetnji, istražujući nepoznat teren, našli pred Dariovom baštom kada je pljusak pročepio iz zemlje i neba. Emil, godinu mlađi od Jana, istrčao je potpuno gol pred nas, sretan što vidi djecu tako blizu! Nakon mnogo godina, mi smo prva porodica sa malom djecom koja je kupila imanje nadomak njihovog. Svi ostali stanari, bili su već u ozbiljnim godinama, usamljenici sa kozama ili penzioneri zabavljeni uzgojem povrća daleko od civilizacije.

Komšije iz kuće na vrhu našeg vikend naselja rekli su za Jana i Emila, mjesecima poslije, kako su se pronašli u toj divljini, tako isti, i sami divlji.

Divlji, dok plešu s kišom, a Dario i ja molimo da potraje. I divljina u srcima, i kiša u zemlji i travi.

Knjige za šumu

Dok se spremamo za odlazak u našu šumu, nosimo sa sobom knjige, u ni po čemu posebnom, smeđem koferu mog djeda. Ni po čemu osim što je pripadao osobi koje više nema, a koju sam voljela. Ni po čemu osim što ga moj sin već zove koferom-bibliotekom.

Iz kofera-biblioteke vadimo ih po potrebi. Imamo ih za pred spavanje, za uz kafu, za uz kišu. To su naše knjige za plažu, slažemo ih u kofer brižljivo, sedmicama prije nego se otisnemo daleko od grada.

Visinske pripreme za septembar

Upisat ću neki kurs.

Vidjet ću se sa prijateljima iz srednje škole. Amna i Tarik ionako pozivaju već mjesecima. Sad već i godinama.

Naći ću ličnog fitnes trenera. Ujutro trčanje, predveče bicikl. Više kretanja. Više druženja. Više cvijeća i teglica sa začinskim biljem na balkonu. Više knjiga.

Svega više kako bi žala za ljetom, za rijekom i za šumom bio što manje.

Čehovljeva pruga

U povratku kući, pauzu pravimo uz obraslu i napuštenu dionicu stare uskotračne pruge. Kad god vidim prugu, sjetim se Čehova i jedne njegove priče, one u kojoj mladi upravnik željeznice, u nekoj stanici Bogu iza leđa, provodi svoju nesretnu mladost sa ženom koju ne voli i jedne novogodišnje noći, nakon što otkuca ponoć, razbije bocu brižljivo čuvanog šampanjca, na zgražanje supruge, jer to je zasigurno loš znak, nešto će mu se strašno dogoditi. Strašno u toj priči dolazi u liku lijepe i koketne suprugine ujne, koja bane na tu stanicu usred ničega. Čehov, majstor kakav jeste, ostavi nam tek u naznakama rasplet te priče, zasigurno ne sretan, te kad zaklopimo knjigu, dugo još gledamo u tu prugu i pitamo se šta li je bilo jadnoj ženi, šta li ujni i kako je taj tragični junak završio na ulici, jer jasno nam je da nam pripovijeda to kao pustinjak i skitnica. Pruga je davno ostala za njim, obrasla i ostavljena, kao ova naša, na kojoj ne pijemo šampanjac već vodu za okrepljenje.

Trideset i prvi

August trideset i prvi najtužniji je dan u našoj godini. Ema gleda kroz prozor i šuti. Jan plače. Edo i ja pričamo mnogo, da skrenemo misli na povratak i nama,a i njima. I opet obećamo da ćemo se iduće godine vratiti ranije, ne dan pred školu, ne pet do dvanaest. Sigurno će tako biti lakše, samo ne trideset i prvog.