Pobacati stan

Potrošit ćemo pola augusta, da ne bismo gledali kako ljeto odlazi, na spremanje stana. Krečenje. Farbanje. Velika čistka. Spremati stan, kaže Edo. Bacati stan, kažem ja. Ako je spremanje kreativan proces nalik književnosti, onda je bacanje katarza, rasplet, ili barem čvorni trenutak u kojem se priča krene odvijati u novom smjeru, ka novom početku.

Bacamo beskrupulozno, bez žaljenja, bez mrve nostalgije. Bacamo račune i bankovne slipove, bacamo pokušaje crtarija, popunjene tablice za yamb (najviše bih pobjeđivala), za remi (Tamara nas je ubijala), za briškulu (Jan je rasturao). Bacamo poluspržene kuhinjske krpe, džempere progrižene moljcima, napukle zdjele za voće, ukrasno, vještačko cvijeće s rodicine svadbe. Bacamo pune pepeljare šarafića, patrona, praznih kutijica za špiceve i polomljenih spajalica. Bacamo, a da ni sami ne znamo zašto nismo bacali na vrijeme i u kom smo pravcu okretali glavu i pogled dok se ta rulja nepotrebnosti skupljala među zidovima i spremala pobunu protiv nas. Bacamo dok smo barem strateški bolje raspoređeni, kada već nismo brojno nadmoćniji. Bacamo i slušamo Arsena. Gdje li sam ih kupio, gdje sam ih pokupio…

Bacamo i smijemo se, naglas.

Analogni šum za digitalne urođenike

Timur u staroj vikendici kod nane, Jan u Zenici kod majke. Pričaju na fiksne telefone. Uče pozivne brojeve. „Zašto 032, a ne 061“, pita Jan, „i kako to misliš 035 za cijelu Tuzlu?“ Ponekad se teško razumiju i slabo čuju, pa upozorim Jana da primakne slušalicu uhu ili usta slušalici dok govori.

„Ovaj nanin telefon je prljav tamo gdje se priča!“, kaže Timur.

Veza je loša, nešto krči i prekida se. Primičem se telefonu da osluhnem. Na tren zatvaram oči. Kakvi talasi, kakva tišina u brdima, zvuk analognog šuma zvuk je djetinjstva s dvojnicima, djetinjstva bez pozivnih brojeva, jer sav je svijet bio ili kod majke u Šolajinoj ili u našoj petospratnici u Ive Lole Ribara.

Prekidaju vezu i odmahuju rukama. Izdržat će još koju godinu, još malo će prskanje u bazenu, bešumni gumeni točkovi romobila i fudbalske lopte biti ispred Vibera, Facebooka, aplikacija i svijeta bez šumova.

Rezolucija perfekta, kristalni sound, surround all around when it hits the ground… – puštam TBF i Janu se svidi.

„Daj opet“, veli.

Puštam opet. Bez krčanja.

Bez pomoćnih

Emica ulaže napore da pokrene pedale, ide teško. Nageta je na lijevu stranu, ti pomoćni točkići nikad nisu savršeno ravni. „Ako ne želiš, ne moraš“, govorim joj, ali ona šuti, skuplja usnice i podiže obrve pri svakom uprezanju nogica na pedalama. „Hoću. Hoću kao Jan!“, govori.

Jan kruži oko nas, pravi osmice i ne može da se sjeti dana kada smo skinuli pomoćne točkiće. Jedva da ga se i ja sjećam, znam samo da sam pustila ruku s njegovog sica, stala i pogledom ga ispratila do vrha ulice s kojeg je pobjedonosno mahnuo, okrenuo bicikl i vratio se. U godinama kasnije bicikl bi uzjahao ranog marta i s tugom spremio u garažu kasnog novembra. „Ne moraš sve kao Jan, mila“, govorim, ali pravi se da me nije čula i miče ga, mic po mic, ka bratu.

Ako su život gubici…

Ako su život samo gubici, da li će s njima bar književnost biti na dobitku? Ako su život traume, može li književnost poslužiti kao terapija? Ima li književnosti izvan autobiografije? Pitam se čitajući sjajnu zbirku priča Lejle Kalamujić „Zovite me Esteban“. Autobiografija ili ne, Lejla nam je podarila biser koji, nakon plaže, zaslužuje mjesto na polici kućne biblioteke. Dobro mjesto s pogledom.

Flah serva

„Znaš šta ti je to, to ti je kao kad nekoj prejakoj protivnici na prevažnom turniru, na odlučujućem poenu serviraš flah servu!“

„Ha?“, pitam Jacu, bivšu juniorsku prvakinju u stonom tenisu pokušavajući prozrijeti njenu sportsku analogiju.

„Flah serva je najobičnija serva. Mrtva lopta, lopta bez rotacije. Serviraš je kad si početnica, a nakon što to prestaneš biti, serviraš je da nekog iznenadiš jednostavnošću, da je zatekneš.“

Smiješim se. Sviđa mi se poređenje.

Ta Jacina flah serva moja je odluka da ove godine ljetujemo na deset kilometara od stana, u najbližem planinarskom domu na Trebeviću, da zaboravimo i jeftine letove do Larnace na Kipru i kombinaciju za Barcu. Iznenađujuća jednostavnost. Flah serva. Početnički, a iskusno.

„Vidjet ćemo kako će Edo primiti moju servu!“, govorim i smijem se, pa srknem toz s dna šoljice.

Kafana „U dvorištu“

Sanjam sedam nas sjedi, sve cure, stara ekipa s faksa, u zagrebačkom kafeu „U dvorištu“. Sanjam pijemo dobro crno vino, kuckamo se oprezno glomaznim čašama, a onda ja odlučim presjeći i poručim za sve neku posebnu etiopsku kafu kakvu melju i prave na licu mjesta. Ekipa se smije glasno i zvonko, srčemo je vrelu i gledamo kako vani sviće.

Sumnjam da je ijedna od njih šest ikad bila u tom zagrebačkom bircuzu. I ja sam tek tri ili četiri puta, uvijek s različitom ekipom. U snovima, pak, to je bila naša kafana, mjesto gdje, eto, uz vina i etiopske kratke crne dočekujemo ružičaste zagrebačke zore kao nešto tako obično i tako toplo, svakodnevno.