Život po kiši

Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i sa njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i godinu dana životnog iskustva. Janu je sedam, inteligentan, čangrizav, voli vatru.

Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito, Unu naročito, na kojoj ljeta provodi sa Jacom i Tamarom, prijateljicama iz reda onih za cijeli život.

Jesen je, barem ove godine, dočekala spremna.

Poziv u pomoć

Koliko god voljeli kada telefon zazvoni i javi vam se neko drag, koliko god institucija dugih telefonskih, mahom noćnih razgovora sve više nestaje, pa je time sve više i volite, ipak postoje pozivi kojima se nikada nećete obradovati.

Kada vas nazovu iz škole za vrijeme nastave, dok vam je dijete tamo, nećete se javiti sa osmijehom i pomisliti: Jao, super, opet prave neki odličan projekat, pa trebaju moju pomoć! Ne, to je zadnje što ćete pomisliti. Prvo je: gotovo je, udario je glavom u rub klupe. Drugo je: odvela ga je hitna, možda mu uspiju spasiti život. Treća je: leži sav u krvi, ali kažu da će biti dobro. Javljate se glasom iz groba, a druga strana znajući to, jer obavlja takve pozive svako malo, umjesto Dobar dan razgovor započinje sa Sve je u redu.

Dobar dan, odgovarate vi s druge strane nevidljive žice, kraći za pet godina života.

Zašto smo takvi, je li kriva škola koja zove samo kad je zlo ili je kriva naša glava koja ne vjeruje da je i dobro vrijedno telefonskog poziva?

Ena dobro zna

Ena, moja prijateljica iz djetinjstva, živi dvije ulice dalje od moje. Posljednji put vidjele smo se na početku ljeta, pune velikih planova za zajedničke izlaske i putovanja.

Jesen je već zrela i ona mi javlja da se seli, a ja pokušavam dijeliti njenu radost. Dijelit će nas nešto malo manje od hiljadu kilometara. Možda ćemo se viđati i češće nego dosad. Intenzivnije. Doći ću joj, ostati sedam dana i šest noći, dugih noći u kojima ćemo pričati, kao nekad, kao u ona predvremena dok su nas dijelile samo ulice, ne i poslovi, djeca, partneri, psi, radna vremena i bolesni roditelji.

Daljine, Ena to dobro zna, a znam i ja, nikada nisu samo u kilometrima.

Tajna osmog oktobra

Jan i ja radimo zadaću o praznicima. Mjesec je oktobar i popunjavamo tabelice, upisujemo oktobarske rođendane članova porodice i prijatelja, pišemo čestitke učiteljici za njen dan, 5. oktobar.

Zadatak nam je i istražiti i otkriti neki oktobarski praznik za koji dosad nismo znali.

Lista međunarodnih dana ovoga ili onoga podugačka je.

Za 8. oktobar sam znala, nije mi trebala Wikipedija. Jan nije. Osmi oktobar je Međunarodni dan lezbejki. Lezbejke su žene koje se zaljube u drugu ženu, govorim mu. Može i to? – veli on i smješka se. Može, što ne bi moglo – odgovaram ja, smatrajući da smješku tu i nije mjesto i da su stvari ozbiljne. Do nas je, do nas koji smo već navikli na podsmijeh, pa smo i ka običnom smijehu podozrivi. A njegov osmijeh bio je samo to – sreća zbog novog otkrića.

Jesi li se ti ikad zaljubila u neku tetu – pita i šapatom dodaje – Ne brini, neću reći tati.

Ljubav prema kiši i životu

To ima i neko ime, taj tvoj poremećaj – piše Tamara na chatu.

Nije poremećaj! – uporna sam.

Jašta je, čuj voljeti kišu?! Bože sačuvaj!

Nije to samo kiša. Voliš i to što imaš kuću. Voliš što ti je toplo. Voliš deku. Voliš što nema onog pritiska da izađeš, da si vani, da planina, da more, da klabing, da raja. Samo ti. Pa knjiga. Ma daj, taj tvoj prezir ka kiši je prezir ka životu, da znaš! – grakćem u monitor u odbranu svog poremećaja.

Hahahhaa – virtualno se smije stvarna Tamara, ona koja i dalje ne razumije kako mogu s osmijehom stajati uz balkonska vrata i brojati kapljice.

A mogu.

Pluviofilija, tako se zove – dodajem i stavljam smješka.

Nek ti bude – odgovara i ona, uz smješka.

Melange

Nikad se nisam navikla na melange, bilo je to premliječno i prepjenušavo za staru kofeinsku ovisnicu. Pila sam dvije kratke, sa petnaestominutnom pauzom između. Nikad se nisam navikla niti na torte ili pite od jabuka uz kafu, osjećala sam se godinama kao Guliver u tim neozbiljnim bečkim kafanama gdje ranim jutrima jedu pjenušavu kafu i kolače, dok sav pošten odrastao svijet pije jaku crnu do pola male šoljice i konjak.

No, ove kišne nedjelje, u pokušaju Beča u Sarajevu, u jednom rijetko mirnom kafeu, uz provjereno dobro društvo, polako ispijam melange i dobro je. Malo je, ali lijepo je, onako kako je uvijek lijepo od tih malih stvari kakvi su brkovi od mliječne pjene.

Vani

U čizmama, u kabanicama, sa rukavicama, sa kapama, utopljeni, umotani, slojevito obučeni, šareni, neupareni. Nije važno kakvi smo, Emi je samo važno da smo vani. Vani je prvo što ujutro izgovori, ma kakav prolom oblaka bio s druge strane prozora. Vani, uz upitnik i pseće nakrivljenu glavicu.

Doručkujemo brzo, ja sam kafu već odradila dok je spavala i izlazimo. Jer ko zna šta je sve danas na programu kad otvorimo vrata haustora i iskoračimo.

Strepimo i idemo.

Vani, vani, vani!