Teško je praviti podjelu među književnicima na pjesnike i prozaiste. Mnogi od njih svestrani su i radoznali, vole se i umiju okušati u mnogim žanrovima. Napokon, i razlika između poezije i proze ne mora biti tako stroga i jasna, pa se, baš kao kod pisca o kojem je u ovom tekstu riječ, u njihovim djelima žanrovi prelijevaju i dopunjavaju.

Piše: Lamija Begagić

Ivica Prtenjača (Rijeka, 1969.), svoju književnu karijeru počeo je kao pjesnik, autor nekoliko sjajnih poetskih zbirki. Svoj prvi prozni tekst, roman Dobro je, lijepo je, objavio je 2006. godine, da bi nakon osam godina stigao i roman Brdo i autoru donio vrijednu i prestižnu nagradu za roman godine izdavačke kuće V.B.Z. i Tisak Medije.

Oba romana su nevelika, iz reda onih što čitaju se u dahu. I dok smo se u prvom, skupa sa junakom smrzavali po gradskim ulicama i kafanama strepeći nad njegovim životom što svakog časa treba da se desi, u Brdu ćemo proživjeti jedno vrelo ljeto u napuštenoj vojnoj karauli neimenovanog hrvatskog otoka.

A u tih nekoliko sedmica ljeta, naučit ćemo od junaka-pripovjedača i njegovog ostarjelog magarca Viskontija toliko toga o sebi i pustinjacima u nama. Sve to na tek stotinjak stranica na koje nije stalo mnogo likova, tek magarac i pas, tri muškarca i dječak i pokoji slučajni prolaznici što se po vrelini ljeta, iz raznih pobuda, penju na brdo iznad mora.

Sve to na tek stotinjak stranica punih prekrasnih lirskih prizora, majstorski brušenih rečenica nad kojima je Prtenjača razmišljao o svim svojim djelima, poput kakvog predanog djeteta dok slaže svoje puzzle i uklapa ih u savršenu sliku beskrajno slične slagalice koje će, sklopljene na pravi način, dati sliku mora, neba, Brda. Nas.

I ako sam negde stigao, bilo je iznutra

U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja…

Fabula romana jednostavna je. Bezimeni glavni junak i pripovjedač radio je prvo u knjižari, potom u velikoj izdavačkoj kući, te naposljetku, u službi odnosa sa javnošću Muzeja suvremene umjetnosti u hrvatskoj metropoli odakle je odlučio pobjeći jednog ljeta na otok, na kojem će tri ljetna mjeseca provesti u napuštenoj vojnoj karauli na brdu što dominira otokom. Čuvat će mjesto od požara. Domaćini koji su ga prihvatili dat će mu solidne zalihe hrane i prijatelja – starog magarca Viskontija koji će se, kako se roman približava svom kraju, bližiti kraju svog života da bi na koncu dobio spasonosni metak od glavnog junaka koji mu je prekratio višednevne muke rastanka sa svijetom. U toj sumornoj, potresnoj lirskoj sceni, dok nebom nisko lete supovi, a u daljini grokću divlje svinje, u sred karaule kojoj prijeti skoro rušenje, desit će se zapravo onaj trenutak katarze kakve i očekujemo od ovakvih romana. Odrast će junak u toj borbi sa smrću koja se namjerila na ostarjelu životinju sa kojom se družio bolje nego sa mnogim kolegama koje je u gradu ostavio. A odrast će i čitalac, zaokružit će se cijela priča o bijegu izvan kako bi se pobjeglo unutra – u sebe.

Mada magarac i čovjek, čovjek i magarac, nisu jedini protagonisti ove priče, oni su zasigurno centralni junaci koji će jedno od drugog dobiti mnogo: jedan bitku sa životom, drugi sa smrću.

U priči toliko lirski uronjenoj u unutrašnju bitku jednog karaktera, u pozadini teksta, odvija se ipak toliko toga, cijela tranzicijska predstava hrvatskog, ali i bilo kojeg društva. Brdo pohode razni hodočasnici, različite sekte, ljudi sumnjivih pobuda, a ispod njih, u selu, na otoku, na obali mora, iza leđa raspojasanih turista, svoje živote žive i Stanko, i Toma, veterani rata, koji istu osamljeničku strast dijele sa našim junakom i njegova vjerna pratilja kuja Ciba, te dječak Zoe i njegov nasilni otac Jere, sklon kocki i alkoholu.

Jedna velika tragedija, dvije smrti, dječak-ubica, toliko će toga stati u tek jedno poglavlje i ponovo dokazati da postoje pisci koji velike stvari umiju ispisati na malom prostoru, majstorski precizno. Ivica Prtenjača jedan je od njih.

Njegov junak govorio je malo, svi su njegovi monolozi duboko unutrašnji, a ono malo dijaloga što ih u romanu ima, ogoljeni u jeziku, ispričat će čitavu priču o strahu, o nadi, o nama:

Bojim se da neću više moći živjeti s ljudima, kao i da neću moći živjeti bez njih. Bojim se vlastitog straha dok oko mene ruju samo svinje i prelijeću me samo obične komete samoubojice.

Uzimam motorolu i zovem Stanka. Tri su sata ujutro. Javorna spava u tamnoj futroli vrućeg kolovoza.

– Što je?

– Ništa Stanko, oprosti, tako.

– Nema veze, jel ti šta?

– Nije mi ništa.

– Jel te boli nešto?

– Ne boli.

– Dobro, oćemo li se onda sutra čuti?

– Može, oprosti.

– Ma sve je okej, bog, čuvaj se.

Ostavljam crnu pločicu preko koje sam upravo priznao svoj strah i privremeno rastrojstvo, a onda zavrćem onu svoju jednu žaruljicu, palim svjetlo i ustajem. Pospremit ću malu karaulu, provjeriti zalihe, popeti se na krov i gledati u tamnu modrinu neba i mora, čekati da se kugla zavrti, da bljesne po njezinim rubovima.

Plovidba između svjetova

Roman završava kako je i morao, povratkom. U zadnjoj slici, naš se junak sa usvojenim psom što mu njušku zariva među dlanove, vraća kući dok se trajekt ljuljuška na toj slanoj plovidbi između svjetova.

Bogatstvo koje nosi sa sobom neprocjenjivo je, a ono čemu su ga strah od samoće, od vatre i svinja, od zmija i noći naučili, neće tako lako zaboraviti kad opet zakorači na kopno.

Bilo bi dobro da dio te plovidbe zapamtimo i mi, Prtenjačini čitatelji, nakon što sklopimo korice ovog s pravom nagrađenog romana.