O tokovima i rukavcima

Sjedam noću pred računar kao na obalu neke bistre, ali brze rijeke. Opušta me vjerovati da sam krotiteljka njenog toka i da širim jako ruke i vraćam rukavce što se izlijevaju iz glavnog toka. Neki mi izmigolje između dlanova i prstiju, jer silna je ta voda. Onda se osvrćem pa im pratim tok, pitam se gdje će sad, tako osamostaljeni, maleni, ali i dalje silni, završiti.

Volim pisanje romana tako romantizirati i pratiti priču dok bježi iz zadanog okvira, puštajući joj, na momente, da se oslobodi, a potom je opet vraćati u matricu.

Liježem obično i svježa i umorna u isti mah i osjetim napetost u mišićima i mir u glavi.

Noćima ne sanjam, i svijest, i podsvijest ostaju valjda u tom rukopisu, a tijelo na spavanje ode posve samo.

Dolazak Dakijev

Otkad je stigao Daki, naša se mala kućna zajednica ujedinila oko istog cilja: spasiti što više cipela i čarapa od sigurne propasti, podmetnuti što više starih novina u pravo vrijeme i na pravo mjesto i prvi ujutro zgrabiti to malo dlakavo biće na transfer topline i nježnosti. Dakija smo čekali, a da nismo ni znali koliko nam je potreban. Daki je sretan pas, u džepovima svih ukućana po jedan je nagradni keksić za njega. Bilo bi lijepo biti ponekad Daki, zaraditi povjerenje i simpatije ljudi samo jer imaš velike smeđe oči i mio pogled.

Do 35

„Kad mi je bilo dvadeset, imala sam taj plan: diplomirati do dvadeset i pete, magistrirati do tridesete, doktorirati do trideset i pete“, dijeli Jaca sa mnom svoje petoljetke.„A sad, kako je prikucala trideset i peta, vidim da od ovog posljednjeg plana i neće biti ništa. A kad bih barem upisala doktorski do trideset i pete, makar ne stigla završiti ga, možda bi mi dvadesetogodišnja ja progledala kroz prste i udarila štrih?“

Pokušavam se, smijući se njenom pokušaju da prevari vlastita očekivanja, sjetiti kakvu sam viziju sebe imala ja na pragu dvadesetih. Jesam li vidjela ovo lice bez fasade, ovu nepopeglanu kosu i neuvijene trepavice, ovaj posao od kuće bez reda i ureda, bez košulje za roditeljske sastanke, bez hlača na peglu? Jesam li vidjela ovo dvoje blesave dječice, Dakija i nevjenčanog vazektomiranog partnera? Jesam li od sebe očekivala više ili sam si, do trideset pete, dala i previše?

Pokvareni jezik

Jan i Emil se dopisuju. U krevete nose tablete i prije spavanja prepričavaju svoje dane jedan drugom. Kada Emilu ponestane naših riječi, a pošto Jan švedske ne razumije, posluže se engleskim, onoliko koliko kao sedmogodišnjaci mogu. Kad zakaže sve, tu je uvijek svijet slika. Emotikoni odigraju komunikacijsku ulogu i premoste prepreke, kao da je jezik na trenutak pokvaren, kao da je, kako Janova generacija kaže, zabagovao, pa ga treba malo pogurati, popraviti kakvom sličicom ili gifom, a onda nastaviti gdje smo stali. Janovu i Emilovu komunikaciju kad jezik zakaže, srećom, popravljaju emotikoni, a ne lingvisti i akademska zajednica. Zato će oni kad odlože tablete, zaspati sretni jer su popričali s prijateljem, a ne frustrirani jer im smajlići ugrožavaju vitalne nacionalne interese.

Vlastite traume

Obilazimo ženske sobe. Najmlađa vlasnica ima tri, najstarija osamdeset i jednu. Pokušavamo, fotograf i ja, snimiti priču o osvajanju sloboda kroz osvajanje prostora. Fotoesej na kojem radimo nazivamo, woolfovski predvidivo, Vlastite sobe. A priča o vlastitim sobama uvijek je priča o vlastitim traumama. Dok gasimo kameru i nevidljivi diktafon i silazimo niz ko zna koje stepenice ko zna kojeg haustora, razmišljamo naglas fotograf Bole i ja s kolikom strepnjom postavljamo naizgled bezazlena pitanja o sobama u kojima su naše sagovornice odrastale, o tim nevinim djetinjim šarenim sobicama koje to nikad nisu. Kao da otpakujemo paketiće u kojima ne znamo šta je, kao da, poput onih hazardera iz televizijskih emisija, kupujemo kofere koje niko nije tražio na „izgubljeno – nađeno“, dajemo silne pare, a ne znamo šta je unutra. Svako pitanje otpakuje traume, izbjeglištva, potucanja od nemila do nedraga, gubitak jezika, djece, roditelja ili dijelova sebe.

Jednom, neku ćemo djevojčicu pitati je li imala sobicu kad je bila mala, i ona će nam ravnodušno reći samo: „Jesam.“ Samo jesam.

Od A do B i dalje

Da ne vozim, i da nije ove male, skoro punoljetne Toyote, ko zna koliko bi nam rečenica progutali svi ti široki prostori po kojima se krećemo, koliko bismo puta utekli jedni od drugih i od sebe. Ovako, dok se vozimo, i jedino dok se vozimo, uspijemo razmijeniti rečenice o pjesmama koje smo odslušali, pustiti ih ponovo, pjevati naglas i uvijek imati osjećaj da nismo samo prešli put od A do B, nego da smo prevalili i neke mnogo veće i važnije(raz)daljine.