Odgovor roditeljima na pitanje koje knjige ponuditi djeci na čitanje tokom raspusta.

Piše: Lamija Begagić

Svjedoci smo generacijske krize ne samo knjige i književnosti već i samog koncepta linearnog čitanja. U doba kada djecu tek jedan tap vrhom kažiprsta dijeli od niza paralelnih svjetova koji im se istovremeno otvaraju pred očima teško je očekivati oduševljenje pred stotinjkom ukoričenih stranica koje se čitaju hronološki, od prve do posljednje.

Konkurencija elektronskih medija i naprava golema je, no stav svih nas koji smo uz knjige odrastali i kojima književnost nije samo prva ljubav već i profesija jeste da knjiga nije izgubila bitku niti će. To pak ne znači da pred nama nisu veći izazovi i veća odgovornost da djecu uvjerimo da su svi ti svjetovi još kako skriveni i u književnosti, a to možemo postići samo ako im nudimo dobru književnost koja ne vrijeđa njihovu inteligenciju, umjesto da ih slijepo tjeramo da bez razumijevanja čitaju dosadne i zastarjele lektirske naslove.

A dobra književnost je ona koja postavlja pitanja, i svoju čitateljku i svog čitatelja stavlja u različite situacije u kojima će kritički razmisliti o sebi, odgovoriti na pitanje kako bi se oni ponijeli kad bi bilijunaci knjige. U dobroj književnosti književno djelo je igra između pisca, teksta i čitatelja, kako ga je posmatrao sjajan teoretičar književnosti Svetozar Petrović.

Čitati bolje, znati više

Ako je i vama književnost nešto više od samo još jednog u nizu školskih predmeta, onda će ona to postati i vašoj djeci, uz samo malo upornosti i strpljenja s obje strane.

Na tom putu sigurno će vam, ovisno o uzrastu djeteta, pomoći “Kućni duhovi” Dubravke Ugrešić. Pomoći će vam knjige Đanija Rodarija, prekrasnog talijanskog klasika. Pomoći će vam zabavna i duhovita poezija hrvatskog pjesnika za djecu Josipa Ivankovića. Pomoći će vam dnevnik “Šaka puna zvijezda” Rafika Šamija. Pomoći će vam odličan roman Džeralda Darela “Moja porodica i druge životinje” ili obimni, ali nipošto dosadni omladinski roman “Sto zmajeva” Nenada Veličkovića, izvrsna priča o jednom ne tako davnom vremenu i sistemu vrijednosti.

Pomoći će vam, naposljetku, i posljednji roman Jasminke Petrović “Leto kad sam naučila da letim”, o kojem će u nastavku teksta biti malo više riječi, a objasnit ćemo i zašto.

Ljetno štivo za duge zimske noći

Ukoliko ste roditelji školske djece, zasigurno, barem ponekad, prelistate školske udžbenike i svi pravite neke svoje male, kućne analize. Takve analize i ne moraju biti niti sistemske, niti sistematične da bi otkrile mnoge manjkavosti naših obrazovnih sistema, a jedna od njih svakako su različiti oblici diskriminacija. Diskriminacija po osnovi roda u školskim udžbenicima nešto je čime se relativno često bavilo, a svaka od analiza pokazala je nedostatak djela književnica, ali i djela u kojima su junakinje i pripovjedačice djevojčice, djevojke ili žene, koje bi mogle poslužiti kao identifikacijski modeli djevojčicama u školskim klupama.

Zaista, zašto je lakše napisati književno djelo za djecu u kojem pratimo avanture nestašnih dječaka nego neko u kojem nam, iz svoje kože, priča djevojčica? Tragajući za takvim djelima, a pazeći, dakako, da ta djevojčica-junakinja nije stereotipno slikana, moje me je putovanje dovelo do Jasminke Petrović.

Rođena je u Beogradu, gdje živi, radi i objavljuje. Piše za djecu i objavljuje uglavnom za izdavačku kuću “Kreativni centar”. Prevođena je na brojne jezike, a rekord drži njen apsolutni bestseler “Seks za početnike” preveden na 25 jezika.

Piše za djecu svih uzrasta, a ciljnu grupu posljednjeg romana čine djevojčice, ali i dječaci od deset do trinaest godina.

O čemu govori ovaj roman?

Priča je to o djevojčici Sofiji, koja iz Beograda odlazi na svoje prvo ljetovanje bez roditelja: s bakom putuje na more u Stari Grad na Hvaru, gdje ih čeka bakina sestra nona Lucija, koju Sofija nikad u životu nije vidjela.

Po svemu je ovaj roman zreliji od ljetnog štiva za plažu koji podilazi predadolescenticama. Jasminka Petrović uspjela je u knjigu o jednom ljetu i odrastanju junakinje uplesti priču o mnogo važnih stvari: o ljudskim odnosima, ponosima jačim od razuma, ljubavi uprkos daljini, ratu, odgovornosti, osjećaju krivice, empatiji, te naposljetku i smrti.

Njena pripovjedačica je autentična, te ni u jednom trenutku ne možemo reći da joj je autorica na leđa stavila teret koji trinaestogodišnjakinja ne može da nosi.

Mada u početku nimalo nije oduševljena ljetovanjem koje je pred njom (kao da biste vi bili da vas šalju na more s dvije babe), kako radnja odmiče, tako će Sofija sazrijevati i bivati bogatija za nova iskustva i prijateljstva. Na otoku daleko od doma ona će upoznati i novu baku, onu koja je cijelu jednu stranu sebe vješto krila u Beogradu. Ona ovdje govori jednim Sofiji stranim jezikom, zapravo dijalektom, koji i ona kroz knjigu savladava, a s njom i njeni čitaoci, što je takođerjedan važan posao koji je autorica uradila senzibilizirajući i najmlađe čitatelje u Srbiji (ali i BiH) na razlike koje nas, uprkos svemu što učimo u školi, zbližavaju, a ne razdvajaju.

Istim dijalektom, dakako, govori i nona Luce – ona je, uz baku i Sofiju, centralna figura romana. Ona i baka zapravo su, barem u prvoj polovici romana, dva pola jedne stvarnosti.

Nona je, mada odrasla u provinciji, mnogo širih vidika od svoje sestre.

Iz njenih će usta Sofija slušati o seksu, nju će pitati da li je bolan prvi odnos, ona će joj odati porodične tajne o sukobu njene bake s bratom barba Lukom…

Dok baka u svemu vidi prijetnju (sjajno autorica slika tu njenu osobinu dovodeći je do karikaturalnosti) i baštini mnogo naslijeđenih patrijarhalnih obrazaca, pa brže-bolje skida veš koji je Sofija „pogrešno“ prostrla prije nego što„grešku“ uvide komšijske oči, noni je svijet jedno veliko igralište na kojem Sofija obožava da se igra.

Kako radnja odmiče, autoričina zrelost u razvijanju priče ukazuje nam kako baka nije crna strana medalje, već kompleksan lik koji se kontinuirano razvija te u katarzičnoj završnici, nakon što joj sestra izađe iz bolnice, otjera komšije i time simbolično raskine s onim dijelom života u kojem je važnije bilo šta drugi misle od onoga šta ustvari jesi.

Pomogne li, barem malo, da i mladi čitaoci nauče biti ono što jesu, a ne što društvo i okolina žele da su, ova će knjiga uraditi izvanredan posao.

No, sasvim je jasno da put do vaše djece mora naći preko vas, roditelja, jer, ovakva kakva je, nikad se neće naći u nastavnim planovima i programima.