Una: vodostaj

I, nekako, sve što ti na kraju od svih tih ljudi ostane jesu knjige i pjesme. – govori Jaca dok nam ulijeva kafu iz termos-boce i gleda u zelenilo koje nam pred očima protiče.

Sjedimo na obali Une, na našem mjestu koje nas, netaknuto, čeka svakog jula i, smijući se kao da smo upravo progutale gutljaj nečeg mnogo jačeg od te gorke crne, počinjemo igru: Moby, Slipping Away od Darijana, nikad mu neću vratiti tu pjesmu, kažem ja, a Jaca kroz smijeh pjevuši: Open to everything happy or sad, Seeing the good when it's all going bad… Linda Davis od Emine, nastavlja Jaca igru, hvala ti, Emina, za Lindu, vičene prestajući se smijati, kao da je Emina na drugoj obali, a ne ko zna koliko daleko u prošlosti, gdje odložimo sva ona prijateljstva što su se razbila u krhotine koje se nikome nije dalo skupljati. Famous Blue Raincoat od Enesa, dodajem, cijeli Cohen, zapravo, od Enesa, zaključujem. Six Feet Under, serija, od Nikole, oči sam isplakala kad je umro Nate, ali opet bih, dodaje Jaca. Od svakog smo usvojilipo nešto što je postalo naše. Dok smo na nekim mjestima oticali kao Una, na drugim bi se u nas nešto tuđe ulilo i napunilo nam vodostaj.

Bosna: ušće

Znam, to su već olinjale fore po kojima se sve Bosanke i Bosanci napnu kao zapete puške kad se za sirnicu kaže burek sa sirom, dok Dalmoši bljuju vatru kada neko za more kaže voda. Ostavljajući pite po strani, uvijek sam se pitao šta to može biti pogrešno, a kamoli uvredljivo u vodi. – šali se Edo s prijateljicom Korčulankom, koja nas je posjetila ovog ljeta u Zenici.

Sjedimo u bašti kafića koji se zove Ušće, kao i cijeli taj dio grada. Mjesto je to gdje se majušni potočić golemo zvan Babina rijeka ulijeva u Bosnu. Mirna je Bosna na tom dijelu, blaga i pitoma.

A ne znan ti, al nije ti to isto, more i voda. More je more. – brani se uz smijeh Nora.

Smijem se i gledam rijeke kako se miješaju, blago i bez pompe, praveći tek ponegdje majušne pjenušave kovitlace.

Gdje se voda spaja s drugom vodom, pitao se Carver, a meni se evo spajaju pred očima. Zato je ovo mjesto važno, jer će ove vode odavde jednom biti dijelom Norina mora.

Raspuštenici

Večeras Timur dolazi na spavanje kod Jana.

Mama, možemo li igrati igrica dokasno sad kad smo raspuštenici? – umiljava se Jan.

Nasmijem se i smilujem im se. Raspust je, pa neka večeras budu raspuštenici, neka ta riječ barem još večeras ima prizvuk nevinog neologizma. A onda ćemo sutra, ili za koju godinu, sjesti i pričati o feminizmu za početnike.

Znamo li šta znači riječ raspuštenica, jeste li ikad čuli za nju? – pitat ću ja.

To je – pokušat će objasniti Jan –kad se žena razvede od muža.

Ako se razvela, ne bi li trebala biti razvedenica? – dosađivat ću, po običaju, ja.

Bi – reći će obojica, ali ne pretjerano sigurni postoji li ta riječ.

Ne postoji – riješit ću ih razmišljanja –Ali postoji ona u kojoj se žena nije razvela nego je raspuštena. Otpuštena. Puštena. Postoji još jedan oblik te riječi, s istom osnovom: pušćenica. Znači, neko je tu ženu imao, pa ju je pustio. Posjedovao ju je, pa odbacio. Baš kao što se posjeduje kuća, štala, stoka ili kućni ljubimci. Imaju li, zaista, žene svoje vlasnike? – pitat ću ih, namjerno dramatično, a oni će, jasno je, znati odgovor.

Jer znaju ga i sad, dok nestrpljivo čekaju kokice. Kladili su se nakon koliko će sekundi prsnuti prva i slavodobitno udariti u poklopac šerpe.

Nježno

Nešto nježno kao Emica dok jede breskve. Nešto nježno kao ljeto, a ti si mali i sva ta voda je nadomak ruke, pa pustiš sokove da slijevaju se niz ruke i bradu, dok se smiješ zaštićena i sigurna jer znaš da niko ti neće reći: Pazi da se ne uflekaš! Nježno, najnježnije.

Pet dana, pola sata

Za pola sata – kaže Lazar – za pola sata cela škola je znala.

Monolog nabijen emocijama, muk u kinodvorani. Lazar prepričava Strahinji, prijatelju iz razreda s kojim se koju minutu prije strastveno ljubio u školskoj svlačionici, trenutak u kojem su svi u prethodnoj školi otkrili da je gej. Lazara glumi odlični mladi srpski glumac Slaven Došlo. Publika jedva da diše. Za pola sata zvoni mi u glavi, pa ostaje tamo neko vrijeme, barem koliko i dramska pauza prije negoli Lazar opet ponovi, potcrta, podvuče i zacementira ovu vremensku odrednicu. Za pola sata. Nakon što je scena okončana, iz sjećanja mi izlaze, ko zna iz koje komore, stihovi Dubravka Brigića:

Za pet dana, moja draga, za pet

Dana mene će zaboraviti.

Pisao je Brigić te stihove već teško obolio od tumora. Isti ritam, ista pauza, ista težina. Pet dana do zaborava ili pola sata do po život opasne viralnosti koja je Lazara iz filma Poredmene gotovo koštala života. Istog onog koji je Brigiću isisao, ižvakao i ispljunuo maligni tumor.

Kofer

Sjedneš na njega i napokon ga zatvoriš. Teškom ga mukom odvučeš do lifta, pa ga nekako utrpaš u gepek. Iz njega, kad ga otvoriš, izvadiš tek dvije majice i veš. Ostalo uredno složeno vratiš. I tako i svakog sljedećeg ljeta, iznova.