Carol je spor i melanholičan film o lezbejskoj ljubavi, dvosatna romansa koju je na svojim plećima iznijela glumačka veličina Cate Blanchett, i bez koje bi on bio tek prosječna ljubavna priča.

Ovom bismo rečenicom mogli početi prikaz filma Carol ako bismo u svakom njenom retku željeli izreći barem po jednu temeljnu neistinu. Jer Carol je doista mnogo više od romanse i mnogo više od filma koji namjerava laganom ljubavnom pričicom kupiti poene kod lezbejki i biseksualki. Usto, nijednog trenutka ne dovodeći u pitanje raskošni glumački talenat Cate Blanchett, kojoj je s pravom dodijeljena naslovna rola, Carol nije film koji je “izvukla” jedna glumica. Naprotiv, njena partnerica Rooney Mara snašla se izuzetno dobro u ulozi mlade Therese, otvarajući nam tako jednu sasvim drugačiju perspektivu i unutarnju dramu junakinje koja u svojim, reklo bi se, ranim dvadesetim (u romanu po kojem je film snimljen ima tek nevinih devetnaest!) odolijeva pritiscima sredine i sluša svoje srce. Radnja se dešava pedesetih godina prošlog stoljeća, kada slušati srce na način na koji to čine Carol i Therese nije bilo nimalo lako.

Fatalne kožne rukavice

Therese Belivet radi kao prodavačica u velikoj prodavnici igračaka. Vrijeme je božićnih praznika i u njenu radnju ulazi besprijekorno elegantna starija dama. Ona broji svoju trideset i šestu i ne smatra se starijom, naročito ne damom. Carol u filmu ima, moguće, i manje od trideset i šest, no za razumijevanje konteksta o kojem govori ovaj filmski uradak izuzetno je važno osvijestiti činjenicu kako je društvo percipiralo ženine tridesete prije šezdeset i više godina, kada se dešava radnja filma. Ženine su tridesete, čak i danas, u društvima koja, poput našeg, još uvijek stoje na čvrstim nogama patrijarhata, godine zrelosti, poodmaklog majčinstva i karijere koja je, pod uslovom da ju je žena ikad i imala, u silaznoj putanji. Imati trideset (i više) podrazumijeva da ste pronašli srodnu dušu – ako i niste, nema veze, trebali ste se udati, srodne su duše ionako mit – rodili ste dvoje djece, sad oni već idu u školu, a vi se vrtite između posla, zadaća, šporeta i povremenih kafa sa suprugama muževih radnih kolega ili majkama sinovih i kćerkinih školskih drugara. Tako je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća u Americi, gdje unatoč pritiscima okoline žive i zaljubljuju se Carol i mlađahna Therese. Tako je i danas u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Stoga je još jedna od vrijednosti ovog filma ne samo propitivanje seksualnosti, spolne orijentacije, prava na izbor, već i načina na koji društvo i zajednica postavljaju pred pojedinca zadatke i imaju očekivanja koja, ako se ne ispune, osobu diskvalificiraju i izopćuju na nekoliko razina. Izopćena je i Carol, neshvaćena je i Therese. Ne samo da ih muškarci posmatraju kao objekte (o čemu će biti dosta govora u nastavku ovog teksta) već ih i žene unutar zajednice gledaju s gađenjem i podozrenjem, što nije u prvom planu ovog filma, ali pažljivom gledaocu zasigurno neće promaći.

Tog dana u prodavnici igračaka, kada ju je prvi put ugledala kako traga za lutkom za svoju kćerku, Carol postaje predmetom žudnje mlade i neiskusne Therese, ali i kamen spoticanja u ostvarivanju njene veze s Richardom, kao i razlog više da ostavi dosadni posao na kojem je nesretna i neostvarena. Prvi kontakt riječima, nakon kontakta pogledima, koji ove dvije žene ostvaruju tiče se upravo kupovine poklona za Carolinu kćerku. U tom razgovoru osjetimo čistu hemiju još od prve riječi, dok pričaju o posljednjim modelima lutkica. Valovi hemije rastu, s prijetnjom da posve preplave korito, kako Therese, spuštajući glas i pogled, priznaje, naizgled predvidivo i stereotipno, da lutke baš i nisu bile njene omiljene igračke dok je, koliko još juče, bila mala. Umjesto za lutku, Carol se očas odluči za novi model vozića za božićni poklon kćeri, potpiše ček, nasmiješi se, i u svojoj elegantnoj svijetloj bundi polako napusti prodavnicu. Therese ne vidi odmah, sve dok je pogledom nije ispratila potpuno do izlaza, da je Carol na pultu ostavila svoje kožne rukavice.

Rukavice će biti dostavljene, skupa s vozićem, i postat će sasvim dobar povod za jedan telefonski razgovor koji je vodio prvom susretu. Prvi susret je vodio novom, a novi je vodio zajedničkom putovanju…

Oni: mizandrija ili britka kritika patrijarhata?

U jednoj oštroumnoj analizi filma na internetu autorica Heather Hogan navodi da glavni problem toga što film nije nominovan za Oscara za najbolje filmsko ostvarenje 2016. godine nije lezbejska tematika već mizandrija kojom film obiluje.

Zaista, možda ne bih ugao iz kojeg nam je Todd Haynes slikao muške likove zvala mizandrijskim, ali bih mu svakako odala počast u toj britkoj kritici patrijarhata i nogu na kojima on stoji. Možda ne radikalno nasilni, ali svi muškarci u filmu, a tu mislimo, prije svega, na Carolina, sada već bivšeg, supruga Hargea, te Theresinog dečka Richarda, pažljivo slijede ustaljene obrasce po kojima je ženin prostor onaj između kuće i majčinstva i voljenog joj supruga.

Kada Therese u jednoj sceni ozareno uzme fotoaparat koji joj je prijatelj donio s popravke, Richard će, u šali, komentirati kako se više raduje vražijoj kameri nego putovanju u Evropu s njim. Neko od okupljenih za stolom taj će komentar ispratiti kratko: “Žene!”

Isti Richard će, kada sazna da se Therese odlučila otisnuti na putovanje u nepoznato s Carol, histerično hodati po sobi dok gleda ženu s kojom je želio živjeti kako pakuje kofere. Iz svega što je u toj buci i bijesu izgovoreno vrlo nam je jasno koliko je on kao muškarac osupnut njenom odlukom, upravo zatečen, jer on (!) ju je zaprosio, on je našao bolji posao (za sebe!) i zvao ju da se preseli (s njim!), on je kupio karte, on joj je htio pružiti dom. Na kraju, dok bučno zatvara vrata, on, prkosno, govori: “Za koji mjesec bit će ti žao zbog odluke koju si donijela!”

Nije joj bilo žao. Nije bilo žao ni Carol. Na putovanju na koje su se otisnule shvatile su da to što traže, to čega se žele osloboditi neće nestati u hotelskim sobama drugog kraja Amerike. To trebaju izbaciti iz svoje kuće u New Yorku.

A u toj kući u New Yorku, dok su njih dvije putovale Amerikom, posesivni bivši suprug Harge pripremio je dokaze za “nemoralno ponašanje majke” kako bi dobio puno starateljstvo nad kćerkom. Djevojčica je ostala jedino oruđe u njegovim rukama, a prijetnja “oduzimanjem majčinstva” trebala je biti neprelazna prepreka za ženu, jer biti majka, tvrde Harge i patrijarhat, najvažnija je i najsvetija ženina zadaća i najveći manevarski prostor za muškarca.

Svojoj djeci dugujemo sebe

Na putovanju na koje su dvije žene otišle pronašle su, kako rekosmo, i nadu i izlaz. Nakon što se vratila u New York i nakon što nekoliko mjeseci nije viđala osobu koju voli, Carol je shvatila ono što mnogi roditelji ne shvate nikad ili shvate prekasno – svojoj djeci dugujemo sebe. Sretna djeca imaju sretne roditelje, a sretni roditelji sretni su zbog niza stvari koje ih ispunjavaju, a ne samo zbog peglanja bijelih majica za tjelesni i osiguravanja izbalansiranih obroka za svoje brzorastuće potomke.

Carol je osigurala sebe i sebi i svojoj kćerki.

Carol kao filmski uradak sebi nije osigurao Oscara, ali o bijelim / muškim / straight kriterijima Akademijine nagrade nećemo raspravljati ovdje. Svojom estetikom, izuzetnom muzikom i fotografijom, božanstvenim kostimima, sporom i na momente melanholičnom dinamikom svojevrsnog lezbejskog filma ceste ovaj film nam je ispričao divnu priču o čežnji, ljubavi, ali i održao važnu lekciju o osvajanju sloboda i svim našim svakodnevnim revolucijama. Prije šezdeset godina i danas.