Svaka generacija ima svoj smak svijeta. Sve je to povezano s biologijom, dolaskom srednjih godina i neminovnim ustupanjem pozornice nekim novim generacijama, koje sa sobom nose drugačije običaje i vrijednosti.

Na vijest o smrti Leonarda Cohena jedna mi je prijateljica napisala: „Osjećam se kao dinosaur koji posmatra kako njegov svijet nestaje.“

Bitne su ovdje dvije stvari. Poruka je stigla na vijest o jednoj tihoj i dostojanstvenoj smrti, kakvih je danas malo, jer u današnjem svijetu smrt je spektakl prve vrste. Druga bitna stvar je to što su tijekom ljudske povijesti pomrli mnogi dinosauri među ljudima.

Ali kako pisati nakon smaka svijeta? Kako se petljati u postojanje, makar vlastito?

Na vijest o smrti Leonarda Cohena – u jednom tekstu, na jednom drugom mjestu, u virtualnom svijetu u kojem jednog dana ni datumi ni naši sentimenti više neće igrati nikakvu ulogu već će svaki dan postati onaj dan kada je objavljeno da je umro Leonard Cohen – zapisao sam: „Užasava me pomisao da je ovo neka nulta godina. Godina iz koje izrasta novi svijet. Svijet novog kaosa i nove izgubljenosti.“

Svaka generacija ima svoj smak svijeta. On se dogodi onda kada s lica zemlje počnu nestajati identitetske odrednice te generacije. Iako pripadaju onima bitno starijima, David Bowie i Leonard Cohen pripadaju i ovog generaciji na čijem rubu visim. S njima je počeo smak svijeta moje generacije, svijeta koji je izrastao na plećima pomenutog dvojca i još mnogih drugih, ali malo je onih koji su toliko amblematske osobnosti da se s njihovim odlaskom može poistovjetiti cijela jedna generacija. Prve generacije odrasle i obrazovane više na popularnoj kulturi nego u školi.

Otišao je i stari dobri Lou. Drhtavom rukom svijet je pozdravio i Muhamed Ali. A oni su svojim čelom i svojom jetrom bili bitke za neke komadiće propisane slobode koje danas uživamo i koje nam pokušavaju oteti uvjeravajući nas da smo slobodni – jer sloboda je upisana u sustav, ona je obećana i naše duboko intimno osjećanje ili čak čvrsto uvjerenje da nismo slobodni za sustav ne vrijedi pišljiva boba.

Bila je ovo teška godina. Svaka nulta godina jeste. Otvorenih usta čekamo što će se sljedeće dogoditi. Nad sve smrti onih nježnih, onih koji su bili za slobodu nadvio se plavi čuperak Donalda Trumpa. Nemam nikakvo mišljenje o njemu. On mi dođe nešto kao sasvim očekivana posljedica svih retrogradnih procesa koji se proteklih nekoliko decenija događaju na svijetu. A, kažu, Planeta je tako divna iz svemira, plava je i podsjeća na dom koji gubimo jer su svi uselili u naše sobe. Nikada nismo odvojeni od svijeta jer smo neprestano skopčani na mreže, ljudi su tu, cijela gomila ljudi. Zajedno jedemo, pijemo, grlimo se, putujemo, grijemo, razmišljamo, a da ne mrdnemo izvan vlastitog dnevnog boravka.

Zemlja se neće otvoriti, nebo neće urlati, nitko neće vidjeti jahače. Točnije, svatko tko je to u stanju može vidjeti znakove smaka, kraja, konca svijeta. Drugi mogu nastaviti živjeti bezbrižno. Njih se ionako nikada ništa nije ticalo. Oni pristaju na svaku postavku svijeta. Jednostavno potpišu lojalnost i nastave sa životom. Ponekad im zavidim. Ponekad sam kivan na njih jer oni nam trebaju da bismo stali na pravu stranu vage i pretegli svijet prema čistoj, još neistraženoj ljubavi, prema slatkoj, još neistraženoj slobodi, prema svim težnjama i žudnjama, prema svim idejama koje se, jednako kao i neki ljudi, ne snalaze u ovom novom svijetu.

Ne znam kako vama, ali meni samo prezime Trump zvuči kao prezime nekog negativca iz Alana Forda. Stvari nisu nimalo bezazlene. A možda nikada nisu bile bezazlenije.

Možda samo starim. Možda sam sagradio kuću. Možda živim sa ženom. Možda mi nedostaju nedjeljni ručkovi kod bake. Možda na dan mrtvih imam previše grobova za obići. Možda mi suze udare na oči kad samo pomislim da moj pas ima svega još 7 ili 8 godina života u najboljem slučaju. Možda sve teže dišem i ne bih trebao igrati nogomet s dva puta mlađim ljudima. Možda je svjetlost ista, ali grad se nekako uspio izgubiti pod ljudskim nogama. Možda je sve bezazleno, zabavno, poput stripa. Možda nakazno, karikirano, kao kod Maxa i Bunkera, kao kod Crumba, kao kod Franquina u njegovim „Crnim mislima“, ali ipak bezazleno, vrijedno tek podsmijeha. Ali kako izvrgnuti ruglu nešto što se nadvija nad svijet kao nuklearna gljiva? Ne snalazim se u tome najbolje. Dolaze neki koji će se ipak snaći, čije će misli biti jasne, a uvjerenja čvrsta i nepokolebljiva. Ili neki kojima neće biti stalo do uvjerenja, neki koji neće mariti za jasne misli. Netko dolazi. A mi ne znamo tko i ne znamo kakve nam darove donosi. Vidimo tek njegovu karikaturu na krovu svijeta, i to je to. Iza te karikature je ono što bi moglo biti opasno, ili bezazleno, vrag bi ga znao. Ja pišem ovo zbog dubokog osjećanja da je svijet otišao k vragu. Mogao bih to objasniti, biti intelektualan, sabran, ali puštam intuiciji da me vodi i ne želim nikoga gnjaviti sociopolitičkim ili filozofskim teorijama, što je danas ionako jedno te isto.

Sve sam pobrkao. Na vijest o smrti Leonarda Cohena glava mi je postala običan kompjutor. Ponekad bi kroz nju prošla struja, a sve drugo je bilo kodirano, same nule i jedinice u strojevom koraku. Slično sam osjećao i s Bowiejem, ali deda Leo je nešto drugo, barem za mene, tihi, nenametljivi, nimalo pompozni čovjek odraz prošlog vremena, gospoštine, frajer zlatnog holivudskog doba, čovjek kakve više ne proizvode. I pri tome je bio svećenik. Svaka je njegov pjesma, pisana ili pjevana, psalam. I ne bih trebao pisati o njemu jer sam to već činio na ovom istom mjestu. Ali ljudi ne bi prepoznali Isusa ni da ih zamoli da mu obriju bradu. Nismo svjesni proroka. Veliki dio nas nije. Ne idemo za tim. Tražimo nekoga da nas zabavi. Duhovitošću ili tugom. Nama je potpuno svejedno.

Sretan vam kraj svijeta! Uživajte u njemu!