Mali je ovo svijet za velike snove. Sasvim je u redu biti stolica ili cvrčak.

1.

U trenutku kada pišem ove redove bliži se prosinac, a Vladimir Kličko je izgubio boksački meč. Dvadesetak je minuta iza ponoći. Moj veliki čupavi pas, sav odrpan, usred faze linjanja, spokojno spava na tepihu i uopće ne osjeti moju muku, ne zna za napor koji ulažem da ispišem priču o jednom običnom danu.

2.

Život se odvija u ciklusima, stvari idu ukrug, tako je podijeljeno vrijeme, moja meteoropatija me centrifugira kroz godišnja doba i čini melankoličnim jer svake godine mirisi postaju jači, intenzivniji, iako ih rjeđe osjetim nego ranije. Svake godine stvari se iznova ponavljaju, osnova života je ista, vrti se ukrug, a druga iskustva se samo lijepe na taj temelj. Ono što se neumitno ciklički ponavlja je stvarni život. Sve drugo je san, nešto izmaštano, gotovo nedodirljivo, nestvarno ili polustvarno.

3.

Nisam sklon preciznom mjerenju. Nisam opsjednut statistikama bez obzira na što se odnose, ali katkad se zapitam koliko dragocjenog vremena provedem buljeći, recimo, bez ijedne misli u svoj odraz u ogledalu. Imam taj poremećaj da neprestano perem ruke i zbog toga veliki dio svog dana provedem u kupaoni, stojim ispred umivaonika, trljam dlanove sapunom i ispirem ih vrućom vodom, a onda blenem u odraz svog lica. (Možda bih trebao brojati koliko puta dnevno perem ruke.) Dok zagledam svoje lice, ne mislim ni o čemu. Ne tražim ništa. Katkad uočim neke promjene, ali nikada nisam siguran da li se to nešto stvarno promijenilo na mom licu ili samo nikada ranije nisam primijetio neku boru, malu neravninu na koži ili način na koji mi se krive usta. No, i to brzo prođe. Ostaje samo čovjek pred ogledalom. Čovjek jednak bilo kojem predmetu, jer čovjek bez ikakve misli, bez ideja i nije ništa drugo do predmet. Čovjek uronjen u svakodnevne besmislene rituale se opredmećuje, prestaje biti subjekt.

Kad razmislim o tom svom ritualu, vidim u tome nešto nalik meditaciji. Dosegnem tada prazninu, postanem jedno sa svime oko sebe i jedno s beskrajem, sitni dio nečega što ima smisla, a sam za sebe, svakako, kao i svatko drugi, besmislen sam.

4.

Prva stvar koju radim kad se probudim, nakon što, naravno, ustanem iz kreveta, jeste da pripremim drva za potpalu. Svakog jutra razmišljam o istoj stvari. Pokušavam shvatiti procese koji su doveli do toga da se ljudi u 21. stoljeću usred grada griju na drva. Ljudi se na Mediteranu samo pretvaraju da im nije hladno. Zapravo nema hladnijih soba od onih u malim mediteranskim gradovima gdje nikad nitko nije smatrao potrebnim uvesti centralno grijanje. Takvo je moje iskustvo koje je vezano uz Split i Mostar. Takve mi misli prolaze kroz glavu baš svakog jutra dok cjepkam daščice kojima ću potpaliti vatru u peći koja stoji u dnevnom boravku i grije me, evo, dok ispisujem najbanalniju stvarnost koju živim. Sigurnost koju čovjek osjeća dok svakog dana iznova čini jednu te istu stvar dođe nekako prirodna, jednostavno se u nju uljuljkati nakon mjeseci koje provedeš na kolodvorima, po hotelima, unajmljenim sobama i apartmanima ili na kaučevima kod prijatelja. Ne znam zašto sam odjednom o samom sebi počeo pisati u trećem licu, kao o nekom tamo čovjeku, ali to sada i nije bitno.

Digresija: obožavam jednu stvar, kada posjećujem svoje prijatelje, uvijek započnem čitati neku knjigu iz njihove biblioteke. Te knjige nikad ne dovršim, čitam pred spavanje, svega po nekoliko stranica, i vraćam im se kad god dođem u goste kod istih ljudi. Ponekad mislim da sebi tako želim stvoriti iluziju doma i kada sam u gostima.

5.

Ujutro uzimam med i pijem vodu. Tada pristavim kafetjeru i pustim da se odvija taj jednostavan proces u kojem se zagrijana voda pretvara u paru koja prolazi kroz pretinac napunjen kavom i onda se hladi u cijevi iz koje ističe crna mirisna tekućina koju zasladim smeđim šećerom i pijem dok čitam jutarnje vijesti o novim pokoljima, analize nogometnih utakmica ili kakvu bizarnost poput vijesti o tikvi u obliku penisa ili srži aktinidije u obliku Bosne i Hercegovine. Ponekad shvatim da sam nepopravljivo dijete. Razumijem ja fizičke i kemijske procese, ali se uvijek divim onome što sam nazvao jednostavnim i svakog dana se iznova zapitam: u redu, nama je to sve logično i jednostavno, ali kome je prvom u povijesti pala na pamet ideja da konstruira kafetjeru? Uvijek zaboravim to izguglati. Neću ni sada to učiniti, ali to ne smanjuje moju zadivljenost njegovim izumom. Toliko je običnih predmeta oko nas, stvari na koje smo naviknuti, život nam je njima zatrpan, bez njih i ne možemo živjeti, takoreći, ali uzimamo ih zdravo za gotovo. I to je sasvim u redu. Ne treba zamarati mozak. To je geslo novodobnog čovjeka. Ali mene prepadne spoznaja kako živimo okruženi stvarima koje zapravo ne razumijemo, jednako kao što teško shvatamo i jedni druge. Uvjeren sam da je to jedno isto nerazumijevanje. Uzrok čovjekove duboke nesreće. Lakše je kad si opredmećen, kad si i sam predmet, kad si dio nekog većeg smisla unatoč tome što tvoja stvarna funkcija ostaje vječnom tajnom. Bolje je biti bubreg u nekom većem organizmu, barem je jasno zašto zaudaraš na mokraću. Ovako samo stojimo kao popišani i ne znamo ništa više od prosječnog teleta koje spokojno žvače maslačak.

6.

Netko bi se mogao zapitati zašto bi sve ovo uopće bilo bitno. Ja odgovaram da stvarno i nije bitno, baš nimalo. Baš kao što nije bitan niti jedan spektakl koji se proizvodi kako bi nas zabavio, naljutio, zabrinuo, ganuo. Mali rituali, svakodnevica, sve je to potpuno besmisleno. Osim ako se uživimo u ulogu. Pa se tako ja, recimo, uživim u ulogu nekoga tko piše nešto što bi drugi ljudi trebali čitati unatoč tome što dobar dio dana provedem opsesivno perući ruke, buljeći u bore na svom licu i cjepkam drva i pijem kavu i čitam vijesti i igram se s psom, što je sve, samo po sebi, krajnje nezanimljivo, osim ako se i sam ne natjeram u svemu tome naći neki smisao, neku pouku koja će biti barem mali dio odgovora na pitanje koje glasi: koji kurac mi uopće ovdje radimo i što predstavljamo ako je to to i nema ničeg izvan onoga što su ljudi postavili kao objektivnu stvarnost? Mali je ovo svijet za velike snove. Sasvim je u redu biti stolica ili cvrčak.