Odlaze sami maheri

najbolji u prednatjecanju.

A naši gadovi?

Odlično – hvala na pitanju.

1.

Ovaj tekst čitate na vlastitu odgovornost. Za obavijest o indikacijama i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

2.

Ovo je jedina priča koju ne mogu napisati, ili sam ja jedini čovjek koji se tome opire, ali me tjera neka muka ili žensko koljeno ili ulično svjetlo koje tvori glazbu u krošnjama. Ne znam što me tjera dalje živog u smrti i dva puta mrtvog za života. Svira i dalje chitara morte u nekim novim rukama. Ramena nekih žena su gola. Riječi nekih muškaraca su nježne. Neke su noći  savršene za njihov susret. Neka jutra kobna. Svijet uvijek neprijateljski raspoložen prema dvoje ljudi koji se jedno u drugom kriju i jedno u drugom traže utjehu. Dala bi se od svega toga napisati pjesma koja će vlakom duhova iz provincije otputovati u neku manju provinciju na čijim će se ulicama mrznuti naša mlada srca i rast će naše gladne oči kao grad koji je spoznao od čega će se hraniti.

3.

Svakog jutra oštrim olovku s čvrstom namjerom da opišem njezine grudi tako da će se sve žene i svi muškarci zauvijek nesretno zaljubiti u nju kad čuju tu pjesmu. Kada se nagne nad moj radni stol u prorezu njenog bademantila vidim ta dva oblaka na kojima sanjarim već decenijama. Svakog dana pokušavam ali mi ne ide. Neke su jednostavne istine, one koje su nam najbliže, neuhvatljive. Uostalom, samo potpuno blesav frajer ima samo jedan san. Samo potpuno lud čovjek za taj jedini san može imati želju da napravi notni zapis grudi svoje žene. Svoju nemoć objašnjavam time da pjesma mora mirisati, a taj miris želim sačuvati samo za sebe, strah me tuđe pohote, a svoju dobronamjerno prihvatam i čak ju tetošim kao neko nevaljalo ali neodoljivo dijete.

4.

Bog je oštećen u procesu privatizacije. Na burzi je pala vrijednost njegovih dionica. Bog je raskućena socijalistička firma. A mi smo svi otpušteni radnici bez kvalifikacija za neki drugi posao osim vjerovanja u pravdu koja će doći. Ja ću na nebesa odnijeti dvije jetre i boju i miris jednog doba u kojem sam bio mlad, doba u kojem sam istu tu mladost sahranjivao trpajući je u pjesme i arčeći je po kafanama sa znanim i neznanim ljudima koje sam sve odreda smatrao prijateljima iako mi neki od njih sigurno nisu željeli dobra.

5.

Dojadilo mi je da se pokušam uvući u glavu drugih ljudi, dojadilo mi je da pišem pjesme njihovim glasom, dojadilo mi je slušati i samog sebe i jadan sam preko svake mjere, jer nikad neću napisati onu jedinu pjesmu koju sam oduvijek htio dokučiti svojim prljavim prstima, jer sam sebičan što ima stvari koje ne želim dijeliti ni sa kim jer njezine grudi samo za mene mogu mirisati dok sa mnom odlaze u legendu. Ali svakog jutra i dalje oštrim olovku.  Svakog jutra i dalje sjedam za svoj radni stol kao da sjedam u kafanu s dobrim prijateljem. Moje su narudžbe tajne. Nijedna se tajna služba ne smije dokopati tako precizne dokumentacije mojih unutarnjih gibanja. Imam konobare na svojoj strani, a kada je tako onda sam nepobjediv. Zajedno, mi smo tajna služba srca, arhiv čežnji i nadanja, radimo za zaljubljene, sretne i ostavljene, danonoćno na prvoj crti jedinih sudbina koje moramo ispuniti.

6.

Ja sam čovjek jedne tajne. Toliko je dobro čuvam da sam i sam zaboravio što to od svijeta imam tajiti. Od nje to ne mogu skriti. Dovoljno je da je pogledam i moja tajna načas postane njezino otkrovenje. Sve što je cijeli život gledala oko mene naučilo ju je vidjeti u mene. Ali i onda prešuti sve za što shvati da želim držati tajnom. I zajedno sa mnom zaboravi sve što želim zaboraviti. Idealna je to suputnica. Moja smrt i moj jedini život. Jedino se brinem da ću joj postati težak. Uvijek sam bio jogunast, a s djecom se ne da vječno putovati.

7.

Kada stavim čašu vina na klavir počinje doba jazza. Bogart pripaljuje cigaretu, a Hughes hrli nebu. U podrumima pleše niža klasa, crne djevojke i crni dječaci. Neki su slobodni u opsesijama neki u bokovima. Unijet ću jazz u tvoju sobu, draga, kao Bogart pripaliti cigaretu, zaplesati kao slobodan crni dečko i hrliti tebi u nebesa uvijek kao da je zadnji put, jer ti si sve žene koje sam ikada volio i moj jedini prijatelj u svemu čega bi se pred svijetom mogao postidjeti.

8.

Bogati imaju privilegiju ostvariti čežnje siromašnih. Siromašni imaju privilegiju imanja čežnji. Zato je rat neizbježan. Dok ga ne zaboravimo u informacijskoj dekadenciji i pretvorimo u milijun malih sitnih, naoko nebitnih ratova u kojima ćemo svi izginuti. Ali samo neki od nas s pjesmom na usnama. Ovo je rat do istrebljenja. Rat u kojem ne praštamo niti zaboravljamo. Povijest u kojoj mijenjamo mjesta glupi da shvatimo da nitko nikada nikoga nije pobijedio. Ali neki su se voljeli. I kao takvi bili su jedini pobjednici koje povijest nije upamtila.

9.

Bolovati nije dobro. Nije dobro biti blizu smrti, a sav se moj narod nagnuo da je bolje vidi i vesla prema njoj ne bi li je dotaknuo. Moj narod je onaj koji zna moje pjesme. Onaj kojeg sam razotkrio potezima one olovke koju sam izjutra šiljio dok mi ne bi žuljevi na prstima narasli. Lako ih je prepoznati. Žale za mladošću još dok su mladi. Bivaju ostavljeni dok vole jer su nepovjerljivi prema ljubavi. Plaše se bola, ali i dalje veslaju prema smrti, naginju se da je bolje vide, a valovi se dižu i brod se opasno nagnuo. Nitko tako ne ljubi propast kao moj narod. Zavjetovan na tugu i uvijek osvetnički raspoložen prema svojim prorocima.

10.

Sada znam da je sve moglo biti drugačije. Ali svatko ispisuje vlastitu sudbinu najbolje što umije čak i kada je rođen u težačkoj ulici na čijim je uglovima katkad stajala tabla s imenom Nikole Tesle. Mislio sam da tužni nisu sposobni za krv, ali nije to jedina stvar u kojoj sam se prevario. Niti je to bitno. Danas ništa nije bitno. I u smrti ima nešto veselja. Svirati s Endrigom, s Ginom, nazdraviti s Bulatom, pratiti Brela. Svi su naši snovi iza ali i ispred nas. I uvijek je samo jedna pjesma nenapisana i samo jedna osoba koja zna našu jedinu tajnu.