Nekada je to izgledalo drugačije. Kada sam ti se htio javiti, nisam ni pomišljao na telefon. To što ti tada nisi bila ta kojoj sam se obraćao nema nikakve veze s činjenicom da sam se ja oduvijek obraćao samo tebi. Nisam, dakle, pomišljao na telefon. Telefon je samo povećavao osjećaj daljine. I, pri tome, ta je sprava bila previše egzibicionistička, nisam mogao osjećati intimu, bliskost koja mora pripadati samo nama, a ne svima onima koji su uključeni u to šuštanje između naša dva grada, naša dva planeta koji su se svakom izgovorenom riječju udaljavala i tako nas ukopavala u tišinu, onu tišinu koja ubija svaku mogućnost da se razumijemo, tišinu u kojoj daljina raste, a sve zbog telefona, te vražje naprave čija nas iluzija ubija i tjera da se okrenemo i postanemo netko drugi nekom sasvim drugom. Sada je sve to daleko u vremenu i nikada nismo bili bliže jedni drugima, ali opet tako prokleto sami makar nas svijet nikada ne napušta jer je uselio i u najskrivenije kutke našeg doma.

Nekada je to izgledalo drugačije. Prvo bih satima hodao kroz kuću i smišljao govor kojim bih te potpuno obuzeo, govor nalik magijskom obredu, nešto što bi te moglo očarati i začarati, učiniti samo mojom, ali slobodnom da budeš ti u potpunosti. Htio sam te osloboditi, nesebično, pokloniti ti ono što tako rijetko poklanjamo jedni drugima, šansu da se do kraja otvorimo i izrastemo, da se otvorimo kao što se cvijet otvara nebu i životu. Hodao bih kroz kuću i smišljao kako da budem najbolji čovjek na svijetu. Nešto je trebalo doći do tvojih prstiju, neka misao koju možeš opipati i namirisati.

Nekada je to izgledalo drugačije. Sjeo bih za stol. Uzeo bih olovku u ruku. Ispred sebe bih postavio potpuno bijel papir, kupljen na šalteru u pošti zajedno s kuvertom. Dugo bih gledao u taj papir. Sve one pripreme bi pale u vodu. Kada bih sjeo za stol, sve bih zaboravio. Govornik u meni bi zanijemio. Mađioničar bi se povukao u mirovinu. I sve što sam imao za reći svelo bi se na dvije toliko nejasne, neodređene riječi, ali riječi koje nam okivaju život, koji je sav usmjeren u otkrivanje njihovog zakučastog značenja. Nisam ih mogao zapisati. Strašne su to riječi. Kratke, ali velike u svojoj misterioznosti, tajnovitosti, koja čovjeka čini malim i skrušenim, ali upornim istraživačem.

Treba probuditi pticu, posuditi njezin jezik, učiniti nešto strašno, nešto pred čim će tvoje oči narasti, a tvoje srce zadrhtati iako još uvijek tebe nema. Ali ja znam da ćeš se jednom pojaviti, tvoja će haljina biti jedini putokaz u mračnoj noći kroz koju putujemo kao kroz tunel na čijem kraju očekujemo novo spasenje i potpuno novi život. Ptica i noć govore istim jezikom. Cvrkuću našim snovima i čežnjama neku pjesmu nezapisanu, ali pjesmu vječnu, pjesmu vječne nade da će upravo naš život biti posvećen i svet u nečijim rukama koje donose ozdravljenje od svih duševnih boljki i općeg kolabiranja u nametnutim zakonima, zakonima koji kažu da svaku nadu treba ostaviti djetetu iz kojeg smo izrasli, djetetu kojem se vraćamo i za koje nam je nejasno zašto je moralo ostati tamo u vremenu kad je bilo puno bolji čovjek od nas kakvi smo danas. Svijet bi s tim djetetom bio puno sretnije mjesto nego s nama kakvi smo danas.

Nekada je to izgledalo drugačije. Pisao sam ti pisma. Tako sam ti se mogao približiti, dospjeti u tvoje ruke u agregatnom stanju neprimjerenom čovjeku, ali tako ljudskom, u obliku misli i želje i čežnje koju bih probao uobličiti u riječi koje će biti lijepe kao tajna, ali ipak jasne, precizne, razumljive i nadasve umirujuće i nježne kao pažljiv dodir prstom ispod uha. Sjedio bih za stolom i tražio prvu riječ, onu koja će otvoriti moju dušu i koja će otvoriti tvoje srce svemu što ima doći i što mora zvučati kao huk rijeke, izgledati kao nezaustavljiva bujica, nešto što će te potopiti i osloboditi svakog straha koji nosiš ispod svojih grudi, koje tek trebaju svijet učiniti boljim mjestom za mene, za nas i ptice koje znaju jezik noći.

Nekada je to izgledalo drugačije. Prva riječ bi usamljena stajala na papiru, koji se tada činio velikim kao brazilska prašuma, u kojoj je lako izgubiti se i nestati bez traga, a ja sam morao biti siguran da ću doprijeti do tebe i u tvojim prstima progovoriti jezikom ptica i noći. Jezik se uči tako što pažljivo slušaš i živiš među pticama i spavaš samo danju, jer želiš otkriti tajnu onoga što dolazi iza tišine. Takav sam htio biti u tvojim prstima. Neustrašivi heroj, istraživač tišine i poznavatelj jezika ptica, takav sam htio cvrkutati tvom životu, koji tek dolazi poraziti svijet i baciti mu pred noge njegovu sramotu, činjenicu da živimo u ropstvu u svijetu ideja, činjenicu da smo okovani u svijetu gdje sloboda jedino u pjesmama pokazuje svoje lijepo lice, koje nas može oslijepiti ako u njega gledamo previše dugo. Ako dozvolimo da budemo toliko zaneseni, ostat ćemo bez vida, iako bi to moglo značiti da konačno sve stvari i poredak stvari sagledamo iz potpuno drugog kuta, iz mraka u čijim se dubinama krije sva mudrost potrebna čovjeku – ljubav i sloboda.

Moja pisma nikada nisu trebala biti ovako nejasna i zbrkana. Na njima je tvoja adresa uvijek ispisana čitkim krupnim slovima. Moralo je biti potpuno jasno čije ruke jedine smiju otvoriti taj paket u kojem se kriju moji pokušaji da nadrastem svoj kukavičluk i postanem princ, vladar svog vremena i života, da postanem netko tko će te osloboditi, netko dostojan tvoje slobode, koja će tvojim licem prosuti sjaj prema kojem će brodovi izgubljeni u noći ploviti kao prema spasenju, nesvjesni da ih baš tu čeka njihovo konačno odredište, onaj mir koji tražimo jedni u drugima, nada koju žudimo iz riječi koje si upućujemo stavljajući adresirane kuverte u žute metalne kutije iz kojih će naše misli krenuti na putovanje. Tako smo se približavali jedno drugom čak i kada nismo znali jedno za drugo. Sada se samo daljina povećava jer prebrzo odgovaramo na poruke, ne misleći, ne osjećajući, ne žudeći, već samo prelazeći jedni preko drugih. Postali smo stranci stisnuti u malom svijetu prepunom nepodnošljive daljine.