Svijet se izoštri i onda naglo raspline. Svaki krajolik postane nepoznat. Sveci se gužvaju pred bankomatom. Žure platiti račune. Imaju još nešto obaviti. Jedino cigarete jasno gore. I jasno ti je da se moraš boriti. Za san. Za svaki trenutak. Život bi sutra mogao biti sjajan.

Imao sam sjajnu ideju kako početi ovu priču, ali neispavanost je uzela svoj dio kao kamatar, bešćutno, otimajući što joj pripada, i još više.

Razmišljam o tome kako je graditi kuću. Što to uopće znači? Kuda to vodi čovjeka? Kakva je to vrsta putovanja? Hoću li odrasti ako izgradim kuću i hoću li se nepovratno promijeniti? Proces moje beatifikacije među noćnim životinjama možda će time biti zaustavljen. Sramim se svoje posvećenosti izgradnji zidova. Kao da gradim zatvor. A ne mogu spavati, i stvar time postaje luđa. Kroz kuću mi prolazi vlak. Kuća je naslonjena na brdo kroz koje prolazi tunel. Noću teretni vlakovi zatresu brdo i kuća odskoči i upadne natrag u temelj. Divna je to kuća i sasvim lijepo skače. Nekada je imala doksat i male prozore, zidovi su bili kameni, a podovi trošni, izgledala je kao da ju je sastavilo neko dijete. U svaku se sobu moglo ući ravno s avlije, a soba je bilo pet, za svakog od nas po jedna. A onda smo imali jednu viška, pa još jednu viška, jer su neki sahranjeni pod hrastom u malom parku, a drugi na haremu koji kao da je podignut usred pustinje, toliko je gola poljana na kojoj se redaju nišani i nadgrobne ploče. Danas kuća ima puno soba viška i ja ih gradim još više. Zidovi su od betonskih blokova, prozori veliki, prostorije svijetle. Sve na kući raste, samo se majka smanjuje. Ja postajem stariji, sestra sve više radi, dok moja žena pazi koliko trošim i svako pivo pretvara u kauč, svaki piz u neko praktično kućno pomagalo, a mene onda grize savjest. Kuću treba napuniti ljudima. Kuću treba napuniti djecom i gostima. Zidovi moraju mirisati na hranu onako kako su mirisali zidovi stare kuće, iako ja i ovu kuću smatram onom istom kućom čije smo debele kamene zidove danima iznosili preko sokaka na ulicu i utovarali u kamion koji je odnio kuću tko zna gdje. Možda ju je prosuo u rijeku, ljudima nije vjerovati, oni su u stanju kuće baciti i u rijeku ili ih istresti na kakvo drugo neprikladno mjesto, pored magistrale, naprimjer, tako da duhovi stare kuće nikada neće pronaći mir. Neprestano će ih budnima držati automobili koji reže magistralnom cestom M-17 ili će ih za tur grickati neretvanske pastrmke i onda ćemo dijeliti jednu istu bolest – nesanicu. Kuću je trebalo odnijeti na groblje kuća gdje kućni duhovi koji uvijek putuju s njom prave sjajne zabave, tako sam čuo, ali nitko mi neće reći gdje je to groblje na kojem završavaju stare kamene kuće pune ljubavi, ali ipak neuvjetne za život suvremenog mene. Nova kuća, baš kao i stara, ima cvijeće u avliji. Moram više naučiti o cvijeću da bih mogao reći koje sve vrste cvijeća naginju pijane glave iz saksija poredanih po avlijskim zidovima. Pas je vidno uznemiren. Njegov se teritorij mijenja. Njegov gazda nikako ne ide spavati, a jastuk mu se nalazi pored gazdinog kreveta i on bi da nekako sve bude kao prije. Gazda čita u krevetu, a on hrče na svom jastuku sanjajući šumu velikih sočnih kostiju i nekoliko prijatelja koji se raduju s njim tom bogatstvu s kojim se nijedno ljudsko bogatstvo, pa ni kuća ne može mjeriti. Iza kuće je nekad bila smokva. Ogromna smokva čije je lišće u mojoj sobi igralo predstave japanskog teatra sjena. Korijenje smokve našli smo čak desetak metara daleko od stabla. Zavukla se pod svaku kuću koja okružuje našu avliju i zato je morala platiti. Korijen joj je bio težak preko stotinu kilograma. Bilo je to omiljeno drvo mog djeda. Kada sazru, on bi direktno s grane jeo vrele ljepljive plodove i coktao jezikom. Uz rakiju je uvijek mezio kriške jabuke ili smokve. Smijao se pokrivajući desno oko dlanom desne ruke i spuštajući glavu prema stolu, baš onako kako se i ja smijem. Djed je bio prvi mrtvac koga sam vidio u životu. Ležao je u krevetu ruku sklopljenih na prsima, očni su mu kapci bili spušteni, a na njemu je bila smeđa pidžama kakvu nigdje ne mogu više pronaći, a rado bih kupio jednu iako ne spavam u pidžami još od petog razreda osnovne škole. Sjećam se, na dan kad je djed umro ručku je bio grah, a netko je iz sobe na katu naše kuće ukrao nekoliko starih dukata, obiteljsko naslijeđe, suho zlato koje se moglo gužvati kako god poželiš. Baka se više nikada nije udavala iako je bila još uvijek mlada kada je djed umro. Pred svoj smrtni čas često je sanjala djeda. Umirala je od raka pluća, za koji joj nitko nije htio reći, pa je pušila cigarete, svaki dan nekoliko dimova manje, a djed bi je posjećivao kad god bi zaspala. Ona stoji ispred neke zgrade, a djed dođe, uzme je pod ruku i odvede u šetnju pod neki drvored nalik onom na mostarskom Lenjinovom šetalištu. Baka je umrla u novoj kući. Kat je vidjela jednom kada sam je, tada već sasvim slabu, na rukama iznio da ona provjeri što mi to pravimo gore. Nekoliko mjeseci prije nego što je umrla mačka je pod njezinim krevetom omacila 6 malih ćoravih i čupavih mačića. Te sam noći psa izveo u šetnju neobično kasno. Odgađao sam povratak kući sve dok nisam dobio poziv. Baka je umrla. Njezine kristalno svijetloplave oči gledale su nekud u daljinu i to je bio siguran znak da više nije s nama. Negdje na pola puta u vremenu između smrti djeda i bake u našu se staru kuću nakon jedne noći više nikada nije vratio moj daidža. Nekih sat vremena prije pogibije on i njegov suborac slikali su se polaroidom u našem dnevnom boravku i izašli u noć ostavivši tu fotografiju na trpezarijskom stolu, gdje su je naredni dan pronašli njihovi suborci.

Tako su sobe u našoj kući ostajale prazne. Sada kuću valja napuniti smijehom, djecom, i prijateljima, i gostima. Treba upisati miris hrane u njezine zidove i onu tužnu obiteljsku ljubav, neutješnu jer nismo vječni, a iza sebe ostavljamo kuće koje skakuću kad prolaze vlakovi i nesanicu koju upisujemo u neke tužne priče koje bi trebale biti podsjetnik na ljubav i čovjekovu želju da prevaziđe svaku muku koju Bog i šejtan zajedničkim snagama prospu u džepove njegovog uma.