Oslo

Datumi su u mojoj glavi pobrkani. Rijetko koji događaj mogu povezati s godinom u kojoj se dogodio. Govorim, dakako, o događajima iz vlastitog života. Rezultat je to, tako sam se ubijedio, stalnih selidbi i lutanja. Vrijeme je toliko ispresijecano, iskomadano da ga nikako ne uspijevam složiti u nekakav logičan kronološki niz. Ali sjećam se godine i mjeseca kada sam upoznao Bekima. Sjećam se jer je jedne majske večeri te 2005. godine u Istanbulu Liverpool FC uspio sustići vodstvo AC Milana od tri prema nula i zatim, boljim izvođenjem jedanaesteraca, osvojiti pokal namijenjen osvajaču Lige prvaka. Tih sam dana s još nekolicinom prijatelja i kolega boravio u Norveškoj. Između ostalih, sa mnom je putovao i Goran Samardžić, pisac, vlasnik izdavačke kuće Buybook i čuveno spadalo. Jedan smo dan odlučili provesti u Oslu. Bilo je sve to pomalo djetinjasto jer smo praktički pobjegli iz Lillehammera u Oslo ne obavijestivši naše domaćine o tome. Ponašali smo se kao razulareni tinejdžeri na ekskurziji. Bili smo uzbuđeni što ćemo provesti jednu noć u velikom gradu u toj dalekoj, čudnoj i hladnoj zemlji.

U Oslu nas je dočekala grupa “naših” ljudi. Studentarija, druga generacija izbjeglica iz BiH. Među njima je bio i mladi pisac rodom iz Brčkog, tip koga je Goran hvalio na sva usta. On nije bio student, radio je kao lektor na slavistici, prevodio je knjige norveških pisaca i bio je autor jedne konfuzne, ali izrazito snažne i dojmljive zbirke priča. Rijetki su ljudi s kojima čovjek instantno klikne, onako na prvu, tek upoznaš nekoga, a imaš dojam da ga znaš cijeli život i sasvim prirodno i opušteno počnete komunicirati i zajebavati se bez ikakve zadrške. To je bio slučaj sa mnom i Bekimom, lektorom na slavistici na univerzitetu u Oslu. Kad je vidio kako smo se zbratimili naprvu, Goran je blenuo u nas širom otvorenih očiju, uhvatio se za glavu i rekao: “O, jebem ti, kakva sam dva jebivjetra upoznao!” Poslije mi je rekao kako je znao da ćemo Beks i ja postati prijatelji i prije nego što posredova našem poznanstvu.

Beks, Peter i Moku

Prvi put Bekim je u posjetu došao sam. Tada sam živio u Splitu. Bilo je to svega par mjeseci nakon našeg upoznavanja. U tih par mjeseci ja sam napustio Zagreb i krenuo u novu avanturu. Prihvatio sam poziv jednog prijatelja da zajednički otvorimo jednu malu nezavisnu knjižaru u kojoj ćemo “prodavati isključivo knjige koje se nama sviđaju”. Knjižaru smo, sukladno toj ludoj poslovnoj ideji, nazvali Utopia. Beks je kao jedan od rijetkih ljudi koji su to najavili stvarno došao u posjet. Prvu noć ceh u kafani je bio toliki da su konobarice zvale gazdu da nam stavku po stavku predoči troškove našeg cjelodnevnog opijanja. Ja se više ne sjećam ničeg od te noći osim trenutka kad se Beks na Firulama skinuo i bacio u more. Sutra su mi rekli da sam zaustavio neki auto na cesti, popeo se na haubu i pjevao navijačke pjesme dok su ljudi u autu motali joint i umirali od smijeha. Dobro sam prošao. Preživjeli smo.

Kada je drugi put došao u posjet, Beks je sa sobom doveo dva svoja prijatelja s kojima je krenuo u pravu marktvenovsku avanturu. Spuštali su se Bekimovom bubom od Rijeke preko Splita i Mostara, zatim se peli prema Sarajevu i Brčkom kako bi se tamo ukrcali na brodicu i zaputili prema Crnom moru. Pozvao je i mene da im sepridružim, ali ja sam imao posla. Knjižara je bila otvorena i u tom periodu radila je sasvim pristojno. Bilo je to ostvarenje mojih snova. Mala knjižara u nekom gradu na moru. A sve se dogodilo sasvim slučajno i najmanje mojom zaslugom, osim ako ćemo stvarno misliti da su nebesa uslišila moje molitve.

Peter i Moku, tako su se zvali likovi koji su došli s Bekimom u Split. Mnogo godina kasnije oni će postati likovi u knjizi “Tvoj sin Huckleberry Finn”, četvrtom romanu Bekima Sejranovića, koji je u desetak godina našeg poznanstva postao jedan od najcjenjenijih i najpoznatijih proznih pisaca u popularnoj regiji. Peter je bio rošavi, štrkljavi, plavokosi Norvežanin, a Moku živahni, dugokosi Japanac koji nije skidao kez s lica. Bekim i ja smo do tada već postali neka vrsta nerođene braće, ljudi koji se ne moraju opravdavati jedan drugom za bilo što. Ustvari, kad malo bolje uključim sjećanje, čini mi se da je Beks u još par navrata sam dolazio u Split, ali to sada nije bitno. Jednog jutra, kada sam se probudio, sigurno je bio vikend jer sam ustao tek oko podne, zatekao sam Mokua samog u stanu. Bekim i Peter nisu bili tu. Plan je bio da tog jutra krenu dalje na put. Ali Japanac je ostao. Stan je bio neobično čist, a Moku je stajao u kuhinji, vidno uznemiren i nervozan. Pitao sam gdje su ona dvojica. Moku je rekao da su otišli. Ljuti su na njega i on na njih. Pitao sam što se dogodilo. A ono što je Moku odgovorio uklapalo se u stereotipni prikaz poštenog Japanca. Naime, tog su jutra Beks i Moku shvatili da nemaju nož, a da će im trebati na putu. Bekim je rekao da će uzeti nož iz moje kuhinje, protiv čega se Moku pobunio jer nisu pitali mene da li to smiju učiniti. Bekim mu je pokušao objasniti da će to sa mnom sigurno biti OK, ali Moku nije htio ni čuti. Tko poznaje Bekima zna koliko je ovaj nervozan kad je mamuran, tako da je instantno odjebao Japanca i rekao mu da ako hoće neka me on čeka da mi kaže da su uzeli nož. I blesavi Moku je stvarno ostao. Očistio je cijeli stan ne bi li se iskupio za „krađu“ samo da bi dočekao da ga i ja pošaljem u pizdu blesavu materinu i stavim na bus kako bi sustigao Bekima i Petera negdje kod Makarske.

Bekimove knjige

Bio sam jedan od prvih ljudi koji je pročitao rukopis Bekimovog prvog romana “Nigdje, niotkuda”. Dao mi je u ruke petstotinjak isprintanih stranica kako bih mu rekao svoje mišljenje. Nedjeljom sam imao običaj ustajati kasno, praviti veliki doručak i onda satima sjediti, jesti i čitati. Te sam nedjelje umjesto novina uzeo rukopis Bekimove knjige. Iz kuhinje sam se premjestio u spavaću sobu i nisam ispuštao rukopis dok ga nisam pročitao. Doslovno u dahu. Knjiga koju je kasnije objavio bila je kraća za dvjestotinjak stranica. Ali bila je sjajna. Jednostavna, prirodna, šarmantno iskrena. Osvajala je tim osobinama. Malo je ljudi s tako urođenim darom za pripovijedanje. To je bio moj dojam. A on je ostao isti i nakon što sam pročitao Bekimove ostale knjige. Čovjek se rodio da bude pripovjedač. Ako i naporno radi, taj napor se ne osjeti u njegovim romanima. Kod dosta drugih suvremenih kolega upravo to je najveći problem. Napor koji su uložili u pisanje osjeti i čitatelj, pa se, samim tim, i umori od čitanja.

Tvoj sin Huckleberry Finn

Dugo se nismo sreli. Moj drug Bekim Sejranović i ja. Ali kada sam pročitao njegov posljednji roman, učinilo mi se kao da smo sve vrijeme proveli zajedno. Rijeka života ukazivala nam je na slične stvari, po putu smo primijetili iste stvari, unatoč različitim iskustvima došli do potpuno istih spoznaja i danas mi je potpuno jasno kako je bilo moguće da se sprijateljimo doslovno iste sekunde kad smo se upoznali. Valjda gledamo svijet sličnim očima. “Tvoj sin Huckleberry Finn” je sjajna knjiga. Nikakva mizantropija, nikakav cinizam i sarkazam ne mogu zatomiti njenu jednostavnu ljudsku toplinu. Priča je to o samoći koju živimo. O snovima koje ne doživimo. O odnosima koji ranjavaju. O rijeci kojom plovimo. O ovisnostima koje nam trebaju kako bismo razbili čamotinju, jer smo odavno sve shvatili, ali ne možemo odustati, jer još nije došlo naše vrijeme, iako se red polako pomjera.