Ovo bi mogla biti priča o smrti Jacka Kerouaca ili pak o njegovoj mladosti. Ako pažljivo osluhnete ljetnu vrelinu, omamljeni, dok vam znoj curi niz čelo, sliva se niz vrat i skuplja oko pupka, čut ćete savršen jazz orkestar koji tvore cvrčci, automobili, klompe u stubištu, škripa haustorskih vrata i sunce, čut ćete sunce, čut ćete kako sve što sunce dotakne cvrči.

Ne postoji notni zapis, samo improvizacija, samo život koji teče po papiru, niz ulicu, u čašu, jetra Jacka Kerouaca puca, kolutovi oko njegovih očiju debljaju, stomak mu se napuhuje, Jack Kerouac umire u jazzu nikad ne saznavši za ludilo Syd Baretta, punk, kraj hladnog rata, za jazz na akademiji kamo su ga sklonili da više nikad nikome ne padne na pamet raditi išta po vlastitom nahođenju, bez naputaka, bez strogog praćenja pravila, propisa, zakona, o, Jack, Jack, Jack, vlakovi kasne ili nikad ne dođu, taksisti nervozno trube na raskrižjima, jazz orkestri se znoje u kazališnim dvoranama, jetra planeta pucaju, nema se kuda otići, život je krntija na velikom američkom drumu kojeg nikad nisam vidio, nitko mi nije popušio u toaletu nekog bara u Denveru, nikad se ništa nije dogodilo Jack, nikako da stigne primirje, rat je beskonačan, a učili su nas kozmosu, ali takav je nauk mrtav, svi su zaposleni u državnoj administraciji, i ova rečenica teče tako da je nitko ne može uhvatiti, ja sam anarhist koji bježi od pravila pod cijenu da ne bude shvaćen, pokušavam svirati jazz, pokušavam pasti u trans, ja ću poljubiti Trisstesu Jack, ja ću je prvi poljubiti za tebe mrtvog i mladog, za podrumski jazz, za izbjeglištvo, protiv činovničkog prihvatanja umiranja na njihov način, netko mi mora izdati fiskalni račun za sve ovo, netko će mi to debelo naplatiti, dodat će porez i uslugu, natjerati me da ostavim napojnicu, ovo kako pokušavam nagovoriti svakog tko pokuša pratiti riječi da bude slobodan, da sam shvati što znači biti slobodan, što znači ljubav, što je sav taj jazz u našim venama, to ljeto koje pulsira, glazba koju sami sastavljamo od svega što čujemo, ravno iz rupčaga New Orleansa direktno u dupe Bijele kuće, kao petarda, kao vatromet, ali na koncu sve bude, baš sve, Jack, sve bude ukroćeno, osim pojedinog života koji odlijeva, jer je ili glup ili hrabar ili ga nije briga, uživa apsolutnu neodgovornost, umire na svoj način, onako kao ti Jack, tip tap, tup, tup, tup, da, du, da, da, da, du, da, di, da, truba Jack, truba, truba, truuuuuuuuuu, i klavir i bubanj koji ti zaveže noge u plesu i pusti ih da ponovno uče hodati, svaki dan moramo ponovno učiti hodati, svaki dan novi plan za bijeg, u strahu od ukroćenosti, od ukrućenosti, od prihvaćenosti, od postrojavanja, rat nikako da završi, Jack, mladi i lijepi oni padaju na vruć ljetni asfalt, oni su turisti poredani u kohorte, razvijeni u strijelce, oni padaju mrtvi nikad ne vidjevši obećano more, pijani Jack, ali ošamućeni, eutanazirani, lobotomirani, lobo – to – mi – ra – ni, oni sriču, slovkaju, poslani su na ovo sunce da umru, bezimeni heroji novog svjetskog poretka koji umiru s osmijehom na usnama, jer ne znaju da to nije njihova smrt, nisu je oni odabrali, netko ju im je propisao, to je propisana smrt, Jack, sve čega se treba plašiti, jer nema većeg prava od prava za izbor vlastite smrti, vlastiti život tako vratiti u vlastite ruke, disati zrak po izboru, piti takvu vodu, nešto od čega će nam prsnuti jetra, nešto što će je godinama kljucati poput lešinara iz čaše, ali po našem izboru, moja ulica, moj grad, moje ulice, moji gradovi, moji ljudi, njihovi životi, svi smo postali destinacija, tvoje su knjige destinacija, naš život je projekt, mi se jebemo po naputcima iz priručnika, mi se parimo pažljivo prateći recept za užitak, mi nismo na cesti, mi posjećujemo destinacije, oh, Jack, nitko mi nije popušio u javnom toaletu u Parizu, nikad, neki veliki mozak potopljen u rastvor u nekoj velikoj tegli u nekom dalekom gradu je odredio da moja kuća mora postati hotel, mi ne putujemo, mi se raseljavamo, i uvijek smo na istom mjestu, mirišu poznate stvari, ili smrde, zavirit ću u priručnik, ako ovo nije jazz zasigurno je bježanje od jazza, i sigurno nije notni zapis po kojem će itko moći zasvirati melodiju od koje će se mjesečina rasplinuti i otvoriti prolaz u neku drugu dimenziju ka svjetlosti nekog drugog manje okrutnog sunca gdje je jazz još uvijek jazz, glazba iz memljivog podruma, bijeg, gdje je glazba razdrndani automobil koji se vuče lokalnim drumom kroz neku vukojebinu prema nekom velikom neistraženom, nezapisanom gradu bez ikakvih urbanih legendi, gdje su legende ono što tek treba stvoriti, zapisati, odsvirati, snimiti, prerija, prerija, prerija, konji s kojima se utrkujemo, u pozadini planine, krpe snijega, sve je kao slika iz nekog malograđanskog dnevnog boravka, a jedino hrana treba imati takav miris i biti tako opisivana, ne razumijem nijedan jezik koji me okružuje kad kročim na sunce i to me ne plaši, to tako ne treba biti i ja to znam i zato sam miran, jer sam biram vlastito umiranje i nitko me neće ubijediti da drugačije treba, mora da tako ne može jer vidi sav taj fini, uglačani svijet, što će reći svijet, što će reći white trash koji glumi srednju klasu samo zato što još imaju socijalistički krov nad glavom, Jack, nisi dočekao propast komunizma, ništa nisi dočekao, nisi imao kada, nisi primijetio propast jazza, ni sada ne vidiš kako ja uništavam ono što je ostalo od njega, kako pljujem na tu smrdljivu lešinu, jer jazz je kriv što dopustio da ga ukrote, da ga zapišu, da ga pošalju u vojsku, u turizam, Jack, u neku stranu daleku zemlju, gdje su ljudi živjeli, a sad čiste zapišane prolaze i usrane toalete i krvavu posteljinu, ništa ti nisi dočekao, pobjegao si na vrijeme, u vlastitu tamnu smrt, napuhanog stomaka na kojem su pucali gumbi zategnute košulje, takav si umro, ružan, a atleta, ti si kriv, kriv, kriv, prvi si to zapisao, prvi si napravio notni zapis nečega neuhvatljivog, kao da si fotografirao ciganina i oteo mu dušu i kako sad bilo tko da živi obećanu slobodu, kako da ne shvati pogrešno tvoj izbor, naš izbor, bilo kakav izbor, ako izbora ima, biramo jogu ili biramo kafanu ili biciklo ili drogu ili bilo što, što će nas na koncu uništiti zbog čega se plašimo i ljubavi, takva su vremena došla, po svemu obična, unaprijeđene tehnike ratovanja, previše pornografije, previše odjeće, previše hrane za site, kap viška za pijane, a nigdje, nigdje slobode, samo propisi, Jack, nigdje jazza osim u ljetu, tom znojnom, grčevitom, spaljenom ljetu koje obećava novi period samoće.