Priča je ovo o jednoj pjesmi i jednom dječaku. Upuštam se u tu avanturu potpuno svjestan da je pisati priče o pjesmama gotovo jednako blesavo kao pokušati ne odustati od dječačkih snova.

Moram napraviti malu digresiju jer me je odjednom obuzela melankolija kakva čovjeka uvijek uhvati kada pokušava putovati kroz vrijeme. Moram izraziti svoju ogorčenost što nam nitko nije rekao da se ono što jednom prođe više ne može vratiti. Morali su nam ponavljati to svakog dana da ne bismo upali u istu klopku u koju ljudi upadaju oduvijek, otkad ih jeste na plavičastoj lopti koja se vrti oko svoje osi i Sunca. Prvo žudimo da odrastemo, da postanemo veliki, a onda odjednom, gotovo preko noći, počnemo žaliti za dobrim starim vremenima. Živimo tako u žudnjama samo zato što nismo znali uživati u onome što se vratiti ne može, a nismo znali jer nas nitko nije upozorio na nepovratnost vremena. Čudim se da nam čela nisu svima vječno modra koliko smo se puta zapravo trebali udariti dlanom po tom skladištu tako rijetko upotrebljavanog mozga.

Ja sam odjednom, ne znam točno koje se noći to dogodilo, počeo biti jedan od likova koji se života prisjeća kao da je ovaj odavno prohujao, ali to tako biva kad se čovjek otruje iskustvom pa mu se život svede na to da neprestano pokušava prizvati i vratiti trenutke kad mu se činilo da je sretan. Ponašamo se, dakle, kao heroinski ovisnici. Navlačimo se i trujemo ne bismo li nekako ponovno proživjeli senzaciju i uzbuđenje prvog puta.

Postoji ta pjesma, pjesma benda za koji sam uvjeren da nas njihova glazba sve redom emotivno uzburka jer štogod mislili o toj glazbi, kakve nam god bile preferencije, taj bend je zvučna boja jednog vremena, njihove pjesme su zbog toga istinite, a istinite stvari su dirljive jer su rijetke i dragocjene. Nauči to čovjek s vremenom.

Dugo sam pokušavao dokučiti što je to što me je toliko potresalo i što me i dan-danas potresa kad čujem pjesmu „Da sam ja netko“. Tu pjesmu pjeva dijete koje želi mijenjati svijet u kojem živi. Tipična je to i obična slika. Ima još takve glazbe i još takvih pjesama, ali ova pjesma, čini mi se, toliko precizno oslikava jugoslavenski socijalizam i život u njemu da bi se mogla izučavati i na satovima povijesti. Možda to nije samo pjesma o socijalizmu, slika umorne majke vjerojatno je tipična za sve sustave, ali u šljakerskoj socijalističkoj kulturi rakije i teške ruke slika prerano oronulih žena je skoro pa arhetipska. Odrastao sam bez oca i možda sam zato u svojoj djetinjoj glavi mislio da svim majkama nedostaje ljubavi, a vidio sam i na licu svoje majke umor i bore koje joj na lice urezuje istinski radnički, proleterski život osobe koja se bori i radi unatoč tomu što zauzvrat dobija tako malo. S godinama sam naučio i da ljubav mijenja svoje lice kako prolazi vrijeme i da i tu treba uložiti puno napora i narkomanski ponavljati stvari kako bi se prizvalo ushićenje prvog puta. Za ljubav treba raditi, boriti se, inače ju obraste tišina, a glave ljubavnika postanu TV-prijemnici u koje se od te tišine bježi.

Ponekad razmišljam da li bih trebao poštovati sve zakone novinarskog zanata, i uvijek shvatim da to ne želim. Ako pišem o stvarima koje promiču na ovaj ili onaj način ideju slobode, onda u tom procesu želim biti slobodan da bih barem na taj način istkao spomenik i ispisao istinski spomen na slobodu koju svaka prava umjetnost priziva, o kojoj meditira i koju tumači. Zato i o ovoj pjesmi mogu jedino pisati bez ikakvog konkretnog povoda i prisjećajući se prvog puta, prvobitnog ushićenja, emocija koje je ta pjesma izazivala u meni, a bila mi je nekako i strašna, makar bliska. Govorila je ipak o meni dokučivim stvarima, ali je njezina boja slikala puno širu sliku društvenog konteksta, a ta mi je slika pomalo bila nepoznanica. Slika umorne žene kojoj nedostaje ljubavi koju zavređuje zapravo govori vrlo precizno i jasno o širem društvenopolitičkom kontekstu. I onda ta želja da se ima čarobni štapić, ta tipična želja svakog djeteta da ima sitni predmet kojim može ispuniti svaku svoju i tuđu želju. Sve je toliko uprošćeno, a ipak veličanstveno da se i dan-danas naježim kad je slušam. Iz poštovanja prema tome želim pisati spontano bez puno predumišljaja, pisati onako kako osjećam.

Prisjećanje na Indexe i pjesmu „Da sam ja netko“ odvelo me je do toga da usred noći, sjedeći pred svojim kompjutorom dok pas hrče pod mojim nogama, čitam o ruskoj emigraciji u Jugoslaviji.

Tako sam shvatio da je ta pjesma još veće čudo nego što moj prilično prost misaoni mehanizam može dokučiti. Ona je sitna mala tetovaža koja podsjeća na zastavicu na ruci jednog dječaka. Dječak se zove Igor Perfiljev i luta azijskim morima bježeći od sovjetske revolucije zajedno sa svojim školskim drugarima i nastavnicima koji su odlučili evakuirati djecu pred nadolazećim crvenim vjetrom. Sva su djeca na tom ukletom ruskom brodu tetovirana u jednoj luci na Cejlonu kako ne bi zaboravila tko su i otkuda su. U toj dobi je već bila ispisana sudbina Igora Perfiljeva. On je, naime, postao pomorac, a njegova kćer dugo je živjela u uvjerenju da je tetovaža koju otac nosi uspomena iz mornarice. Pet godina je taj brod lutao svjetskim morima. Pet godina nijedna država nije htjela primiti ruske dječake i djevojčice, mnogi od njih su na brodu i umrli, a među umrlima bio je i Igorov brat Miša. Do roditelja djece bilo je teško doći jer su se i sami rasuli po svijetu, ali nastavnici nisu napuštali tu djecu. Bila su to vremena kada su se ljudi odgovorno odnosili prema svom pozivu, a kodeks nastavničkog poziva govorio je da su oni odgovorni za tu djecu ako im roditelji nisu tu. Lutao je taj brod godinama svjetskim morima, nosio je djecu i njihove nastavnike sve do Jadrana, doplovio je do slavne Venecije, i tek tu su saznali da postoji jedna mala, pomalo čudna zemlja koja prihvata ruske emigrante, a dijelom je naseljavaju i pravoslavci, štoviše, i sam kralj te zemlje je pravoslavac. Nastavnici su pisali kralju Aleksandru Karađorđeviću i on je pozvao svu tu djecu u Kraljevinu Jugoslaviju. Djeca donskih Kozaka završila su tako u Bileći, a uskoro su sva prebačena u Goražde. Tamo su imali dječji kozački odred. Igoru Perfiljevu u školi je jako dobro išla matematika, dok je iz ruskog dobijao prilično labavu trojku. Ipak, ukazom kralja Aleksandra, budući da je bio dobar i uzoran učenik, primljen je u elitnu dubrovačku pomorsku školu. Kuću je sagradio u Tivtu. Dok je bio pitomac pomorske akademije, u tom je mjestu sa školskog jedrenjaka kojim su plovili ugledao prelijepu djevojčicu u koju se zaljubio. Ona je imala jedva 12 godina, a otac joj je bio gradonačelnik Tivta. Osam je godina mladi mornarički časnik čekao, i kada je njegova izabranica napunila 20 godina, došao je na prag njezine kuće u pratnji dvojice kolega, jer roditelja nije imao, i od gospodina Ilije zatražio je ruku njegove kćeri. Bila je to 1939. godina, a gospodin Ilija je rekao da je odluka na njegovoj kćeri a ne na njemu. Na dan kada su Talijani okupirali Dalmaciju i Boku kotorsku Igor i njegova supruga dobili su drugu kćer. Nazvali su je Maja. Ta će djevojčica Maja Perfiljevna 1970. godine na glazbu Hrvoja Hegedušića napisati stihove pjesme „Da sam ja netko“. Puno godina kasnije tu pjesmu će čuti dječak o kojem jako često razmišljam. Dječak je to kakav više nikada neću moći postati.