Velika slovenska glumica i kantautorica Svjetlana Makarovič u jednoj je pjesmi zapisala da smo one koji misle drugačije zatvorili u bijelu kuću. Među tim ljudima, u tom čudnom kultu postoji opravdano mišljenje da svi odreda pouzdano znamo tko je izmislio jesen. Jesen, naime, tako kažu ti glasovi koji dopiru iza zidova bijelih kuća u koje smo zatvoreni netko svojom, a netko protiv svoje volje, nije ni postojala sve tamo do 1968. godine. A onda je dječarac rođen u Rangoonu 1948. godine ušao u studio i započeo snimati svoj prvi album.

Piše: Marko Tomaš

Foto: Milena Goševski

Ja znam tko je izmislio jesen. Ovu jesen koja titra unutar nas, u ljudima, ispod rebara, u želudcu. Prije njega sve je bilo samo žuto lišće, vjetar i kiša, sve je bilo samo polazak u školu, završetak nekog ciklusa. Jesen u nama je, naime, izmislio glavom i bradom nesretni Nick Drake.

Genij

Znamo milijun takvih priča. Svi mi govore da sam genij ali kako je moguće da sam švorc. Bio je to slučaj i sa Nick Drakeom. On, naime, nije mogao nastupati uživo. Prvu turneju na koju je krenuo prekinuo je nakon svega nekoliko nastupa. Nije znao kako ovladati publikom u zagušljivim engleskim pubovima. Njegova tanana, lirska glazba nije sama od sebe mogla privući pažnju pijanih gostiju. A on sam bio je odveć samo zatajan kako bi bilo kome rekao da začepi gubicu i sasluša što ima za reći.

Cambridge

Nije dugo ostao u Cambridgeu. Iako samozatajan preko svake mjere odmah se izdvojio od većine i postao dijelom boemske scene na ovom prestižnom engleskom univerzitetu. Znao je satima sjediti na stubištu ispred fakulteta i svirati jedan jedini akord. A svirao je, kako kažu svjedoci, savršeno precizno i s toliko duše da vam ne bi dosadilo slušati taj jedan akord satima. Kasnije se s nostalgijom sjećao tog vremena, ali negdje mu se žurilo, nije imao vremena za školu, osjećao je da ima nešto poručiti svojoj generaciji, da mora otići za svojom sudbinom ravno u jesen koja se poput bolesti useli u čovjeka i nikad ga ne napusti.

Molly Drake

Molly Drake, ta prekrasna žena koja je na svijet donijela malog Nicka i sama je pisala pjesme. Nick je odrastao slušajući majku kako svira i pjeva i upravo mu se taj zvuk urezao u biće toliko duboko da ga se nikad nije mogao osloboditi. Nevjerojatno je koliko je sličnosti bilo u pjesmama i načinu sviranja između Molly i Nicka Drakea. I njihova lica kao da je klesao isti kipar.

Samoća/depresija

Znate, tamo nema nikoga. Baš kao što nigdje nema nikoga. Nema ničeg romantičnog u toj pustinji u koju nitko ne može doprijeti. Svi smo mi sami protiv svijeta. Tako je namještena igra. Ako nećeš igrati po pravilima bit ćeš izopćen. I teško je u toj vječnoj ljudskoj jeseni, u toj bolesti ljudskog bivstvovanja prepoznati toplu ruku utjehe. Ali lako se zatvoriti u bijelu kuću. Jer one koje misle drugačije zatvorili smo u bijelu hižu. Činjenice nisu bitne. Sva su ludila jednaka bez obzira na različite dijagnoze. U sebi se čovjek najlakše izgubi i otuda je najteže pronaći put kojim možemo izaći na svjetlo. Nitko se, naime, nije dva puta rodio. A Cioran kaže da je ionako čin rođenja ono što čini naš život užasnim čak i u poređenju s neminovnošću umiranja. Zašto bi se čovjek, dakle, htio dva puta roditi. No, kako se ne može živjeti u svijetu ne može se živjeti ni u sebi. Ljubav ionako pronađemo onda kada smo spremni umrijeti, jer tek tada smo za nju sposobni. Na ovom svijetu se zbog ljepote umire, malo tko za ljepotu živi, jer u njoj je upisana sva ljudska bol i jedino što nam ostaje jeste da je se plašimo. I to je naša kukavička suština. Strah od ljepote. Nespremnost da živimo s njom. Jer ona zrcali našu smrtnost. Nick je u jednom trenutku počeo živjeti u sebi. I nikad se više nije rodio. A sve ovo što sam napisao o ljudskom kukavičluku nema baš nikakve veze s njegovom smrću.

20 funti tjedno

Nisi mogao kupiti niti par novih cipela. Jer nisi igrao igru po pravilima. Ako ne pokažeš svoju njušku nikome nisi zanimljiv. Davno je to tako postavljeno. Nikome nije bitno ono što radiš. Bitno je da pokazuješ svoju facu i blebećeš sa svakim tko te ima potrebu gnjaviti. Nikome nije bitno što si samo dječak nježan poput glazbe koju pjevaš, poput sunčeve svjetlosti na sjevernom nebu.

Slava

Slava mu u tom trenutku nije mogla pomoći. Previše je godina prošlo, ali čovjek koji je izmislio jesen nije mogao biti tek tako zaboravljen. No, bili su potrebni neki novi slavni klinci kako bi Nicku Drakeu donijeli posthumnu slavu. U tom trenutku Island records je već odavno izbrisao kolekciju njegovih albuma iz kataloga. Slabo su se prodavali. A onda su ga kao uzor počeli navoditi Peter Buck iz R.E.M. i Robert Smith iz The Cure. Nick je odjednom postao bitan i utjecajan. Ukleti pjesnik koji je izmislio jesen konačno je progovorio, obratio se nekim novim generacijama jedinim što je imao – prokletstvom pjesme.

Najljepše melodije

Najljepše melodije napisao je rano izjutra. Dok se svijet budio, a on sam tonuo u san nakon cjelonoćnog prebiranja po gitari. Bile su idealna podloga stihovima iz kojih su odzvanjali duhovi klasičnih pjesnika poput Williama Blakea, Williama Butlera Yeatsa i Herny Vaughana. Nick je na Cambridgeu studirao englesku književnost i tamo je stekao sklonost fragilnim lirskim konstrukcijama koje su se idealno uklapale u njegovu jedinstvenu i jednako fragilnu tehniku sviranja gitare.

Northern Sky

Prepoznati ruku utjehe. Ultimativna čovjekova žudnja. I sumnje u mogućnost utjehe. Ta destrukcija tako prirođena svakom ljudskom biću. Sve je to pomiješano u ovoj pjesmi. Savršenoj za jesenji soundtrack. Tu je pogođen timbar jeseni koja stanuje u nama. Jeseni koja nas tumba u svojoj utrobi poput neke perilice duša. Dok nas neka utješna ruka ne povede na svjetlost sjevernog neba. Ili bilo koju drugu svjetlost. Ako svjetlost postoji u ljudskom životu. I ako ljudski život postoji izvan svjetlosti. A ako se međusobno prepoznaju onda je to ljubav. Pod sjevernim ili bilo kojim drugim nebom. To je onda Bog. I drugog nema.