Piše: Kristina Ljevak

“Mali je ovo svijet za velike snove. Sasvim je uredu biti stolica ili cvrčak”, piše u jednoj od kolumni Marko Tomaš. U tom malom svijetu, a posebno na kolumnističkom južnoslavenskom nebu, posljednjih trideset godina egzistiraju isti autori. Barem iz registra onih kojima se vjeruje. Pojave koje plešu jedno ljeto, u službi određene ideologije, najčešće zaboravimo.

Novim glasovima koji posjeduju potencijal za sticanje povjerenja rijetko se pruža prilika.

Vjerovatno živeći život koji više podsjeća na eksperiment ljudi nastoje da ih izbjegnu onda kad mogu.

Tamo gdje se eksperimentisalo, a nisu birali oni provjereni, koji sad pišu po četiri kolumne sedmično, dolazilo se do različitih rezultata. Dominantni su oni koji podrazumijevaju kolumniste/ice u pokušaju, pisanije bez društvenog angažmana i odgovornosti, ispovjedne monologe koji možda zanimaju najuže članove njihovih porodica.

Ili pokušaj autora/ica da svijetu predoče sliku vlastitog života bolju od one kakva u realnosti jeste. Zar tome ne bi trebao da služi Facebook?

Oslobođen viška potrebe da se dopadne ili dodvori, pisac Marko Tomaš piše onako, ili i bolje, kako smo navikli da se kolumne pišu.

Neobično zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da kolumne pod nazivom “Kolodvor Marka Tomaša” mogu prva pročitati, zahvaljujući tome što se objavljuju u Urban magazinu.

Uz njih, koje su dio knjige “Kolodvor i paranoja”, Marko Tomaš za Urban magazin piše i kolumnu “Pravila igre”. To su i rijetki tekstovi posvećeni sportu, koje sa zadovoljstvom pročitam.

Njegovo pisanje oslobođeno je namjere saopštavanja velikih istina, razotkrivanja problema čovječanstva i nuđenja rješenja za njih. Ali upravo rasterećen pretencioznosti, i u životu i u tekstu, na kraju to uspije.

Ima u svemu i nešto od generacijskog prepoznavanja, življenja života između onoga što su bila naša očekivanja i očekivanja naših roditelja. Najčešće ne ispunimo nijedno. Ali i to je dio posljedica života kao eksperimenta.

Pa tako Marko, kad mu predložim da napiše putopisnu kolumnu jer ima promociju u vojvođanskoj ravnici u kojoj je proveo dio odrastanja, pošalje “Putopis kroz živčani slom”. I u njemu, između ostalog, piše: “Živčani slom se doživi na osnovu činjenica da ne živiš po mjeri koju su ti namijenili, da nisi postao šampion, da nisi vidio New York, da ne znaš upravljati avionom, da si se oženio zato što si napravio dijete i da mrziš svoju ženu jer je pristala na to.”

Marko se od mostarske melanholije često sklanja u nesigurne zone putovanja, pa tako po različitim kolodvorima crpi inspiraciju za istoimenu rubriku, bojeći savremenim nomadstvom vlastiti život i stranice koje ispisuje. U posljednjoj kolumni za Urban magazin piše: “Obožavam jednu stvar, kada posjećujem svoje prijatelje, uvijek započnem čitati neku knjigu iz njihove biblioteke. Te knjige nikad ne dovršim, čitam pred spavanje, svega po nekoliko stranica, i vraćam im se kad god dođem u goste kod istih ljudi. Ponekad mislim da sebi tako želim stvoriti iluziju doma i kada sam u gostima.”

Bilo da piše o fragmentu iz vlastite mostarske svakodnevnice ili omiljenom jazz izvođaču, kolodvorski zapisi Marka Tomaša donose i dio ukupne atmosfere u kojoj stvara te stav o njoj, oslobođen moraliziranja i potrebe za dijeljenjem lekcija. Taj autorski pristup je “o sebi, pri sebi”, što bi naš narod rekao, bez pokušaja polemiziranja sa zamišljenim neistomišljenikom.

Na hrvatskom portalu www.lupiga.com Marko Tomaš objavljuje kolumnu pod nazivom “Paranoja Marka Tomaša”.

Jedan od preduslova da kolumne s web prostora i novinskih stranica nastave svoj kvalitetan ukoričeni život jeste njihova literarna vrijednost i odmak od dnevno potrošnih tema.

Iako bi portal možda nekome bio zahvalniji prostor za obračune s neistomišljenicima, Marko i tamo ispisuje literaturu jezikom dobrog pjesnika.

Pa ćemo umjesto gospodara tranzicije i gospodara naših života u “Paranoji” pronaći djevojke koje vožnjom vespe stvaraju vjetar, autora koji istovremeno želi da mu svi ljudi budu prijatelji, ali i da ti isti ljudi nestanu s lica zemlje, ili domovinu koja ima dlakave grudi.

Gdje god i šta god da piše, uvijek je to isti Marko, dječak zabrinut nad gubljenjem značaja nogometnog kluba koji mu je obilježio odrastanje, začuđen na koncertu ocvalih jugoslovenskih rokera koji to nikada nisu bili i koji simbolizuju sve zbog čega se država i raspala, ili pjesnik koji kad napiše “Jebi se, Nina” ispiše i neke od najljepših stranica savremene ljubavne poezije.