Za njega je Miljenko Jergović svojevremeno rekao kako je čovjek koji pravi kuće. I dok se drugi, kad odu u novi život i svijet, zadužuju i kupuju stambene jedinice, Kemal Hadžić je jednu izgradio i u Feniksu, da mu se nađe.
Neimarski pristup prisutan je u svim segmentima njegovog djelovanja, najviše svakako u polju vizuelne umjetnosti, gdje suvereno stvara decenijama.
Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa svih vremena Kemal Hadžić ponovni dolazak u domovinu iskoristio je za još jedan susret s istomišljenicima u galeriji Zvono na izložbi Glumac.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Dženat Dreković
Živeći u rodnom Ključu i radeći u gimnaziji 1968. godine imao je priliku pogledati prvu izložbu fotografija. Nakon iskustva koje će mu, pokazaće se kasnije, promijeniti život, nabavio je svu dostupnu literaturu o fotografiji, aparat sa skromnom opremom, i naredne godine već je bio u Sarajevu.
Zahvaljujući tadašnjim fotografskim klubovima i učlanjenju u jedan takav, na prvoj izložbi u klubu dobio je i prvu nagradu. Umjetnik je našao put, a talenat potvrdu, fotografija mu, po vlastitom priznanju, postaje strast i opsesija te od amaterskog fotografa u samo šest godina dolazi do zvanja umjetnik Međunarodnog udruženja fotografa.
Saradnja s reklamnim odjeljenjem Sutjeska filma odvela ga je u pravcu diskografije, a rad za Sarajevo Disk, Jugoton, Diskoton i PGP Beograd učinio je da među muzičarima postane najtraženiji fotograf.
U isto vrijeme imao je i svoju prvu međunarodnu izložbu u Sovjetskom savezu, a 1979. godine postaje član Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti.
Rezultat rada na filmu je i izložba Glumac u Zvonu na kojoj su portreti Zijaha Sokolovića, gdje se u večeri otvaranja desio susret starih prijatelja nakon 25 godina, a Zijah izveo Industriju javnih uloga, scenski performans, na zadovoljstvo mnogobrojne publike.
„Iskustvo mi je pokazalo da kad nešto napravim, nosim emociju iz vremena kad je to nastajalo.
Ali ne mogu procijeniti koliko je to dobro, mada u tom trenutku mislim da je genijalno. I tek vrijeme sve iskristališe. U različitim vremenskim periodima različito stvari doživljavam. Nekada mislim kako je nešto veoma dobro, i poslije deset dana nisam siguran da je baš tako. Ili mi se desi da pronađem vlastitu fotografiju koju sam odbacio kao nebitnu i pomislim kako je dobra.
Prilikom prosuđivanja bitno je emocionalno stanje u kojem se čovjek nalazi.
Što se tiče fotografija izloženih u Zvonu, Zijah i ja smo se tokom snimanja filma Posljednji skretničar uzanog kolosijeka Vesne Ljubić družili, i tada su nastale ove fotografije. Nakon što smo završili rad na filmu, one zvanične sa snimanja sam predao, a ove su ostale, pomalo zaboravljene zbog mojih brojnih obaveza koje sam tada imao radeći u advertajzingu.
Onda je došao rat, i potpuno sam izgubio iz vida gdje se to nalazi. Nedavno ih je moja kćerka pronašla i donijela mi ih. Pogledao sam i pomislio: Uh, kako je ovo dobro“, rekao nam je Kemal Hadžić nakon izložbe u Zvonu. Početkom osamdesetih postao je član likovne grupe Zvono, i život na paralelnim kolosijecima dobio je dodatnu dinamiku.
Kad je zazvonilo Zvono
U jednom čovjeku isprepleli su se prosvjetni radnik, suprug i otac, profesionalni fotograf kome najveće zvijezde jugoslovenske muzičke scene poziraju pred objektivom i konceptualni umjetnik koji sa svojim kolegama iz Zvona trči po stadionu Koševo izvodeći performans Sport i Art ili nepomično stoji u izlogu dok ga posmatra zbunjeni komšiluk.
Ulazak u grupu Zvono mogao je podrazumijevati samo fotografski angažman. Kemal Hadžić želio je biti ravnopravni član, performer spreman na izazove medija.
„To je bilo i lično i preispitivanje medija.
Mene u Sarajevu najviše smatraju fotografom, ali moj opus pripada svijetu vizuelne umjetnosti“, objašnjava Hadžić.
Mnogo ranije nego što će se slična vrsta eksperimenata početi realizovati u svijetu, Kemal Hadžić je u predratnom Zvonu izložio ciklus fotografija pod nazivom Sedam dana. Na početku se nije vidjelo ništa, ali se postepeno tokom sedam dana nešto pojavljivalo, da bi se sedmi dan slike vidjele u potpunosti.
„I ta serija fotografija je bila jedna vrsta igre i rezultat mog iskustva. Izvanredno sam poznavao hemijski proces nastanka fotografije, i onda sam se igrao sedam dana. Fotografije su se polako pojavljivale, jer sam postepeno nanosio razvijač da izazove sliku koja je bila apstraktna.“
Svijet umjetničke zaigranosti i sjajnih rezultata prekinuo je rat, koji je Kemal Hadžić proveo u Sarajevu napravivši desetine fotoeseja.
„Da sam hroničar Sarajeva, ja bih u ratu fotografisao ljude na ulici praveći od njih umjetnički objekat. Ali nisam ja taj tip. Nikada ne nosim fotografski aparat. Ponesem ga onda kad mislim da negdje mogu napraviti art.
Takav je slučaj bio i u ratu.
Prve godine bauljao sam kao sumanut i snimao urbicid koji je Sarajevo preživljavalo.
Živio sam u nekoj vrsti straha, kao i svi građani ovog grada.
Tek sam se ‘93. presabrao i počeo razmišljati kao umjetnik i nastavio raditi fotografske eseje koje sam radio i prije rata.
Nastale su desetine eseja koje danas u Sarajevu nikome nisu previše interesantne. Nisu zato što su art. Zato što ozbiljna umjetnost više nikome nije interesantna“, objašnjava naš sagovornik, koji je između ostalog snimao sarajevska groblja stvarajući fantazmagorične prizore ništavila. U tim grobnim mjestima ponovno su se ukopavali ljudi, što do tada nije bilo blisko našoj tradiciji i iskustvu.
„Kada sam saznao da se u grobove stare 20 godina kopaju novi mrtvaci, to je za mene bilo nevjerovatno.
Onda sam dolazio tu, gledao, obilazio, ali napraviti dobru fotografiju bilo je teško jer je riječ o centru grada. Plašio sam se da će se pojaviti neboderi u pozadini i da to neće biti doživljaj koji sam imao namjeru predstaviti.
Šest sam mjeseci ustajao svako jutro prije svanuća da vidim ima li magle, jer magla taj ambijent odvoji.
Bilo mi je važno da zadovoljim estetske kriterijume koje imam prilikom nastanka mojih fotografija.
Kada se pojavila magla koja mi je bila potrebna, sve skupa je bilo vrlo kratko, možda nekih 20 minuta, ali sam uspio napraviti tridesetak fotografija.
To sam izlagao u Čikagu na samostalnoj izložbi. Ljudi su reagovali upravo onako kako trebaju. Bili su začuđeni, zbunjeni, nisu mogli vjerovati da se to negdje na svijetu desilo.
Nisam to nikada pokazao ovdje, a ne znam ni kome bih, ovdje su to ljudi preživjeli, imaju to iskustvo.“
Amerika, novo istraživanje
Po okončanju rata otišao je u Ameriku i završio, kako kaže, svoj prvi život. Tamo, počinjući ispočetka, na razgovor za svoje prve poslove morao je ići s kćerkom Mizom, koja mu je bila prevoditeljica. Amerika je osim novog iskustva bila i prostor usvajanja novog znanja.
„Mene su poznati svjetski fotografi tokom rata pitali šta radim ovdje, zašto ne odem vani. Mislio sam da će mi, kad tamo stignem, sva vrata biti otvorena, da ću olako zarađivati, lijepo živjeti i baviti se artom.
Moja predstava o Americi je bila pogrešna. Trebale su mi godine da prevaziđem sarajevske ratne traume, da prevaziđem kulturološke barijere, riješim pitanje egzistencije. Morao sam stvoriti niz preduslova da bih mogao raditi ovo što danas radim.
Meni danas nije nikakav problem da sjednem u auto i mjesec dana putujem po Americi, stanem gdje hoću, ostanem koliko hoću, snimam šta hoću. Da sam se zaposlio kao fotograf, ja to ne bih mogao jer bih bio žrtva posla. Počeo sam se baviti potpuno drugim poslovima da bi art ostao sačuvan i da bih imao vremena za njega.“
Povremeni dolasci u Sarajevo, u ovom drugom životu, zahvaljujući netipičnoj energiji koju posjeduje ostavljaju mu dovoljno prostora za kreativno djelovanje i rad koji podsjeća na onaj prošli život i koji posjeduje neku vrstu terapeutskog dejstva za sve koji u njemu učestvuju.
Umjetnik dječačke zaigranosti
„Iz Sarajeva sam ponio ogromno iskustvo, ali sam se tamo educirao više nego u Sarajevu.
Internet mi je mnogo pomogao. I velike biblioteke. U Sarajevu sam za sve vrijeme mogao pronaći pet knjiga iz fotografije.
U Feniksu je pola sprata ogromne biblioteke posvećeno umjetnosti.
Moj današnji rad rezultat je dva iskustva, sarajevskog i američkog.“
Da je danas ovdje, bavio bi se predstavljanjem sumorne stvarnosti na fotografijama. Svaki ponovni dolazak stvori osjećaj radosti zbog iskustva prvog života u intenzivnim osamdesetim.
„Osamdesete su u Sarajevu bile fantastične, plodonosne za umjetnost i kulturu. Kad sam neko veče vidio Zvono u koje ljudi više nisu mogli ući na vrata pa su ostajali vani, morao sam svoj govor početi time da se osjećam 30 godina mlađim, da je ovo Zvono ono od 30 godina unazad jer ja u njemu vidim ljude s istom potrebom i ista je atmosfera kao prije trideset godina. To je za umjetnost veoma važno.
Bilo je ljudi iz tog vremena, a bilo je i novih s istom energijom.“
Razgovor s fotografom karijere kao što je Kemala Hadžića nužno vodi ka diskusiji o demokratizaciji medija, koja je umjetnosti fotografije suštinski odmogla. U najkraćem, desila se transformacija od fotografisanja do škljocanja. Galeristi i kustosi u vrijeme diktata krupnog kapitala sve češće prave medvjeđe usluge umjetnosti.
„Kad sam vidio da je grand prix na venecijanskom bijenalu prije desetak godina dobio provincijski fotograf u Africi, rekao sam da mi u BiH imamo takvih 100 fotografa, ali niko nije na venecijanskom bijenalu.
U čemu je stvar? Neki je galerista koji ima dobre veze uspio doći do tih materijala za male pare, pa je to promovisao u art jer je imao dobru vezu sa selektorom venecijanskog bijenala, i potom dobio grand prix.
Njegova fotografija više nije bila, naprimjer, pet maraka, već 50 hiljada. Čista manipulacija. Moj je utisak da je korporativizam potrošio cijeli 20. vijek na uništenje stvaralaštva, umjetnosti, interpretacije itd., a da je u 21. vijeku taj proces galopirajući, brži sto puta.“
Radoznalošću dječaka i dalje posmatra svijet oko sebe. Ne osvrće se na konkurenciju koju bi možda u New Yorku mogao sresti. Zanimaju ga obični čovjek i njegova pozicija u odnosu na korporacije koje nas gutaju.
„Kad se pitam kako to mogu vizuelno objasniti, naravno da izaberem Times Square. Tamo ljudi kao da ne postoje. To živimo, a ljudi kao da to ne osjete, kao da dobrovoljno idu u to ropstvo.
Imam potrebu da na to upozoravam“, kaže na kraju Kemal Hadžić, posvećeni umjetnik, uvijek dosljedan ideji da između fotografa i osobe koju fotografiše moraju postojati fluid i povjerenje jer je fotografija jedna vrsta krađe ljudske intime.
Kada je umjetnost i igra, kao što je u njegovom slučaju, onda sve ide brzo i lako.
U slučaju Kemala Hadžića, nezaustavljivo, dodali bismo.
