“Ja sam čovjek koji ima 59 godina. Živim u Bosni i Hercegovini i ispunjavam praznine. Pa neka ostane generacijama da vide zašto sam to radio. A radim sa uživanjem, jer mislim da je bolje pokazati gdje je boravio kečap već da ispričam neku priču koja može biti lažna”, kaže Jusuf Hadžifejzović, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih savremenih umjetnika.

Jednog dana, svaki njegov rad, koštaće onoliko koliko on kaže. Znaju to njegovi galeristi. Mjesto u istoriji umjetnosti već je obezbijedio. On nas postepeno navikava da drugačije posmatramo i doživljavamo umjetnosti. Svojevremeno je stvorio malo čudo. Dovoljno da povjerujemo da su čuda moguća. Napuštene prostore nekadašnjeg Privrednog grada Skenderija, danas samo polupraznog tržnog centra, pretvorio je u galerijske. Nastala je CeKa Charlama a nakon nje i niz drugih projekata.

Korijeni prema sakupljanju odbačenih predmeta kojima Jusuf Hadžifejzović kroz depografije udahnjuje novi život, pretvarajući ih u artefakte, svoje porijeklo sigurno imaju u djetinjstvu. Njegov otac bio je vlasnik otkupne stanice otpada koji se nalazio u dvorištu velike porodične kuće. Umjesto da vidi brda kojima je rodno Prijepolje okruženo, njegov prvi pogled u svakom novom danu bio je na brdo željeza. Srednju umjetničku školu završio je u Sarajevu. Prijemni ispit za Akademiju likovnih umjetnosti polagao je u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Bio je primljen na svakoj. Odlučio se za Beograd kao glavni grad bivše zajedničke domovine koji je tada jedini imao Muzej savremene umjetnosti. Studirao je slikarstvo u klasi čuvenog profesora Stojana Ćelića. Postdiplomski studij završio je u Dizeldorfu.

Po povratku, u Sarajevu je sa kolegama Radoslavom Tadićem i Aleksandrom Sašom Bukvićem osnovao Jugoslovenska dokumenta, najznačajniju likovnu manifestaciju osamdesetih u Jugoslaviji. Njegovi performansi bili su proročanski, poput predratnog sarajevskog Od kiča do krvi je samo jedan korak, koji je bio jasna ilustracija onoga što nam se kasnije dogodilo i događa, te cetinjskog kojim je doslovno predvidio nadolazeći rat.

Sa Jusufom Hadžifejzovićem razgovarali smo o njegovoj postavci u sarajevskoj galeriji Duplex, odlasku na Venecijanski bijenale pod zastavom Koreje, odnosu BiH prema savremenoj umjetnosti i ličnom odnosu prema sakupljanju odbačenog.

Sudeći po tome koliko uža umjetnička zajednica komentariše situaciju vezanu za zvanično neučešće Bosne i Hercegovine na predstojećem Bijenalu u Veneciji dalo bi se zaključiti kako nam je Bijenale najvažnija stvar na svijetu. A nije. Posebno ne političkim i predstavnicima institucija kulture.

Kad je riječ o umjetnosti, odnosno njenom tretmanu u Bosni i Hercegovini, glupostima nikad kraja. Ono što su uradili Umjetnička galerija i direktor je zrelo za ostavke, posebno što su pet dana prije krajnjeg roka rekli da neće učestvovati i onda je nastao cijeli haos. U Bosni ljudi koji primaju novac i rade u umjetničkim organizacijama i ustanovama, vrlo malo ili nikako ne podržavaju umjetnike. Tako da je to u nizu događanja ustaljena norma.

Program prodora američkog apstraktnog ekspresionizma u Evropu a operaciju je izvodila CIA-a sa stručnim timom pod rukovodstvom ratnog veterana Thomasa Bradena. To je bio državni projekat u koji je bio uključen Nelson Rockfeller, a finansiran novcem Maršalovog plana, Fairfield Foundation, te Ford Foundation. Na Documenta 2, koja je osnovao umjetnik Arnold Bode, izlagali su američki apstraktni ekspresionisti: Jackson Pollock, Barnett Newman, Mark Rothko i Clyfford Still. Filijale, koje su protežirale tada Evropi nepoznate umjetnike, bile su MoMA i Guggenheim.

Amerikancima su prebacivali da su bez kulture i tradicije. Izložbu Vodeća američka umjetnost postavili su 1946. godine u Parizu i Pragu. Sovjetski savez je odmah reagovao kontra izložbom. Razlog preuzimanja CIA-e tajne promocije apstraktnog ekspresionizma je zbog tvrde linije koja je u parlamentu zastupala mišljenje da im ne treba sovjetska komunistička umjetnost. Glavna mjesta prezentacije su bila Kaselska dokumenta i Venecijanski bijenale. Na 25. Bijenalu izlagao je Willem de Kooning. To je pošlo za rukom osnivaču i direktoru MoMA muzeja, Alfredu Baru. Direktor nacionalne galerije BiH Strajo Krsmanović nije uspio prezentirati nikoga iz BiH, a bio je potpisnik ugovora i samim tim se obavezao da će svako drugo Bijenale ići umjetnik iz Federacije BiH. Ovdje niko ne misli o prezentiranju bh. umjetnika koji su danas najbolji u ukupnoj istoriji naše zemlje. Ne postoji nikakav mehanizam. Oni koji su zaduženi tim da se bave samo čekaju svoje plate. Jednostavno smo osuđeni na propast.

Da li ljudi koji su zaduženi da se bave kulturom uopšte vole umjetnike i umjetnost?

Ja uopšte ne znam koji je tu konflikt između njih i umjetnosti. Ali nije samo da ne vole, oni jednostavno rade na tome da savremena umjetnost BiH ne postoji i pored toga što je u ovom trenutku najjača u svojoj povijesti.

A da li je to samo posljedica neznanja ili straha pred snagom koju umjetnici posjeduju iako suštinski nema scene?

Najgore bi bilo da je to neka strategija, ali pošto ni u čemu nema strategije, vjerujem da je ni ovdje nema. Jednostavno ljudi ne znaju, neuki su, nisu imali iskustvo i onda ih je pomalo strah jer nisu imali dodira sa savremenom umjetnošću. A savremena umjetnost je najjednostavnija stvar na ovom svijetu, ali nema plodnog tla u ovoj državi.

Zahvaljujući prepoznavanju nekih drugih zemalja i kustosa, BiH će imati ove godine umjetnike u Veneciji, ali ne pod vlastitom zastavom. U slučaju Vas i Gordane Anđelić Galić to će biti Koreja kao lijepa potvrda višegodišnje saradnje sa ljudima koji zaista vole umjetnost.

Mi imamo sreću da smo godinama sarađivali sa tim divnim ljudima iz Koreje, Gordana puno duže već ja. Radili smo sa ljudima koji vole umjetnost i koji su protiv komercijalizacije u umjetnosti i koji su nas pozvali da ih na neki način podržimo, kako bi održali nivo svoje manifestacije.

Riječ je o multinacionalnom sastavu umjetnika jer je Park Byong-uk prije dvadeset godina osnovao organizaciju koja se zove Devetoglavi zmaj i on je dovodio umjetnike iz čitavog svijeta u Koreju, kasnije ih predstavljao po cijeloj Aziji, a i ja sam jedne godine bio u Kini zahvaljujući Devetoglavom zmaju. Park hoće da predstavi 20 godina djelovanja njegove organizacije koja je okupila na stotine umjetnika, ali je on za ovu priliku odabrao tridesetak koji će biti predstavljen u Veneciji što je ušlo u katalog Bijenala. Postavka će biti u Loredan palači na Grand kanalu, koja ima baštu što predstavlja veliki luksu u Veneciji. Mnogobrojna publika koja dođe na Bijenale moći da vidi i rad bh. umjetnika.

Svako vrijeme ima svoju umjetnost. Savremena umjetnost je odraz ovog trenutka i našeg okruženja.

Mislim da u našim okolnostima, čak i kada bismo imali uslove, nikada ne bismo imali tu vrstu širokogrudnosti da ponudimo drugim učesnicima da izlažu u našem paviljonu.

Mislim da se tako nešto nikada neće dogoditi. Ali ako govorimo o domaćoj organizaciji onda imamo primjer Republike Srpske prije dvije godine, koji nismo nastavili slijediti, kad su se ljudi organizovali na način da profesionalno i na visokom nivou prezentuju rad jednog čovjeka, koji je poslije venecijanskog bijenala na kom je doživio veliki uspjeh, izlagao u cijeloj Evropi. Odlazak u Veneciju bila je velika promocija Mladena Miljanovića koji to itekako zaslužuje i potvrda organizacijskog umijeća Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske.

Vaša aktuelna izložbena postavka Robna kuća Giorggio Morandi u sarajevskoj galeriji Duplex sjajno korespondira sa prilikama o kojima smo prethodno pričali. Pretpostavljam da je do izbora došlo iznutra, bez pretjeranog razmišljanja, a konačno je ambalaža ne samo od artefakta postala i tržišna umjetnička vrijednost, za sada po nabavnoj cijeni. Naime, prodajete izloženu ambalažu po cijeni proizvoda koji se u njoj nalazio, naravno sa vlastitim potpisom. Vjerujem da u cijelom ovom sumraku ta vrsta igre umjetnika može da razveseli.

Hvala ti što si to primijetila. Jednostavno se otkačilo. Ja već godinama skupljam ambalažu, izlagao sam je i ranije, ali se nekako otkinulo i desilo da to počnem prodavati. Dogodilo se da smo prodali preko pedeset ambalaža. Trideset novih kolekcionara je kupilo ambalažu, tako da je na neki način nehotično oformljeno tržište savremene umjetnosti u BiH. Nikada se nije dogodilo da se tako progresivni radovi prodaju istog trenutka. Prodali su se zato što sam ja ipak umjetnik sa nekom reputacijom i imam dosta godina, ranije sam radio neke radove koje u Bosni niko nikada nije kupovao. Sada to kupuju mladi i progresivni ljudi koji su odlučili u to uložiti neki mali kapital. Ja sam zadivljen zajedno sa galeristom Pierrom Courtinom, koji je uradio dosta za promociju bh. umjetnosti, puno više već isntitucije koje su za to plaćene. Sad tu moram da spomenem Sašu Bukvića, koji je isto mnogo uradio za promociju bh. umjetnosti kao i umjetnosti iz okruženja koju je predstavljao ovdje, a da uopšte za to nije bio plaćen. Tako da je vrlo čudna situacija, oni koji su plaćeni ne obavljaju svoju dužnost, a oni koji to rade iz ljubavi – to rade najbolje.

U duhu naše apsurdne stvarnosti…

Jeste, sve u ovoj zemlji izgleda naglavačke okrenuto. Živjeti kao progresivan umjetnik u Bosni i Hercegovini podrazumijeva da bi se trebao imati beneficirani radni staž jer niko ne haje za umjetnost, nema kolekcionara jer nema ni tradicije kupovanja djela savremene umjetnosti. Najčešće kupuju kič što je bacanje para.

Živimo u jednom društvu koje ja često nazivam Gluhi do jer nema nikakvog eha. Možeš da radiš godinama, desetljećima, pedeset godina. Ništa ti ne pomaže. Potvrde dobijamo kad odemo u Zagreb, Beograd, u Evropu… Onda dođe neki eho o našim radovima koje smo ovdje radili prije trideset godina. O njima pišu u galerijama i muzejima u New Yorku, mladi ljudi rade doktorate, a ovdje jednostavno niko ne zna da to postoji, što je tuga najveća.

Za razliku od nekih drugih umjetnika, Vi nemate atelje?

Uprkos bodovima koje imam na osnovu rezultata, nikad nisam dobio atelje. I cijelu svoju umjetničku praksu sam razvio upravo na temelju toga da nemam gdje da radim, na svoj, drugačiji, gerilski način, bez namjere da bilo kome gazim po prstima. Učešće na Bijenalu u Veneciji prije dvije godine BiH je koštalo pola miliona maraka. Ja sam tri puta izlagao na Venecijanskom bijenalu. Kada su mi oni obračunavali bodove dali su mi tri-četiri boda, ne sjećam se više koliko, ali to su izjednačili sa lokalnom revijalnom izložbom. A cijela revijalna izložba košta 10 hiljada maraka.

To govori o stanju umjetnosti ovdje. Ti ljudi koji mjere i sebe i nas uopšte ne znaju o čemu se radi. Ako 500 hiljada košta predstavljanje ozbiljno u svijetu, što za državu nije ništa, jer je već jedan rad Mladena Miljanovića dostigao cijenu od 100 hiljada maraka, kada BiH uloži novac u dobrog umjetnika, bez obzira koliko je to novca, taj novac se na neki način vraća. Kada se novac uloži u lošeg umjetnika to šteti obrazu i budžetu ove države. Stidjeće se njihova djeca kad nas više ne bude, kada budu u čitankama vidjeli ko su bili umjetnici koji su ovdje pravili prodor i povijest, njihovih mama i tata neće biti na mapi, na žalost.