Revolucija koju je unijela u svijet tapiserije samo je dio osebujnog opusa plodonosne likovne umjetnice Jagode Buić, rođene Splićanke ali istinske stanovnice svijeta, čijom se retrospektivnom izložbom u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine obilježava sedam decenija postojanja ove institucije.

Piše: Tamara Zablocki

Obični novinski tekst je, baš poput prostora Umjetničke galerije, premali za vjerodostojno predstavljanje raskoša stvaralaštva Jagode Buić. Od prvih profesionalnih angažmana u splitskom kazalištu u kojem je potpisala brojne scenografije i kostimografije, te nagrađivanih filmskih kostima, preko slavnih ambijentalnih tapiserija kojima je ‘60-tih godina uz pomoć sjeničkih tkalja ovu tradicionalnu tehniku lišila njene dvodimenzionalnosti i puke dekorativnosti podigavši je na pijedestal moderne umjetnosti, sve do recentnijih kolaža u papiru koji tematizuju patnju izbjeglica u morima Mediterana dok se pokušavaju domoći evropskog tla, kao i skulptura od odbačenih komada željeza koji dobijaju novu životnost, Buić kreativnim nabojem i mladalačkom znatiželjom prkosi protoku vremena i nastavlja fascinirati i nakon više od šest decenija rada. Najvažnije činjenice iz biografije ove likovne umjetnice, poput one da je 1975. za svoje tapiserije, kao jedina žena, dobila Grand Prix Itamaraty na bijenalu u São Paulo, da je više puta samostalno izlagala na Venecijanskom bijenalu ili da se njena djela nalaze u kolekcijama najvažnijih svjetskih muzejima, kakav je, recimo, Metropolitan u New Yorku, dobro su poznate.

Pamćenje je, međutim, kratko i manjkavo, na šta je računao i njen prijatelj, novinar, analitičar i diplomata Zlatko Dizdarević, podsjetivši prilikom otvaranja izložbe o kako velikoj prijateljici Sarajeva i Bosne i Hercegovine je riječ. Neraskidive veze Jagode Buić i njene umjetnosti s našom zemljom sežu daleko u predratnu prošlost, kad je njena tapiserija zamijenila zastor Velike scene Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, smjestila se u zgrade Elektroprivrede i Muzeja revolucije – današnjeg Historijskog muzeja, kao i kad je izlagala u Olimpijskom muzeju, a decenijama kasnije samo su ojačale, svaki put kad bi posjećivala svoje prijatelje i kad su njeni kolaži prvi put predstavljeni baš u Sarajevu, u Collegium Artisticumu. Ratnih godina, nakon što je pretrpjela razaranja Dubrovnika, grada u kojem je napravila svoj dom, nije mogla mirno posmatrati patnju Sarajeva pod opsadom i svojih prijatelja u njemu, pa je zajedno sa suprugom Hansom Wuttkeom finansijski pomagala ratno Oslobođenje, muzičku školu i omogućila dolaske čuvenog dirigenta Riccarda Mutija u razrušeni grad.

Retrospektivnu sarajevsku izložbu posvetila je Karimu Zaimoviću, piscu, novinaru, zaljubljeniku u strip i simbolu stradanja stvaralačkog duha u bezumlju rata, nastavljajući tako tradiciju da svaku svoju autorsku izložbu, u čijim postavljanjima neumorno vodi glavnu riječ, posveti zaslužnim umjetnicima i umjetnicama, svojim prijateljima iz cijelog svijeta, čuvajući tako sjećanje na njih.

Pozorište u sjećanju i srcu

“Radila sam iz pasije, iz zaljubljenosti u svoj posao, iz radoznalosti. Sve što sam radila, radila sam s potpunim angažmanom premda sam prava, poslovično lijena, Dalmatinka. Držala me strast prema mom poslu. Razmišljala sam drugačije i zbog toga me počeo pratiti glas avangarde, pogotovo u tapiseriji. Utabani putevi me ne interesiraju, a i nemam zašto sjediti na lovorikama – čim se lovorika osuši ona i bocka”, ispričala nam je, između ostalog, u razgovoru ova svestrana likovna umjetnica i poliglotkinja koja se ponosi prijateljima i domovima na svim meridijanima. Za Urban magazin, Jagoda Buić govori o pozorištu u kojem je dobila prvu priliku za stvaranje, o otkrivanju potencijala tapiserije kojoj je udahnula neslućeni dinamizam, o podatnosti papira koji sve trpi, o životu između Dubrovnika, Pariza, Venecije, Provanse i o ljubavi prema Sarajevu koja ne jenjava iako se, vremenom, mijenjaju i ona i Sarajevo.

Veliki dio života proveli ste radeći kostimografiju i scenografiju za pozorišne predstave, balet, operu. Devedesetih ste se upustili i u pozorišnu režiju težeći total-dizajnu, premda je Vaš Richard III, optužen za političku nepodobnost, vrlo brzo skinut s repertoara Gavelle. Šta Vam je pozorište pružalo?

Teatar je meni pružao sve. Znate, ja sam dijete koje je izašlo iz Drugog svjetskog rata, kad nije bilo ničega, ni kuće, ni porodice. Kuće su bile razrušene, porodice su se raspale. U Splitu je, za razliku od Zagreba kojeg je samo okrznuo, vođen pravi rat. U mojoj ulici su vješali ljude i ja sam se već kao dijete suočila sa životom i smrću, a tako i sa pravim, osnovnim vrijednostima života, dobrom i zlom, patnjom i radošću. Nakon što sam završila Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beču, a potom i Povijest umjetnosti u Zagrebu, za mene nije bilo ni ateljea ni neke posebne perspektive. Teatar, splitski teatar u koji sam još kao djevojčica išla, pružio mi je šansu i ondje sam napravila svoju prvu kostimografiju, radilo se o Prokofjevim “Romeu i Juliji”. Počela sam s najboljim repertoarom i s takvim nastavila kroz decenije, s velikom strašću, sjajnim rediteljima i s puno uspjeha, sve dok moja mama jednog dana nije rekla: “Jagoda, to je previše efemerno. Predstava završi i od toga više ništa.” Imala je pravo. Tada sam se okrenula radu u vuni, nečem konkretnom, što ostaje. Na izložbi u Umjetničkoj galeriji se također vidi da je to ono što je ostalo, a predstave su se zadržale u sjećanju i u srcu. Posljednja predstava u kojoj sam radila adaptaciju, režiju, kostimografiju i scenografiju bio je Richard III, najteža Shakespeareova drama, a naslovnu ulogu sam povjerila neočekivanom glumcu kojeg su uvijek smatrali komičarom, a zapravo je bio šekspirijanski glumac: mom velikom prijatelju Predragu Pređi Vušoviću. Pređe Vušovića, nažalost, već pet godina nema, ali nakon sarajevske izložbe pripremam autorsku izložbu koja će biti posvećena baš njemu, da ga barem nakon smrti predstavim onako velikim kakav je on zaista bio.

Poslije iznimno aktivnih godina u pozorištu, otkrili ste tapiseriju i odlučili tradicionalni ručni rad prevesti u avangardnu umjetnost. Kako ste se zainteresovali baš za tapiseriju?

Veliki španjolski arhitekta i inovator, pravi pjesnik arhitekture, Antonio Gaudi, jedne prilike je rekao: “Da bi bio izvoran, treba se vratiti izvoru.” Naravno, ja to nisam znala prije nego što sam se vratila izvoru, ali ova rečenica je prava potvrda za ono što sam napravila. Usljed mog dizajnerskog, a ne klasičnog likovnog formiranja, bila sam iritirana što Francuzi, nosioci tapiserije kroz stoljeća, smatraju da moderna tapiserija treba biti pretkana moderna slika, da ulje na platnu treba jednostavno preslikati u tkanje – što predstavlja ogroman napor, jer ono što je na slici potez kistom, to su u tkanju tri mjeseca rada. Pobunila sam se protiv ovakvog shvaćanja tapiserije, zato što svaka materija ima svoju podsvijest, svoju zakonitost, svoju strukturu, a moderna tapiserija mora odgovarati mentalitetu savremenog umjetnika koji je potpuno drugačiji od umjetnika prije dvjesto godina. U tapiseriju sam tako krenula, kao i u sve materijale i tehnike kojima sam se kasnije bavila, s jednom, nazvala bih je, dječijom svježinom, potpuno neopterećeno. Nastojim to zadržati i danas: čovjek u svom poslu mora nastojati ostati nevin, bez obzira na različite kulturne uticaje.

Dvadeset godina pauze

Pri izradi tapiserija, od kojih su mnoge kasnije završile na izložbama i u muzejskim kolekcijama širom svijeta, sarađivali ste sa tkaljama iz Sandžaka, kojima ste posvetili svoj posljednji nastup na Venecijanskom bijenalu, prije petnaest godina. Kako je izgledalo vaše zajedničko djelovanje?

Najuspješniji i najvažniji dio mog djela iz faze kad sam se bavila tapiserijom napravila sam u Sjenici, s mojim sandžačkim ženama, Nafom Muslić, Feridom, Sanijom… One nisu znale šta od njih hoću, ali su mi vjerovale. A vjerovala sam i ja njima, zato što su naučile tkati pored svojih baka i prabaka dok sam ja još išla na časove klavira i svirala Bacha. Znale su puno više od mene i baš zato što su bile neobično vješte u svom poslu imale su povjerenja u nešto nepoznato i meni i njima. Naš eksperimentalni pokušaj u Sjenici nagrađen je najvećom svjetskom nagradom za umjetnost, prvom nagradom na bijenalu u São Paulu, pandanom Nobelove nagrade u književnosti. Uslijedile su izložbe po cijeloj Francuskoj, Evropi, dijelu Sjedinjenih Američkih Država, Japanu, a radovi su završavali u kolekcijama najznačajnijih svjetskih muzeja. Time je ta moja faza bila i gotova, a narednih dvadeset godina sam provela uživajući u ljubavi i putovanjima sa svojim mužem Hansom Wuttkeom, kojeg sam baš tad upoznala. Umjetnosti sam se vratila tek nakon tog dugog perioda. Moja biografija je vrlo gusta, ali ja se punih dvadeset godina nisam bavila svojim poslom.

Je li vam nedostajao?

Uopće ne. Ja sam do tih godina ispunila manje-više sve ono što se može zvati ambicijama i dobila sve nagrade koje su se mogle dobiti. Izložbe su mi sada, nakon svega, zabava, pristupam im bez treme i straha, bez nesigurnosti. Ja nemam što izgubiti, mogu se samo zabavljati. Ako se ne zabavljam, onda ne igram tu igru. Veliki dio izložbe u Umjetničkoj galeriji sastoji se od radova nastalih prošle i ove godine, tako da, kao što vidite, još uvijek uspijevam pronaći zabavu u svemu tome.

Kolaži o ljudskoj patnji

Na izložbi u Umjetničkoj galeriji su, pored čuvenih prostornih tapiserija predstavljeni Vaši kolaži u papiru, crteži i skulpture. Šta ste, po povratku umjetnosti, pronašli u papiru i željezu?

Papir je podatna i pametna materija na kojoj je napisano sve što je ljudski um stvorio i koja se spremno predaje savijanju, pritiskanju, svakom, recimo to tako, fizičkom nasilju. Kolaži su obilježili moju dugogodišnju fazu imena Carta canta, a zanimljivo je da su prvi put bili predstavljeni na izložbi u Collegium Artisticumu u Sarajevu, po pozivu Straje Krsmanovića, današnjeg direktora Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Željezne skulpture zastupljene na izložbi u Umjetničkoj galeriji nastale su ove godine, na ideji da nema odbačene stvari koja neće negdje naći svoje mjesto. Radi se o ciklusu Scherzo sa otpada. Radovi od željeza izloženi su nedavno u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, prostoru koji je Meštrović sagradio za svoje monumentalne i vrlo ambiciozne skulpture. Zahvalna sam Meštroviću što mi je omogućio da uđem bosa u taj prostor, ne samo zato što je moja majka bila jedna od njegovih karijatida ili što sam se igrala s Meštrovićevom djecom, nego zato što je Meštrović bio čovjek koji je volio novo u umjetnosti pa sam pretpostavila da bi se on složio s mojom izložbom na tom mjestu.

Vaši noviji kolaži bave se pogibijama kod obala Lampeduse, egzodusom ljudi s afričkog kontinenta i s Bliskog istoka koji umiru pokušavajući se domoći Evrope. Ima li umjetnosti bez socijalne osviještenosti?

Nema umjetnika, ako je iskren, koji nije na svoj način uključen u ono bitno i ljudsko što se oko njega događa. Kao i svi drugi, ja se u slučaju ljudske patnje izbjeglica osjećam bespomoćnim svjedokom. Bespomoćnim jer je i ta pomoć koju možemo dati tako sitna prema čitavom jednom egzodusu, nesreći u kojoj ljudi idu iz zla u gore. Na jednom od kolaža predstavljeni su ljudi koji bježe od nekuda, ali bježe negdje gdje je deset ispod nule, a oni dolaze iz toplih krajeva – samo to je dovoljno za beskrajnu tjeskobu. Čovjek ne može ostati indiferentan, ne može umjetnost s velikog pijedestala posmatrati ono što se dešava u neposrednoj blizini.

S bogatim iskustvom na umjetničkoj sceni, regionalnoj i svjetskoj, kako gledate na savremenu umjetničku produkciju? Mnogo toga se promijenilo otkako ste Vi, recimo, prvi put učestvovali na Venecijanskom bijenalu.

Čovjek mora u sebi stvoriti otpor čim trendovi počnu zapovijedati. Čim je nešto u trendu, znači da je već prošlo. Trend me uopšte ne interesira. Nažalost, imate plejade umjetnika koji rade u trendu. Danas se sve svodi na video, instalaciju i projekat, a te riječi često govore o nedostatku kreativne snage. Na izložbi u Umjetničkoj galeriji prikazan je i jedan moj video, vrlo poetičan, rađen prije 35 godina. Tad me video zanimao, danas to više ne bih radila. Ali nije točno da umjetnosti više nema, kao što je tendencija da se misli. Umjetnost je kozmički naboj koji egzistira, htjeli mi to ili ne. Umjetnost postoji kao što postoji rijeka koja teče i u jednom trenutku postane ponornica. Umjetnost će, kao i rijeka, uvijek naći svoj put.

Okus i atmosfera Sarajeva

Živite između Pariza, Dubrovnika, Provanse, Venecije. Šta vam je nomadski život donio?

Svoju postojbinu u Dubrovniku sam gradila u pećinama koje su ostale na mjestu odakle se vadio kamen za gradnju tvrđave Lovrijenac. Taj polupećinski ambijent u srcu Dubrovnika, na najljepšem mjestu u gradu, ondje gdje park Gradac pada u more, rastao je sa mnom i zapravo sam ga gradila protiv sebe: moj dubrovački dom pun je stepenica i stepeničica i danas se s teškoćom penjem po njima ali to ne mijenja na činjenici da se radi o najljepšem mjestu koje se može uopće zamisliti. U mom dubrovačkom domu sve je bijelo, a bjelina je muzika tišine. Ondje nema ništa doli mora, horizonta i Lovrijenca. Moj muž je također imao mjesto koje je najviše volio, s pravom: bila je to nekoliko stotina godina stara kamena kuća u Provansi, okružena jezercem, trešnjama i vinogradima. Nas dvoje smo se sreli relativno kasno u životu i svako je sa sobom donio svoje malo kraljevstvo od kojeg nije htio odustati. Kasnije smo otišli živjeti u Pariz jer smo tamo pronašli još jedno prekrasno mjesto, na otoku Saint-Louis na Seini, s čije terase i prozora vidim samo Notre Dame, Seinu, šlepove i galebove. Tu živim. U Provansi radim i što sam starija, sve mi je draža. U Dubrovniku uživam i to sam – ja. U Veneciji smo moj suprug i ja našli mjesto za starost, na samom kanalu Giudecca. Da ste ja, da li biste napustili ijedno od tih mjesta?

I u Sarajevo rado dolazite. Za ovaj grad Vas vežu prijatelji i brojne izložbe, a Vašu aktuelnu retrospektivu Zlatko Dizdarević je nazvao “omažem Jagode sarajevskim prijateljima i sarajevskim vrijednostima”. Šta pronalazite u Sarajevu?

Sarajevo ima nešto što nema nijedan drugi grad, atmosferu koja čini da se svi mi, koji smo ikad bili u Sarajevu, njemu rado vraćamo. Kažu ti danas Sarajlije: “Sarajevo nije više što je bilo.” Pa, nisam ni ja što sam bila! Ali ostaje okus jednog grada, ostaje atmosfera, senzibilnost, ostaje susretljivost, ostaje nešto u miloći ophođenja koja se u drugim gradovima ne nalazi. Ja u Sarajevo uvijek dolazim kao da dolazim doma.