Bez sumnje, bilo bi više sreće i zadovoljstva na ovom svijetu kada bismo beskompromisno slijedili vlastite izbore. Na jedno takvo putovanje, maraton sa sto prepreka, otisnula se hrvatska rediteljica i scenaristica Ivona Juka. Put do prvog dugometražnog igranog filma Ti mene nosiš trajao je sedam godina. Ali je vrijedilo. I svako takvo iskustvo izbriše sve neprospavane noći, neizvjesna jutra, trenutke kad smo bile na korak da odustanemo.

Tri kompleksne priče koje čine filmsku cjelinu pod nazivom Ti mene nosiš mogle su egzistirati i samostalno, a da ništa od svoje snage ne izgube. Ivona Juka se ipak odlučila na zahtjevniji pristup, ne odstupajući ni jednog trenutka od scenarija koji je iznjedrio ostvarenje dugo dva i po sata.

Ključno pitanje od kog je sve počelo je – kad ćeš se ti promijeniti.

“To je pitanje koje mi silno ide na živce i koje je bilo inicijalno za ovaj scenarij. I shvatila sam da to pitanje nikada ne postavlja neko kome je stalo do tvog razvoja već onaj koji bi te htio napraviti po svojim mjerilima i kalupima. Na to pitanje-kad ćeš se promijeniti niko nema pravo. Šta znači kad ćeš se promijeniti, ljudi se mijenjaju svaki dan. Ne samo biološki, starenjem, već i novim spoznajama. Nekada u dobrom smjeru, nekada u lošem, ali se mijenjamo, no karakter osobe se ne može promijeniti.

I ja sam počela čeprkati po tome koga bih sve promijenila (smijeh), u kakvim situacijama, zašto i imam li pravo. I onda sam počela razmišljati o glavnoj temi filma, a to je o jednoj silnoj potrebi da budemo voljeni i prihvaćeni ovakvi kakvi jesmo, a rado bismo mijenjali druge. I to je uzrok konflikata u svakom odnosu. Bilo mi je to prebanalno staviti u ljubavni odnos. I tražila sam koji je to bliski odnos, a da nije dečko-cura, muž-žena, partneri… “, kaže naša sagovornica koja je izabrala odnos koji je njoj poznat. Odnos očeva i kćeri. Zapostavljen kako u literaturi tako i na filmu. “Ja sam odrasla sa ocem koji je meni odigrao strašno važnu ulogu u mom životu, jako sam bliska s njim, poznajem taj odnos. I tako sam odlučila da budu kćeri i očevi pa da vidimo kuda dalje ide priča. Onda sam odlučila da jedna kćer bude mala, ona koja tek treba izgraditi odnos sa ocem. Odlučila sam da druga bude odrasla, ima fenomenalan odnos sa ocem, ali usljed više sile, u ovom slučaju bolesti, taj odnos se gubi. Treća kćer je ona kojoj je otac učinio nešto gadno i koja se tek treba suočiti sa njim. Tako su se iskristalizirale tri različite priče, sa tri različite kćeri, tri različita odnosa kći-otac. I onda sam krenula raspisivati svijet kojim te odnose treba povezati.”

Ljepota je i u preprekama koje nas uče

A svijet u kom su povezane junakinje Ivoninih priča između ostalog podrazumijeva i društvo koje pojedincima ne dopušta da se koriguju ni onda kada bi to oni željeli. “Ne samo društvo, ne damo mi jedni drugima, mi smo odvratni jedni prema drugima. Ja sam se u toj priči strašno trudila da od Lidije, lika kog igra Nataša Janjić, stvorim što multidimenzionalniju osobu, da ne bude površna već samo jedna od nas kad smo u zabludi, uvjerena da je ona ispravna do te mjere da ne primjećuje čovjeka koji joj se mijenja pred očima i nadilazi ju u svom razvoju. I to je ono što se svima nama događa u svakodnevnom životu. Svi smo Lidija. Ako smo svjesni nečijih propusta i grijeha od prije, stalno samodopadno mislimo da smo iznad te osobe i ne primjećujemo koliko ta osoba grabi više i bolje od nas. Bilo mi je važno da u ovom filmu svi koji se suoče sa sobom imaju happy and, oni koji se ne suoče, nemaju. Lidija nema happy and. Neka vrsta happy and-a, ne nekog ružičastog i ljigavog, bila mi je strašno važna za ove likove koji će ipak proći svoj neki luk, pogledati sebe u jednom trenutku i shvatiti da mogu malo, tu i tamo, promijeniti sebe i ne biti u uvjerenju da su oni jedini ispravni i očekivati od drugih da se drugi ili okolnosti promijene u njihovu korist.

Bilo mi je isto jako važno naći neku ljubav, toplinu, svjetlost, radost, koje u našem svakodnevnom životu stvarno postoje, ali ona iskonska prava, a ne ona površna koja te zavodi i zabavlja. Ne ona za kojom često čeznemo, a ustvari nas ne ispuni kao što su materijalne stvari, koju pamtimo. Ja ne pamtim cipele koje sam kupila prije tri godine ali pamtim trenutke sa bitnim ljudima. Htjela sam da u filmu postoji vrsta sreće poput fotografija koje nosimo u našoj memoriji i bilo mi je važno da u svim njihovim poteškoćama to probija cijelo vrijeme. Da se osjeti da je lijepo živjeti. Lijepo je i u preprekama koje nas uče”, smatra Ivona Juka.

Zatočenici (ne)sreće

Formalni okvir koji povezuje junake i junakinje filma Ti mene nosiš podrazumijeva produkciju telenovele Zatočenici sreće kao svojevrsne metafore onoga što i kako živimo danas.

Najtopliji emotivni odnos Ivona Juka je izrežirala između jedne od junakinja (Nataše) i sina njenog muža iz prvog braka. Nataši nije ostalo još mnogo života, ima karcinom, treba da se porodi…

Zanimalo nas je da li je ta emocija rezultat potrebe da se iskoraci van konvencionalnog ne osuđuju.

“Ja sam zapravo njoj scenaristički htjela dati mrlju. Htjela sam da ona uvjetno napravi grešku, a ni njoj nije lako kad to napravi jer svi živimo u ovom društvu u kom živimo. Malo je ko sociopat da mu je svejedno kad mu se dogode takve stvari. A htjela sam zapravo da joj se dogodi nešto što se ljudima inače događa, samo iza zatvorenih vrata i o tome se ne priča puno. Jer su ljudi svjesni kakvo je društvo i to se možda jako intimnom prijatelju ispriča. Istovremeno, oni imaju odnos koji podrazumijeva da svako u vlastitoj samoći prepozna onog drugog. Oboje su imali loše očeve. Ona tek sad kad se suočava sa svojim ocem njega navodi na isto. Htjela bi naći prečac za njega i njemu sugerira ono što ne može sama napraviti. I to dvoje ljudi se prepoznaju tokom nekoliko noći, pogotovo zbog njenog kraja koji je blizu, koji je dovede do nekog rizika ali istodobno i do silne želje za životom. Ljudi su me znali pitati da li neko ko ima rak vodi ljubav. Kako ne! Znam ljude koji su bili na kemoterapijama i naravno da su vodili ljubav. Naravno da su željeli živjeti život punim plućima dok su tu. Bilo mi je važno da bude jasno kako ona sa njim nije u krvnom srodstvu, ona njega nije odgajala, ona mu je zapravo poluprijateljica koja ga izvuče sa nekim novcem, postoje simpatije i neko fino prijateljstvo među njima i trenutak u kom se to dogodi je neplaniran. Bilo mi je važno da je sa njene strane to neplanirano. Da je promišljeno, onda bi davalo nešto drugo tom karakteru. Međutim, i neplanirano je greška ili grijeh. A željela sam da njegova veza sa njom doprinese obnovi porušenog mosta između njega i njegovog oca. To mi je zanimljivo u našim životima, da bez grešaka nema dobrih stvari. Ne dogode se ni rješenja.”

Kad roditelji i djeca zamijene uloge

Još jedna u nizu zapostavljenih tema u današnjem društvu je i situacija u kojoj djeca postanu roditelji vlastitim roditeljima. Zbog bolesti, starosti, nemoći… U postkonfliktnom balkanskom društvu to nerijetko i podrazumijeva nesituiranost djece i nesposobnost da se adekvatno postave u situacijama kada se suočavaju sa demencijom, karcinomom ili duševnim oboljenjem onih koji su im bili snaga, oslonac, uzor… Najteže je zapravo i prihvatiti spoznaju da se mijenja neko ko nam je bio toliko važan.

“Svako od nas u jednom trenutku postane roditelj svojim roditeljima. I to je nešto što nas sve čeka prirodno. Ali velika je razlika kad se to dogodi u nekoj dobi kad si već situiran, kad već imaš svoju obitelj, godine u kojima ti je normalno nešto tako prihvatiti, a ogromna je razlika kad se to dogodi nekome ko još nije spreman za to. Zanimale su me poteškoće u tom odnosu. Da je kćerka starija ona bi to prihvatila prirodno, ovako joj je šok, nešto sa čim se ne želi suočiti i za šta joj treba dugo vremena da prihvati kao svoju ulogu. Zbog toga sam išla na taj alchajmer, koji uopšte ne mora biti alchajmer, može biti invaliditet, kemoterapija, neka teška bolest”, kaže Ivona Juka koja je uloge u toj kompleksnoj priči povjerila maestralnim Lani Barić i Voji Brajoviću. Brajović, koji tumači lik bolesnog oca, nijednog momenta nije otišao u karikaturu. I glumac i rediteljica su se očigledno potrudili da ne bude drugačije.

Išla sam u dnevne boravke gdje su smještene osobe koje imaju alchajmera, o kojima se porodica brine, ali su dok oni rade u dnevnom boravku i provodila sam sa njima vrijeme. I Voja Brajović je radio svoje istraživanje. Razgovarao je sa doktorima, prijateljima koji imaju ista iskustva, ali smo odlučili da se nećemo ničega držati jer sva su iskustva različita, nema univerzalnog. Ali je na kraju nebitno da li je to alchajmer ili bilo koja druga demencija, bitno je da se ta osoba promijenila, a emocije kćerke ostaju iste”, kaže naša sagovornica koja je kćerki Ives u filmu omogućila da komunicira na način na koji bismo svi poželjeli onda kad smo nemoćni pred bankovnim ropstvom ili ljudskom glupošću.

“To je zgodno zato što se sa tom scenom identificiraju svi i u Hrvatskoj i u Bosni, svi imamo slična iskustva. Ali je meni bilo važnije naći svakodnevne apsurde sa kojima se svi suočavamo. Od toga da ti neko psuje majku zbog parkinga ili zato što si slučajno zamahnuo torbom. To su stvari sa kojima se svakodnevno suočavamo, a ona zbog njih puca jer se ne može suočiti sa vlastitim apsurdom.” Na pitanje zašto njene junakinje i junaci nemaju prijatelja, Ivona odgovara: “Htjela sam priču lišiti viška, a i svakako u takvim situacijama u kojima se nalaze junakinje, to moraš riješiti sam, nema ti tu prijatelja“.

U drugoj priči koja prati odnos djevojčice Dore i njenog oca, ilustrovano je, između ostalog, ko su uzori današnjoj djeci. Dora koja jedina u filmu ima plan želi da postane novi Zdravko Mamić. Gleda njegove nastupe i živi svoj fudbalski san. I tu priču Ivona je ispričala bez karikaturalnosti.

Frizura i cipele određuju karakter

“Htjela sam da gledatelj zaključuje sam i sam donosi vrijednosni sud o svemu tome. Bila mi je više namjera da pokažem šta djeca gledaju kao uzore. Pogotovo šta jednom zanemarenom djetetu može biti uzor. To je mogla biti i Kim Kardashian koju današnji klinci gledaju, a ja se čudim da jedna pretila starleta dobije sto hiljada klikova za čas.

Bilo mi je iz više razloga interesantno. Najprije kako Dora sanja o svom uspjehu, šta ona identificira da je mjerilo uspjeha, odnosno šta joj mediji serviraju da je mjerilo uspjeha. I ona je to sebi uzela za važno, kaže Ivona i naglašava kako je Dora, dijete, ujedno i najsvjesniji lik u ovom filmu. Koliko god da živi u vlastitim iluzijama, jedina je koja jasno percipira ono ključno pitanje-kad ćeš se ti promijeniti. I jedino ona to pitanje postavlja majci, koja neopravdano od oca očekuje promjenu, iako je i sama itekako zrela za mijenjanje.

Djeca brže percipiraju stvari i vrlo su precizna u rješenju. Bilo mi je bitno to kako smo otišli dođavola od djetinjstva na ovamo. Koliko nas raznorazne stvari zamagljuju i udaljavaju od jednostavnih rješenja”, kaže naša sagovornica i podsjeća da je Helena koja tumači Doru pronađena u konkurenciji od 250 djece te je u prvom krugu zapala za oko rediteljici. “Ali ne na samoj audiciji jer to je bila ludnica. Vukle su me bake, tetke, roditelji… Pokazivali svoju djecu vjerujući da su najbolja. A došlo je toliko tih curica koje su starmale. Na kraju dana sam sišla u dvorište i vidjela jednu malu curicu kako stoji sama. Čekala je tatu. Prst sudbine mi je pokazao na nju, ali bila je potpuno drukčija od ovoga kako izgleda na filmu. Imala je dugačku plavu kosicu. Nježna, krhka, jako ženstvena… Govorila visokim glasićem, imala je problema sa artikulacijom. Pitala sam je je li spremna puno raditi i ona je rekla da hoće. Onda smo napravili neku radionicu. U radionici je bilo tridesetak talentirane djece. Učili smo ih filmsku glumu i sa njima probali i vidjeli ko šta i koliko može. Ostale su tri curice u užem izboru, među njima i ona. Svi su bili za drugu curicu koja na stadionu igra njenu prijateljicu koja se stvarno zove Dora. Ali meni je Helena zapala za oko na probama jer je strašno brza. I to imaju samo neki glumci. Filmsko vrijeme je esencijalno, a jako talentirani glumci sve rade tri puta brže od drugih, samo nemamo dojam da je tako. To je nešto što rijetki imaju i što se ne da savladati. I brži su u prelasku iz jedne emocije u drugu. Ja sam rekla Helena i svi su bili protiv nje. Onda sam rekla vidjećete kad ju ošišamo. Imala sam genijalnu majstoricu maske, ali je i ona bila protiv šišanja. A kad je ošišala bila je oduševljena kako izgleda. Helena je još ljepša ošišana.

Nakon toga je Helena počela drugačije se ponašati i hodati. Frizura i cipele itekako određuju.

Jako je puno radila i zaista je zaslužila nagradu Breza koju je dobila kao najbolja debitantica u Puli.”

Težak život i teški izbori

Ni zarađivanje za život putem snimanja sapunica Ivona Juka nije dodatno kritikovala u filmu. Svi smo mi manje ili više zatočenici, a ovi njeni su Zatočenici sreće i svaki put kad se taj natpis pojavi u filmu podsjeti nas na svu apsurdnost današnjice

“Nažalost to je realnost. Mi često zarađujemo novac na trivijalan način. A ne tamo gdje bismo bili najstručniji, najbolji i najtalentovaniji. Komercijalno nikad nije ono što čovjek radi srcem, tako je i sa glazbenicima i sa slikarima. Ono što vrijedi nije plaćeno, novac se nažalost zarađuje negdje drugdje.

Na nečemu što nas čini zatočenicima”, napominje Ivona, koja je takođe morala raditi neke manje drage joj poslove kako bi mogla snimiti film Ti mene nosiš.

“To je strašno. Ja sam i u tih šest-sedam godina morala raditi masu drugih poslova da bih se uopšte mogla baviti ovim filmom. Naprosto te život, računi i režije prisile da radiš svašta da bi se bavila onim čim želim da se bavim. Radila sam reklame, namjenske stvari, pisala, režirala raznorazne spotove, radila na drugim projektima. A tokom tih sedam godina bilo je strašno jer je bilo neizvjesno. Bojali smo se se da skupimo sva sredstva, podvučemo crtu pa krenemo jer se činilo neizgledno da će se dogoditi. Onda smo radili fazu po fazu u zavisnosti koliko smo sredstava imali. Ali sve vrijeme smo znali da imamo dobar film. Znam da kada tehnička ekipa počne gledati u studiju film i ne piti kavu, jer oni su se toliko nagledali, njima je svejedno da li je tu seks, pucnjava, njih to ne zanima, njima je to posao kao nekome čistiti čaše, ali kad vidiš da ljudi koji su imuni na sve reagiraju, onda znaš da koliko god je tjeskobno, koliko god bilo neprospavanih noći, zabrinutosti i faza u kojima smo se pitali hoće li sve skupa propasti, ali reakcija koju imaš daje ti vjeru da to mora izaći vani, kad tad”, sjeća se svog ni malo jednostavnog puta tokom nastanka filma na čijem kraju, Nataša, jedna od pomenutih junakinja, briše sve video poruke koje je ostavila djetetu, koje bi trebalo pogledati nakon njene smrti. Pa čak i onu da i kamen na koji naiđe može biti stepenica pomoću koje će ići naprijed. Ivona Juka se slaže da to može biti jedna od poruka filma, ali Nataša želi da budućnost njenog djeteta bude bez utega, da mu da novu šansu. A nada nije samo predviđena za generacije koje će se tek roditi, smatra Ivona Juka, nada postoji sve vrijeme, što potvrđuje i iskustvo naše sagovornice. “Nema onoga što radiš a da će biti uzaludno. Rekla sam to već, greška dovodi do rješenja. Ovaj film pruža svjetlo i veliki optimizam. Greška postoji da bi bila ispravljena ili postoji da te dovede do nekog novog puta.”