Predavanje slikara Amera Kobašlije (Banjaluka, 1975.) na New York Academy of Art i izložba njegovih radova u George Adams Gallery u Njujorku u septembru, otvara niz kompleksnih pitanja o našim umjetnicima rasutim po svijetu o kojima se u našoj sredini ne zna gotovo ništa. Premda se radi o pojedincu koji je uspjeh stekao izvan Bosne i Hercegovine, prilika za nekom vrstom interkulturalnog dijaloga pojačava važnost interesovanja za njegovima umjetničkim opusom.

Piše: Irfan Hošić

Pitanja koja se automatski nameću o umjetnicima čiji rad je višekontekstualan kao u slučaju Kobašlije su, ko su ti umjetnici? čime se bave? kakav je njihov odnos prema zemlji porijekla? ali i pitanje zašto se kod nas o njima malo zna?

Unatoč činjenici da živimo u vremenu visoke vizuelne pismenosti i sofisticirane medijske kulture, problem čitanja umjetničkog djela još uvijek je određen odnosom autora i gledaoca. Kontekst iz kojeg se čita određeni umjetnički sadržaj, definira njegovu interpretacijsku optiku. Tako se u Kobašlijinom radu prepliće nekoliko “istina” – ona koja se čita u sredini u kojoj nastaju njegovi radovi – Sjedinjenim Američkim Državama, i dakako, ona koja se javlja iz perspektive njegove prve domovine Bosne i Hercegovine. Te dvije istine nisu u koliziji jedna sa drugom ali ih je potrebno naznačiti i elaborirati. Obzirom da je kod Kobašlije osobno izbjegličko iskustvo predstavljalo svojevrsni nukleus iz kojeg je proizišao interes za umjetnošću, relacija između prve i druge domovine, kao i umjetnički diskurs koji je iz toga nastao ide u prilog tezi da se pomenute dvije istine preklapaju.

Kako bi se u samom startu zaobišla eventualna prozaičnost i plakativnost vezane uz lično izbjegličko iskustvo, Amer Kobašlija uspio je uspostaviti onu umjetničku vrijednost koja ukazuje da je slikarstvo još uvijek umjetnost prve klase. On je razvio takav opus koji snagom formalno-estetskih vrijednosti i kritičkom intonacijom savremenog umjetničkog diskursa odgovara duhu vremena. Tehnološki napredak i razvoj digitalnih medija predstavljaju snažnu konkurenciju za medijaciju i komunikaciju sa publikom posredstvom slikarstva. Otuda je uloga slikara danas dovedena u pitanje jer multimedijski ambijent kreira retoričko pitanje o položaju slikarstva u ambijentu medijske multireproduktibilnosti. Slikaru je u samom startu mnogo teže plasirati svoj proizvod u umjetničku orbitu i učiniti ga predmetom testiranja društvene stvarnosti. No Kobašliji to polazi za rukom. Njegovi radovi su intrigantni i na formalnoj i na konceptnoj osnovi. Oni iniciraju raspravu o ulozi i značaju slikarstva danas i pokreću niz drugih pitanja o pripadnosti, identitetu, arhitekturi i urbanizmu – mjestima čovjekovog bivstvovanja. Sa druge strane, Kobašlija i njegovi radovi otvaraju raspravu o značaju slikarstva danas kao i pokreću niz lokalnih ali važnih pitanja kao što su: Postoji li slikarstvo u Bosni i Hercegovini uopće? Kakva je njegova uloga na savremenoj umjetničkoj sceni? Može li recentna slikarska praksa u zemlji uopće odgovoriti kompleksnim društveno-političkim prilikama?

Amer

Kobašlija je studij umjetnosti započeo na Umjetničkoj akademiji u Dizeldorfu 1995. te ga nastavlja i uspješno okončava na Ringling School of Art and Design u Sarasoti, Florida, 2003. godine. Master program završio je na School of the Arts u Montclairu u državi New Jersey 2005. godine. Pored umjetničkog rada, Kobašlija je predavač na Gettysburg College u Pennsylvaniji. Gostujuće predavanje Amera Kobašlije u znamenitoj New York Academy of Art u jugozapadnom dijelu Manhattana (Tribeca) i izložba odmah nakon toga u renomiranoj galeriji George Adams sjevernije u Chelseai, nametnulo se kao trodimenzionalno i voluminozno iskustvo sa izravnim uvidom u njegov predan umjetnički rad. Kako je to u svom predavanju podvukao, njegovo slikarstvo određeno je osobnim izbjegličkim iskustvom. U samom startu bavljenja umjetnošću Kobašliji se kao osnovni koncept nametnula potreba prezerviranja sjećanja usljed nedostatka artefakata osobne memorije. Prisilno napuštanje doma u Banja Luci 1992. godine popraćeno je psihotičnim zbijegom i traumatskim iskustvima. Tek pojedine fotografije iz obiteljskog albuma postale su iznimno dragocjene jer su u nekim čudnim okolnostima spašene. Sjećanja koja su čuvala učinile su se tim više značajnijim i ikoničnijim što je poslužilo kao okidač procesu slikanja proživljene traume. Takva intonacija Kobašlijinog predavanja na Umjetničkoj akademiji u New Yorku naišla je na logično razumijevanje jer je tih dana globalna izbjeglička kriza bila glavna tema svjetskih medija. Raspoloženje kojeg čine kriza, očaj i drama definiraju okvir njegovog kasnijeg umjetničkog izražaja. Radovi su prožeti strepnjom koja na neki način teži potrebi za uspostavljanjem harmonije. Radi se o latentnoj psihozi uzrokovanoj oduzimanjem dostojanstva postupcima nasilnog premještanja, trganja i traumom u prvom, te procesima integracije i asimilacije u drugom redu. Iako široke palete boja, prisutnog kontrasta i bogatih valerskih vrijednosti, u njegovim slikama primjetna je izvjesna mekoća oblika. Kobašlija svjesno oduzima formama čvrst oslonac kako bi ukazao na fragilnost i temporalnost fizičkog svijeta – ne po formuli interesovanja za nečim transcendentnim već po iskustvu da su osobni predmeti, tj. materijalno bogatstvo nešto što može nestati u trenutku.

U formalnom smislu, Kobašlija je slikar figuracije novog senzibiliteta. Njegov likovni jezik proteže se od psihološke napetosti jednog Luciana Freuda, sve do kritičkog odnosa naspram memorije i prošlosti Luca Tuymansa. Pritom je njegov rad daleko od teatralnosti Michaëla Borremansa. Ne treba zaboraviti da se od dvadesetih godina prošlog vijeka realizmi uvijek iznova vraćaju na umjetničku scenu progovarajući o svome vremenu, o otuđenosti i moralnoj bijedi. Premda drugih motiva, Kobašlijin realizam progovara gotovo alegorijskim strukturama o osobnoj stvarnosti. On putem slikarstva govori o sebi. Kada slika prazan atelje on u stvari oslikava sebe i svoja unutrašnja stanja a to su kriza, samoća, očaj ili beznađe – sve ono što je ukodirano u nomadski način života. Kobašlija prizore svoga ateljea ili nekog drugog enterijera naziva “autoportretima”, jer na radikalan način odražavaju trenutak života, tj. momenat bivstvovanja u njima. Ateljei su utjelovljenje određenog psihološkog stanja. Postupak slikanja ateljea predstavlja introvertnu estetizaciju, dnevnik ili kronologiju umjetnikovog kretanja.

Amer_1

Iako su lišeni ljudskih figura u tim enterijerima-sobama je život imanentan. Detalje umjetnik slika širokim potezom i slikarskom ležernošću koja uznemirava, ili u najmanju ruku gledaoca ne ostavlja ravnodušnim. Oslikana površina platna treperi i ne sugerira spokoj i užitak. Dodatni agens koji pojačava vezu gledaoca i djela, pozivajući na intenzivnu participaciju i zurenje, oslobađa osjećaj nelagode. Umjetnik koristi široku paletu boja ali drama je uvijek tu.

Kao primjeren komparativni oslonac njegovim enterijerima i “sobama” služi Van Goghova znamenita serija Spavaća soba iz 1888. i 1889. godine. Ono što na prvi pogled dolazi do izražaja u toj seriji jeste narušena projekcija prostora. Uz prepoznatljiv slikarski tretman specifičan za postimpresioniste, Van Gogh je pažnju gledaoca zaokupio deformiranim prostorom. Tačnije, radi se o netačnoj perspektivi za koju umjetnik dakako nije mario. Pored zidova koji su bili prikazani u netačnom uglu, kod Van Gogha je vidljiva i iskošenost poda. Prostor u njegovoj sobi kao da će pasti, tj. postoji dojam da će cijela soba da se uruši. Van Gogh možda jeste anticipirao nešto što će se nekoliko decenija kasnije dešavati kod slikara ekspresionizma, no takvo promišljanje prostora i njegova artikulacija u mediju slikarstva možda je jedno od glavnih obilježja percipiranja, tj. prikazivanja prostora u slikama Amera Kobašlije. Kobašlija često, ako ne i uvijek, prizor enterijera gradi na nemogućem. Taj svjesni postupak proizilazi iz njegove želje da u format stavi što više prostornih informacija po uzoru širokougaonog objektiva foto kamere. Svako platno traži dugotrajne pripreme i analizu prostora kojeg slika. Fotodokumentiranje i pokušaj rekonstrukcije prostora putem brojnih fotografija predstavlja tek dio pripreme. Kobašlijini izvitopereni prostori i distorzirane perspektive izgledaju kao da su matematski tačne no u stvarnosti one to nisu. Ta simulacija govori o njegovoj vještini da gledaocu ponudi jednu novu optiku koja je u stvarnosti neizvodiva i neprirodna. Ujedno, ona je jeziva i vrtoglava. Ta optika uznemirava i razdražuje. No ona je metafora umjetnikovog unutrašnjeg ali i vanjskog stanja. Prostor kojeg reprezentira putem slika, je prostor u kojem umjetnik provodi najviše svog vremena. Taj prostor je fragilan i nestalan. On se uvijek i nanovo urušava i mijenja svoj oblik.

Raspravljajući o renesansnoj dubinskoj perspektivi, historičar umjetnosti Hans Belting konstatirao je da slika sa prikazom perspektive predstavlja prvenstveno pogled kojeg gledalac usmjerava ka svijetu, preoblikujući pritom svijet u jedan “pogled na svijet”. Dakako, radi se o simulaciji pogleda gledaoca i metafori njegove prisutnosti pri čemu sām gledalac preuzima ulogu konstruktora “funkcionisanja” slike. Kobašlijina perspektiva slijedi pomenuti poredak, ali na mjesto narativnosti prostora on stavlja psihološki dojam i emotivni trenutak. Umjetnik se poigrava sa mogućnostima da svijet prikaže kao mjesto nestabilnosti, čak i kod prividne pripadnosti, tj. povezanosti sa njim. Kobašlija je odvažan istraživač socijalnih gibanja i ponašanja pojedinca u kontekstu njegovog individualiteta i kolektiviteta. On je i provokator koji je spreman na društveni eksperiment. I na koncu, njegova radikalna optika podsjeća na nadzorne sisteme (surveillance) i sliku koja nastaje njihovim posredstvom. Čini se da je kontekstualizacija i interpretacija upravo tih tehničkih, tj. sigurnosnih slika svojevrsna metafora umjetnikovog samopredstavljanja.

Amer Kobašlija je u svojim četrdesetim godinama dostigao određeni vrhunac u umjetničkom i pedagoškom radu. Izložba u George Adams Gallery popraćena je obimnom publikacijom tvrdog uveza velikog formata sa oko 130 stranica štampanih u koloru. Sa tekstovima eminentnih stručnjaka (Michaël Amy, Edward M. Gómez i Patterson Sims) ova knjiga sažima deset godina umjetničkog rada. Priznata Guggenheimova nagrada 2013. godine dodatni je element koji verificira važnost i značaja ovog umjetnika. Na njemu, kao i na drugim umjetnicama i umjetnicima porijeklom iz Bosne i Hercegovine, testira se naša kulturna svijest – tačnije, odnos prema onome što je u našem umjetničkom kontekstu odavno poznato kao centrifugalna sila odlazaka. No ako društvo nije u mogućnosti da zaustavi te sile, koji mehanizmi preostaju? Na koji način ispravno valorizirati i kontekstualizirati rad Amera Kobašlije i drugih umjetnika pitanje je na koje struka još uvijek ne nudi odgovor.