Imrana Kapetanović diplomirala je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Trenutno radi magistarsku tezu Fotografija kao oblik komunikacije kroz predizborne plakate na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Vlasnica je fotografskog Studija TNT, te predsjednica Udruženja Foton, unutar kojeg uspješno vodi školu fotografije.

I oni koji je ne poznaju mogu naslutiti pozitivnu energiju kojom zrači kroz projekat People of Sarajevo, koji je svojevrsna hronika grada.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Imrana Kapetanović

Ona nam donosi priče i razmišljanja različitih ljudi, slučajnih prolaznika, umjetnica i umjetnika, najmlađih sugrađana itd., a te priče svjedoče o vedrini i dinamici koje uprkos turobnim okolnostima i dalje postoje.

Jedna od heroina People of Sarajevo je Skojevka Minka, Imranina baka, koja je projekat proslavila van državnih granica. Prve ovomartovske nedjelje Minka je napunila 90 godina. Važan jubilej posebne osobe zaslužio je i nesvakidašnju proslavu.

Izložba “Skojevka Minka” postavljena je u novootvorenom umjetničkom prostoru unutar Privrednog grada Skenderija. Riječ je o Kreativnom butiku, iza kojeg stoji Produkcija Hava u višegodišnjem nastojanju pričanja ženskih priča koje inspirišu i ohrabruju.

Imrana Kapetanović izložila je 21 fotografiju na kojima je baka Minka, a slavljenica je u društvu mnogobrojnih posjetitelja i posjetiteljica ugasila svjećice na svojoj rođendanskoj torti.

Dok sve pripreme za izložbu nisu bile završene, Imrana baki ništa nije govorila. Pet dana prije izložbe informisala ju je o proslavi. Minka je, u svom stilu, samo odgovorila: “Odlično.” I na kraju je bila prezadovoljna zaključivši kako joj niko u 90 godina nije priredio takvu čast.

Selekciju fotografija napravio je Ivan Hrkaš.

Minka kao Tito

“Ni sama ne znam koliko fotografija imam jer je fotografišem već nekih osam ili devet godina. Sjela sam i kopala po diskovima i slala fotografije Ivanu. Osnovna prepreka je bila subjektivnost. Subjektivni pristup je uvijek prisutan, ali u ovom slučaju to je bilo u XXL veličini. Jednostavno, ja bih pokazala sve, a to je prosto bilo nemoguće. Mislim da je Ivan odradio veliki i sjajan posao”, objašnjava naša sagovornica, koja se u dogovoru sa selektorom odlučila za male formate s bijelim paspartuom da bi fotografija svakoga “uvukla”. I uistinu su u tome uspjeli, na zadovoljstvo posjetitelja i autorice.

“Zaista sam uživala i na samoj izložbi i poslije, ali sam postala svjesna koliko je to značilo mojoj babi tek u momentu kada sam saznala kako se osjećala, a mama mi je rekla da se osjećala kao Tito (smijeh).”

Kreativni butik još jedna je potvrda koliko bi bilo važno umjetničko oživljavanje Skenderije.

“Skenderija je jedan od najdepresivnijih prostora u gradu, ali otvaranjem malih prostora koji pružaju prostor za kreativu Skenderija bi mogla zaista da živne. Prije nekoliko godina je bila odlična inicijativa Charlame, ali je, nažalost, obustavljena. Bilo bi divno kada bi je dali umjetnicama/ima da od nje naprave art paviljon”, kaže Imrana, koja je imala istinsku privilegiju odrastati pored osobe kakva je baka Minka, koja je zapamtila i vrijeme prije Skenderije, ali i prije Drugog svjetskog rata.

Tekovinama NOB-a

“Odrasla sam samo s mamom, i Minka mi je bila druga roditeljka. Čak sam, iako smo mama i ja stanovale na Čaršiji, u osnovnu školu išla na Goricu, jer su baba i dedo tu u blizini. Poslije škole sam prvo išla kod njih, pa onda kući. Odrasla sam u porodici u kojoj su se jako njegovale tekovine NOB-a, s Titovim slikama i bistama, te prepričavanjem priča iz tog perioda, kako Minkinim tako i mog dede. Tek prije nekoliko godina samo mama i ja saznale da je moj dedo bio učesnik Igmanskog marša. Išle smo na izlet na Igman i kod spomenika nam je Minka ispričala kako se sjeća da su Ahmetu noge sve bile ozeble. U čudu smo je gledale, i tek nam je tada ispričala tu partizansku priču. Moram priznati da sam jako ponosna što potičem iz takve porodice”, kaže Skojevkina nasljednica, koja i izložbu s razlogom doživljava kao jednu vrstu autoportreta, a sebe sve više pronalazi u Minkinom liku i njenim postupcima.

“Što više starim, više ličimo fizički, ali se vidim i u drugim stvarima. Minka je vesela, ne skida osmijeh s lica. I moja mama je takva, a i ja. Ona nije tipična predstavnica svoje generacije, kao tinejdžerica je svirala bubnjeve, kako ona voli reći, cirkuzala je s drugaricama, čita beletristiku, popunjava ukrštenice, sluša Pavarottija i još uvijek gleda VHS kasete sa snimcima opera. Jednostavno, uživa u životu i pozitivna je, što je ujedno i recept za dug život.”

Žensko naslijeđe

“Meni je drago da vučem gene od ženskog dijela porodice (smijeh). Da, imala je svoj fotoaparat i nosila ga je sa sobom kud god je išla, od fotografisanja pred kućom do odlazaka na izlet na Trebević. Nažalost, taj aparat više ne posjeduje, ne sjeća se gdje je i kako izgubljen”, odgovara Imrana na opasku da ništa nije slučajno, jer je Minka imala aparat i prije “onog” rata.

Skojevka Minka je živa istorija, beskrajno je simpatično kad u dokumentarcu govori o Kusturičinoj majci i “još jednoj, obje su umrle, a ja nisam”, ili kad treba robnu kuću zamijeniti aktuelnim nazivom BBI-a. Zanimalo nas je o čemu ona najradije priča.

“Minka, Senka (Kusturičina mama), Halida i Svila su bile drugarice. Išle su zajedno u gimnaziju i često ih spominje, tako da je to moralo da bude i dio filma. A Minka priča o svemu. Iako ima 90 godina, sjeća se nekih detalja od prije 75 godina. To mi je fascinantno. Ja volim te priče o Sarajevu nekada prije, kako su stvari funkcionisale, i uvijek je molim da mi o tome priča, a ja se trudim da što više toga zabilježim.”

Iz tekstova koji su pratili fotografije Skojevke Minke na People of Sarajevo mogla se iščitati njena i hrabrost cijele jedne generacije žena koja nama danas itekako nedostaje. Imrana smatra da je razlog u odrastanju u različitim okolnostima.

“One su odrastale u jednom potpuno drugačijem miljeu, bez novih medija, prebrzog života i bespotrebno razvijenog konzumerizma. Imale su potpuno drugačiji sistem vrijednosti. I baš zbog toga se i trudim da zabilježim te priče da budu inspiracija za nove generacije.”

Skojevka Minka još uvijek nosi Titovu sliku, svjedoči smjenama režima i “tabiri” politiku.

Ima običaj da kaže: ‘Evo tabirim politiku.’ Pedeset godina je pretplatnica na Oslobođenje i svako jutro protabiri, prokomentariše, i onda se bavi drugim stvarima.”

Iako je malo pauzirala, Imrana Kapetanović nastavlja s projektom People of Sarajevo, čiji je Skojevka Minka zaštitni znak.

“Radila sam neke druge stvari, ali definitivno nastavljam s novim, interesantnim licima i pričama. Skojevka Minka je proslavila projekat samo 15 dana nakon objavljivanja prve fotografije. Njenu priču i fotografiju s People of Sarajevo prvi je prenio portal Radio Sarajevo, oni su je nazvali Skojevka Minka, što je u samo tri dana postalo prepoznatljivo kako u BiH tako i u regionu. I onda sam iskoristila to ime za ovu izložbu”, kaže nam na kraju Minkina unuka, fotografkinja Imrana Kapetanović, talentovana i angažovana ponosna nasljednica partizanske loze, čiju izložbu “Skojevka Minka” preporučujemo da pogledate jer, između ostalog, dokazano utiče na bolje raspoloženje.