Piše: Tamara Zablocki

Zatvaranjem “balkanske izbjegličke rute”, kojom su izbjeglice s Bliskog istoka kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Mađarsku stizale do zemalja zapadne Evrope, kao da je zavladala suša priča o sudbinama ovih ljudi. Baš kao da su i oni i njihovi životi, koje nastoje spasiti bijegom iz svojih uništenih zemalja, nestali onda kad su ih evropske političke elite odlučile žilet-žicom onemogućiti u traganju za boljim životom, onda kad su prestali plašiti evropsku gospodu.

Brojne izbjeglice su i dalje tu, u našoj blizini. Čekaju i nadaju se da će im granice uskoro biti ponovo otvorene. Ne prestaju vjerovati da će stići do Njemačke ili neke slične obećane zemlje, a potom se prepustiti neizvjesnosti čekanja na azil ili kao ilegalni – pa čak i legalni – imigranti postati prekarijat u radničkom, socijalnom i političkom smislu. Čak i takva budućnost trajne nesigurnosti za njih je bolja od onoga što su ostavili iza sebe. Za to vrijeme, evropske političke vođe namrgođeno obećavaju da će balkanska ruta zauvijek ostati zatvorena.

Do zatvaranja granica kroz Srbiju je prošlo oko milion izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Iraka, Pakistana. Zadržavali bi se najviše 72 sata i nastavljali dalje. U trenutku kad su granice zatvorene na hiljade njih ostalo je “zaglavljeno” u Srbiji, većinom u Beogradu. Već mjesecima oko dvije hiljade izbjeglica živi u neljudskim uslovima izvan prenapučenih izbjegličkih centara, postajući sve očajniji, a time i sve lakši plijen za krijumčare. Ironično, neljudski uslovi vladaju tik do mjesta na kojem bi trebao zaživjeti kontroverzni Beograd na vodi, od srbijanske vlade i investitora najavljen kao građevinski projekat vijeka, a od brojnih kritičara kao otimačina javnih dobara.

Neuređeni prostor u kojem borave izbjeglice “zarobljene” u Beogradu devastirana su skladišta Železnica Srbije. Rijetki su domaći koji odlučuju iskoračiti iz svojih, kakvih-takvih, ali ipak daleko udobnijih svakodnevica da bi zavirili u te prljave, mračne i hladne prostore koji su nekome poslužili kao dovoljno dobar krov nad glavom. Na to se, ma koliko nelagodno bilo, odvažio Igor Čoko, antropolog i fotograf, s namjerom da svojim radom doprinese skupljanju pomoći za izbjeglice.

Uslovi nedostojni čovjeka

“U Beogradu postoji organizovan kolektivni centar za izbjeglice u naselju Krnjača, ali su u njemu uglavnom porodice, dok je najveći broj mlađih muškaraca, kao i napuštene djece, zaposjeo tri napuštena hangara iza beogradske autobuske stanice, tako da su i mnoge porodice podijeljene: žene i djeca su u Krnjači, a muškarci u hangaru. U hangaru borave usljed prenapučenosti postojećih kapaciteta ili zato što iz ličnih razloga ne žele da se registruju, smatrajući da će na taj način lakše doći do Evropske unije, što im je krajnji cilj. Niko od njih ne želi da ostane u Beogradu, ali se, po sopstvenim svjedočenjima, ovdje osjećaju najbolje jer ih niko ne dira i ne stvara im probleme, kao što je to bio slučaj u Bugarskoj, Mađarskoj, Makedoniji, odakle su već dolazili. U Beogradu su jednostavno ‘zapeli’ pred žicom”, priča nam Igor, koji nije uspio ostati imun na teške životne uslove u kojima ovi ljudi čekaju neizvjesno bolje sutra. Obilazi ih, razgovara s njima, svojim fotografskim aparatom Fuji X100 bilježi njihove dane.

Nevladinim organizacijama je zvanično zabranjeno da izbjeglicama izvan azilantskih centara dijele hranu, lijekove i odjeću, da im pružaju psihološku pomoć. Život u zapuštenim skladištima bez osnovnih higijenskih uslova, vode i struje znači cjelodnevnu improvizaciju, koja za neke od njih traje već mjesecima. U hladnom hangaru lože vatru od odbačenih pragova pruge premazivanih kancerogenim trafouljem piralenom, pripremaju jednostavne obroke, spavaju na podu, obavljaju molitvu. Ukratko, pokušavaju pregurati dan.

“Njihova svakodnevica? Ako ne preprodaju humanitarnu pomoć na Zelenom Vencu, dan provode u prilično nehumanim uslovima, nebitno da li je u pitanju kolektivni smještaj ili navedeno skladište. S njima sam boravio u tim skladištima i mogu reći da su to uslovi nedostojni čovjeka. Kako je neko primijetio, radi se o Alepu u malom. Hangar se prostire na oko 1000 kvadratnih metara, mračan je, bez ventilacije, katastrofalnih higijenskih uvjeta. Ljudi leže po podu grijući se paljenjem kancerogenih pragova s demontirane pruge uklonjene zbog izgradnje Beograda na vodi. Sad, zamislite kako konstantno gori tridesetak manjih ili većih vatri s tim isparenjima kojima je izloženo više stotina ljudi koji tu borave. Kupaju se napolju, na temperaturama ispod nule. Mnogi prizori podsjećaju na turobne slike s naših prostora”, ispričao nam je Igor.

Izbjegličko iskustvo koje povezuje

Igor Čoko dobro se sjeća naših turobnih devedesetih jer je i sam iskusio bijeg od rata, kolektivne izbjegličke centre, granicu zatvorenu pred kolonom očajnih. Rođen u Kninu, u augustu 1995. izbjegao je iz rodnog grada u traktorskoj koloni, danima se potucao po šumama i gorama Banije, nekako se dočepao Bosanskog Novog, a odatle pješke krenuo za Banju Luku. I njega je, baš kao danas Afganistance, Iračane, Sirijce, dočekala zatvorena granica, granica Srbije. Traktorsku kolonu danas spominje kao nultu tačku svog života. Život je nastavio u Beogradu, a za izbjeglice u beogradskim hangarima nada se da će biti njegove sreće i jednog dana živjeti neki bolji život. S Igorom, zahvaljujući izbjegličkom iskustvu koje im je zajedničko, osjećaju drugačiju vezu i spremno mu prepričavaju sve etape svog putovanja s drugog kraja Planete čiji je nastavak spriječila žica na evropskim granicama.

“Ljudi se prepoznaju u nevolji. Želio sam pričati s njima, razmijeniti iskustva, svako iz svog velikog tutnja, jer me mnogo toga iz njihove današnje svakodnevice podsjetilo na vlastitu izbjegličku avanturu i desetodnevno putešestvije na traktoru kroz Bosnu i Hercegovinu do Srbije. Ne ponovilo se nikom. I onda osjetite tu neku čudnu empatiju, razumijevanje. Sjednete s njima, ponude vas čajem, osjete se dobro jer niste tu samo da ih fotografišete. Fotografija dolazi na kraju, kad se uspostavi povjerenje, razmijene emocije. A oni su dobronamjerni ljudi. Ne treba ih gledati s predrasudama, ne treba paranoisati da su to presvučeni teroristi ili ne znam šta. U pitanju su ljudi koji su napustili svoje rasturene države u potrazi za boljim životom. Oni se nadaju boljem životu na Zapadu, to ih drži. Pitanje je samo koliko je to iluzija i kako će se osjećati kada se susretnu s realnošću koju nisu očekivali na tom dugom i neizvjesnom putu.”

Jedina želja koju izbjeglice u beogradskim hangarima imaju jeste otvaranje granica. Nada da će se to desiti, da će jednom stići do sretnijeg života tjera ih da trpe i istrajavaju, dodaje Igor. “Bojim se samo problema koji mogu nastati jednom kad shvate da od tog boljeg života nema ništa. Ali, nadam se suprotnom, želim da vjerujem da će sve ovo jednog dana biti – juče.” Iako im ne može pomoći da stignu do svog cilja, Igorove fotografije, objavljene u brojnim medijima, doprinijele su kampanji skupljanja pomoći za izbjeglice, čijem zdravlju prijete debeli minusi i zaraza usljed nehigijenskih uslova života.

Moj drug Ahmad

Sanjinu Pejkoviću, filmologu i univerzitetskom profesoru rođenom u Jajcu, koji je, našavši se u izbjegličkoj koži, prije dvadeset i dvije godine svoju priliku za novi početak našao u Švedskoj, Igorove fotografije su poslužile da četvrti put u nešto više od godinu dana pokrene kampanju skupljanja novca za pomoć izbjeglicama u Beogradu. Prvi put se s istom namjerom ka granici između Srbije i Hrvatske zaputio u oktobru 2015. Tom prilikom je upoznao Ahmada, tinejdžera koji je preživio torturu talibana jer je – dizajnirao videoigrice. Ahmad je želio doći baš do Švedske, i Sanjin mu je u tome pomogao, navigirajući ga do željezničke stanice u Göteborgu.

“To je danas moj drug Ahmad. Prošle sedmice, nakon više od godinu dana od prvog dočeka, ponovo smo se našli na željezničkoj stanici. Ahmad sad živi u malom gradu tristotinjak kilometara od Göteborga i čeka odluku na žalbu jer mu stalna dozvola boravka nije odobrena. No, on i dalje dizajnira i bori se kako može i umije. Za Božić je došao kod mene na hmelj i PlayStation, te malo vrzmanja po velegradu. Čim je sišao s voza rekao je da želi donirati novac za izbjeglice. Dobija otprilike 70 eura mjesečno, ali je odvajao u tu svrhu onoliko koliko je mogao. Priča mi da hoće da pomaže novim izbjeglicama jednom kad dobije papire.”

S dovoljno svježim sjećanjem na vlastito izbjegličko iskustvo – jer takvo nešto se teško zaboravlja – Sanjin se jednog ranog augustovskog jutra 2015. našao u Beogradu, vraćajući se s prizrenskog Dokufesta. Zatekao se okružen hiljadama ljudi koji su spavali posvuda, po travi, asfaltu, parkovima. “Tresle su mi se ruke dok sam im davao doručak i nastojao objasniti da otprilike znam kroz šta prolaze. Sjetio sam se sivih deka, smještaja, ribe u konzervi, osjećaja vakuuma, nepripadanja, unezvijerenog gledanja i nadanja. I meni je teta Hasna 1993. u izbjeglištvu u Kaknju namazala dvije kriške kruha nakon što dva dana nisam ništa jeo, a neki direktor rudnika me je, vidjevši moju alanfordovsku rupu na cipeli, pozvao u svoj ured i dao mi novac za patike. Ove i hiljade drugih gesti ljudi koje sam sasvim slučajno sreo u životu pomogle su mom pokušaju da razumijem današnju situaciju. Fenomenologija izbjegličkog duha, možda”, ispričao nam je Sanjin, koji je tada, po povratku u Švedsku, organizovao prvu Facebook kampanju skupljanja novca za pomoć izbjeglicama na balkanskoj ruti.

U samo deset dana njegovi švedski prijatelji donirali su oko 9.000 eura, a on sam je platio vlastiti put i ostanak u Beogradu. “Nakon prvog puta desio se i drugi, zatim treći, a sad se bliži i četvrti. U tih nekoliko navrata, uz veliku pomoć drugih ljudi, skupilo se oko 25.000 eura, sve putem Facebooka i privatnih inicijativa. Za taj novac uspjeli smo kupiti stotine pari cipela, podijeliti nebrojeno mnogo trenerki, jakni, čarapa, rukavica, plaćati prevoz i hranu.”

Vidjeti ljude iza novinskih napisa

Pokušaj da, makar onoliko koliko seže darežljivost njegovih prijatelja i porodice, vlastitim rukama pomogne ovim ljudima i samog ga je izmijenio. Kako danas kaže, da nije dolazio u Srbiju pomoći izbjeglicama, ne bi nikad upoznao Sirijca Tareka, koji odnedavno živi u Zaječaru i vodi humanitarnu nevladinu organizaciju I'm Human. Ne bi sreo vojvođanskog Mađara Tibora iz Subotice, koji, vođen religijskim ubjeđenjem, radi ono što bi svaki vjernik trebao: dijeli i posljednju koricu kruha s ljudima koji nemaju više ništa. Ne bi se cjenkao na kineskoj pijaci u Zemunu, niti bio u prilici piti rakiju s hrvatskim graničarima. Najvažniji razlog zbog kojeg Sanjinu nije teško nekoliko puta godišnje doći iz Švedske u Srbiju, dok god su ovi ljudi tu, jeste razumjeti čovjeka iza pojednostavljenih, populističkih napisa kojima mediji izvještavaju o njima. Razumjeti individualne priče, prilaziti im kao ljudima.

“Kad sam došao u Švedsku 1994. godine, osjećao sam se užasno sam. Igrom slučaja sam upoznao jednog nastavnika muzičkog koji je vidio nešto u meni, koji je mene vidio. Nekad smo pričali, češće svirali. Ja bih slušao o velikanima švedskog jazza s kojima je nastavnik Göran svirao. Ja bih njemu nekad natuknuo ponešto o snajperima i avionskim napadima. Kao što je Göran mene slušao i vidio, tako i ja pokušavam razumjeti individue iza svake priče koja je već postala paradigmatična. Gledao sam slike s gumenog čamca kojim je Ahmad došao do Grčke, pričao mi je kako su iranski vojnici pucali na njih i kako ih je turski krijumčar gurnuo s vrha užasno strme litice, nakon što im je prethodno uzeo stotine dolara. Skupa smo crtali mapu njegovog iskustva. Pola svijeta je prošao.

Ahmad je ona kontradikcija takozvane izbjegličke krize koju dosta ljudi u zapadnom svijetu ne uviđa. Djeca i porodice koje sam sreo na balkanskoj ruti radikalno su različiti od slika i reprezentacija koje se o njima generalno šire. Oni pojedinci na koje igrom slučaja nabasah su tako daleko od sporednih uloga žrtava koje im se tako lakonski dodjeljuju. Ahmad i mnogi drugi su sve – dobri, loši, marljivi, lijeni, hrabri, glupi, elokventni ili nijemi. Ali rijetko su žrtve. Za kraj, nije sve u sendviču i patikama, ima nešto i u hmelju i PlayStationu godinu dana kasnije, kad se užasni utisci i traume pođu potiskivati nauštrb novih problema svakodnevice.”