Povodom Međunarodnog dana žena, UN Women u Bosni i Hercegovini organizovao je konkurs za kratke priče na temu “Žene – jučer, danas i sutra”, a dodjela nagrada za tri najbolje priče održana je danas.

Na adresu UN Women BiH pristiglo je 149 kratkih priča, čiji su autori i muškarci i žene, starosne dobi između 16 i 64 godine, s područja cijele Bosne i Hercegovine.

Prva nagrada pripala je Hani Kazazović, blogerki koja piše pod pseudonimom Cyber Bosanka i stručnjakinji za društvene mreže iz Zenice. Njena kratka priča pod nazivom “Hvala dedi i babi, najzaslužnijima za život kakav živim” prikazuje njen život i pouke koje je naučila od svojih djeda i bake.

Druga nagrada pripala je Harisu Hasiću, višem asistentu na Pravnom fakultetu u Travniku. Haris je iz Sarajeva i trenutno očekuje kćer. Njegova priča “Draga moja, nerođena kćeri”, odražava njegove stavove o ravnopravnosti u BiH, te ličnu zabrinutost za budućnost svoje kćeri.

Treća nagrada pripala je Almi Muharemović, profesorici književnosti iz Tuzle. Almina priča pod nazivom “Saputnice” ilustruje različite žene koje svakodnevno zajedno putuju na posao, te međusobno dijele priče i životna iskustva.

UN Women BiH će u narednim danima na web stranici 16 dana objaviti sve priče koje su ušle u uži izbor, sa željom da doprinese obilježavanju mjeseca marta kao mjeseca žena, a mi vam donosimo prvonagrađenu priču, autorice Hane Kazazović.

Piše: Cyber Bosanka

Hvala babi i dedi, najzaslužnijima za život kakav živim

Jeste li vi dobili neko nasljedstvo od svojih predaka, nebitno ko su? Ja sam mislila da nisam, ali dođem do zaključka da sam od dede i babe dobila nešto čemu ne mogu procijeniti vrijednost. Nije materijalno, zemlja ili kuća, ali je mnogo vrjednije, odnosno kao što rekoh – nemoguće je to kupiti ili mu odrediti cijenu.

Šta sam naslijedila?

Stav o ravnopravnosti žena i muškaraca.

Moji deda i baba su bili 1923. i 1924. godište. Imali su 3 kćerke i 2 sina i živjeli na selu, onako kako se poslije onog rata moglo živjeti od jedne male plate, malo zemlje i stoke. Ostaće nejasno kako su uspjeli u takvoj situaciji odškolovati njih petoro.

1960. godine, sa svojih 14 godina je moja mama poželila da ode od kuće i završi srednju zubotehničku školu u Sarajevu. Morali su joj plaćati dom i sve što ide uz to. Njih dvoje nisu rekli “Ne, kakva škola, tvoje je da se udaš, šta će ti to!” Umjesto toga su je podržali i našli način da joj to omoguće.

Deda je imao stav – ženska djeca moraju završiti školu da bi mogle sutra same sebi zaraditi svoj hljeb, a muški, ako ne bude mogućnosti, mogu i kopati.

Da, oni su čak dali prednost ženskoj djeci i sve tri su završile školu. Srednju, jer tada nisu svi studirali, a i sa srednjom si bez problema odmah nalazio posao.

Da sve bude kako treba ujaci nisu ostali bez škole zbog sestara, završili su je i oni 🙂

To razmišljanje je vjerovatno bilo korijen onog kako je mama, zajedno sa tatom, odgajala mene i brata. Takav dedin i babin odnos joj je dao samopouzdanje i osnovu za život kroz koji nikad nije išla sa stavom ‘to nije za mene ili ja to ne mogu zato što sam žensko’.

U našoj kući nije bilo podjele na muške i ženske poslove. Tata je prao suđe. Čak i danas to radi jer je, po njegovim riječima, mnogo brži od mašine. Tata je šio, pa se i danas često sjetimo kako je brat, kad je vidio Radu za mašinom rekao “Svašta, prvi put vidim da žene šiju!”

Ono što niko ne može poreći je da živimo u patrijarhalnom društvu u kojem žene često tretiraju drugačije samo zbog pola. Međutim, nameće mi se zaključak da rješenje tih problema mora krenuti od žena.

Da, mnogo puta sam se nalazila u situacijama da me ljudi gledaju čudno zato što nešto radim ili pokušavam. Čak su mi to znali reći, pokušavajući da me stave “na moje mjesto”.

Znate zašto nisu uspjeli u tome?

Zato što sam naučena da nisam manje vrijedna i sposobna zbog svog pola. I zato što sam uvijek bila u situaciji da ne zavisim ni od koga, jer sam usmjeravana da završim školu i sama zarađujem za život.

Naučili su me da sam za svoju sreću sama odgovorna i da muškarac nije neophodan za sretan život, te da u veze ili brak ulazim samo zbog ljubavi. To je u mojoj porodici već generacijama tako i zato je meni bilo lako savladati te lekcije.

Kad si siguran u sebe, znaš da je onaj ko te smatra manje vrijednim zbog pola pogrešno naučen. Tad mu je teže da te povrijedi ili ima uticaj na tebe. Kad si siguran i samostalan znaš kako ćeš se postaviti prema takvima.

Kad si siguran u sebe lakše ćeš naći način da se izboriš za svoja prava, ako ti ih ugrožavaju.

Zato su moji deda i baba učinili za moju ravnopravnost više nego bilo kakvi zakoni i to je meni vrjednije od bilo čega materijalnog.

Hvala im.