Fina prašina iz atmosfere sastoji se od sićušnih molekula koje inhaliranjem stižu do pluća i mogu ući u krv te tako direktno djelovati na kardiovaskularni sistem i cjelokupno zdravlje. S finom prašinom Zeničani žive, jer moraju.

Piše: Tamara Zablocki

“Jer Zenicu, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu teško je voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio. Napisao sam čitavu knjigu ne bih li, samom sebi, objasnio takve emocije.” Napisao je to književnik i novinar Selvedin Avdić, u tekstu o izložbi fotografija Fina prašina Harisa Čalkića, koja je krajem augusta postavljena na otvorenom, u centru Zenice, u najprometnijoj pješačkoj zoni ovog grada, a u okviru drugog Anti Dep Zen Festa. S ciljem promocije urbane kulture i aktuelne muzičke i umjetničke produkcije, festival je prošle godine pokrenula mala, ali vrijedna grupa entuzijasta, a ove godine, u gotovo mjesec dana njegovog trajanja, Zenica će ugostiti Zoster, Damira Imamovića, Dženata Drekovića, Edwarda Powella, Anu Đorđević, Aliju Kambera, Billy Andol… Čalkićeva izložba, prva samostalna, izdvojila se u programu festivala po svojoj važnoj i dugo aktuelnoj temi: zagađenju koje Zenici donosi nekadašnja najveća željezara u Jugoslaviji. Iako svedena na mnogo manju mjeru od one po kojoj je bila slavna, željezara i danas zagađuje grad i njegovim stanovnicima donosi zdravstvene probleme, a život se odvija kao da se ništa neobično ne dešava, kao da drugačije i ne može biti. Haris Čalkić, slobodni fotograf i novinar iza kojeg je djetinjstvo i odrastanje u Zenici, u uticaju atmosferskog zagađenja na živote Zeničanki i Zeničana pronašao je u neiscrpnu temu za svoj ciklus fotografija Fina prašina, čiji je manji dio predstavljen na izložbi u Zenici.

Svakodnevni život u džehenemu

Nekadašnja industrijska perjanica Jugoslavije, poslije rata prodata u bescjenje, baš kao i decenijama prije – na vrhuncu svoje slave – čini prepoznatljive kulise današnje Zenice, u kojoj se mnogo toga promijenilo u posljednjih četvrt vijeka. Teško je, gotovo nemoguće, voziti se pored grada, a ne primijetiti zloslutno narandžasti dim koji se pomalja iz njenih dimnjaka. Zagušljivi, neugodni, metalni miris zraka nećete primijetiti jedino ako vam je čulo njuha u potpunosti otkazalo. “Uz prizore željezare i dimnjaka sam odrastao. Bio mi je to sastavni dio života, nešto što mi je bilo sasvim normalno, ekološki i životno prihvatljivo. Nakon što sam otišao na studij u drugi grad, vremenom, svakim dolaskom u Zenicu, uviđao sam da se osjeti jak smrad, koji ranije uopšte nisam primjećivao. U početku su mi prizori dimnjaka i dima u sumrak ili rano jutro bili tek vizuelno zanimljivi. Nakon toga sam se malo više informisao, s namjerom da saznam šta se to sve nalazi u tom dimu i toj tzv. finoj prašini kako zovu skup čestica koje štetno djeluju na organizam. Tako je i sama priča postala ekološka. Na kraju me ta priča počela najviše zanimati sociološki, najzanimljiviji mi je bio odnos ljudi i fabrike, svakodnevni život, kako je Selvedin Avdić napisao u najavi izložbe, u džehenemu”, kaže Čalkić u razgovoru za Urban magazin povodom izložbe u Zenici.

Haris

Kako kaže, materijala koji je prikupio otkako se bavi ovom temom je toliko da bi cijelu kolekciju fotografija bilo nemoguće prikazati na jednom mjestu. “Izložba je samo mali dio svega toga, a fotografisao sam najrazličitije prizore. Trenutke kad fabrika potpuno miruje i kada radi punom parom, a na kraju su mi u fokusu bili ljudi: djeca koja igraju fudbal, ljudi u svakodnevnim poslovima, kao i oni koji indirektno žive od fabrike, poput berača željeza. Ono što me fasciniralo je što život teče sasvim normalno, ljudi se više ni ne obaziru na dimnjake. I ja sam se prestao obazirati sve dok nisam počeo snimati ovaj ciklus fotografija. Najilustrativniji primjer toga kako ljudi danas gledaju na Zenicu i njeno zagađenje je komentar koji sam dobio na Facebooku. Naime, snimio sam noćnu fotografiju stadiona Bilino polje dok je reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala kvalifikacije. U prvom planu se vidi stadion, a iza dimnjaci koji rade punom parom. Komentar jedne gospođe na fotografiju je bio: “Kad sam vidjela fotografiju pomislila sam da je ovo Pariz, a onda sam u pozadini vidjela naše dimnjake i shvatila da je to naša Zenica”. Ova izjava možda najbolje opisuje odnos ljudi prema željezari, ali i prema gradu.”

Radi se, kaže Čalkić, o nekoj vrsti obostrane ovisnosti. “Svi su svjesni da se zagađenje mora smanjiti, ali svaka priča o nekim drastičnijim akcijama prema zagađivaču završi na tome da se u Fabriku ne dira jer ona hrani ljude tj. “hrani cijeli grad” i da nema željezare ne bi bilo ni Zenice. Dosta se radikalno gleda na to – ili si za ili protiv, nema sredine. A upravo nam treba sredina – prihvatiti realnost da je željezara tu i da će biti tu, ali isto tako da se treba izvršiti snažan pritisak na vlasnika da podigne standarde ekološke zaštite. Danas to više nije gigant kakav je bio prije rata i vjerujem da ima volje da bi se sve to moglo regulisati na prihvatljiv način. I da ljudi imaju posla, ali i da imamo čistiji zrak.”

Dimnjaci za dušu

Tema koja se tiče cjelokupnog života Zenice, zdravlja njegovih stanovnica i stanovnika, ekologije, ekonomije, budućnosti danas tek rođene djece, za Čalkića ima posebnu vrijednost. “Meni je ova tema došla spontano, iz nekog unutrašnjeg poriva koji se vremenom uobličio u jasnu temu i priču. Ne radi se o poslu za klijenta ili po narudžbi, pa samim tim za mene kao profesionalca itekako ima veliki značaj. Mislim da je za svakog ko se bavi fotografijom jako bitno da ima određene teme koje radi mimo tržišta i klijenata. Možda zvuči bizarno da sam dimnjake slikao za svoju dušu, ali to je jednostavno neodvojivi dio sjećanja iz djetinjstva. I poslije ove izložbe ću nastaviti istim intenzitetom raditi na toj priči”, kaže Čalkić. Materijala mu neće nedostajati, jer sva priča o ugradnji novih filtera u pogonima današnje kompanije Mittal Steel, koji bi smanjili zagađenje u gradu, godinama ostaje upravo to – priča.

Za prvo mjesto na kojem će fotografije iz ciklusa Fina prašina biti predstavljene javnosti nije slučajno izabran centar Zenice, najprometnija pješačka zona, Titova ulica kojom dnevno prođu hiljade ljudi. Izlaganje izvan galerija i muzejskih institucija u koje uđe daleko manji broj ljudi nego što bismo voljeli vjerovati, vrlo je dobar način dopiranja do šire publike, smatra Čalkić. “Kad sam odlučio da ću konačno, poslije dugo godina bavljenja fotografijom, napraviti prvu samostalnu izložbu, i to na ovu temu, jedino logično rješenje je bilo da se ta izložba postavi na otvorenom, baš u Zenici. Na tom zraku i u tim okolnostima u kojima je i nastala. Također, mislim da je dobro izlagati izvan galerija jer veći broj ljudi može vidjeti radove, a pogotovo kada je riječ o nekoj svakodnevnoj i angažovanoj temi poput ove.” Bez obzira na dostupnost, Haris ne gaji optimistična očekivanja: ne smatra da će njegove fotografije doprinijeti svijesti građana i građanki o nužnosti rješenja ekološkog problema Zenice. “U današnjem svijetu prezasićenom vizuelnim komunikacijama, pogotovo fotografijom, sve je teže slikom potaknuti ljude na akciju. Ne očekujem da će izložba uticati na povećanje svijesti kod ljudi. Eventualno će zastati, biće im neobični ti prizori pored kojih svakodnevno prolaze i žive, a ne primjećuju ih. I to je sasvim dovoljno za početak.”