Znajući da „sreća puno teže rađa narativ i goni priču prema dalje“ izuzetno talentovana hrvatska rediteljka i scenaristica Hana Jušić snimila je film o šibenskoj porodici koju je sreća dobrano zaobišla. Nakon niza uspješnih kratkometražnih filmova u kojima se najčešće takođe bavila porodicom, i igrani dugometražni prvijenac „Ne gledaj mi u pijat“ osvojio je brojne nagrade, od Italije do Japana, uključujući i nagradu FEDEORA za najbolji evropski film na venecijanskoj Mostri.

Višeslojan i važan na nekoliko nivoa film, možda u prvom redu zbog toga što njegova glavna junakinja izlaz iz postojeće situacije ne vidi u klišeiziranoj heteropatrijarhalnoj romansi, imala je priliku pogledati i publika 23. Sarajevo Film Festivala.

Film „Ne gledaj mi u pijat“ prikazan je u programskoj cjelini „U fokusu“, unutar koje imamo priliku gledati najbolja ostvarenja iz regije već nagrađena na prestižnim međunarodnim festivalima.

Piše: Kristina Ljevak

Jutro je u skučenom stanu Marijanine porodice. Rano je ljeto, a u Šibeniku kao da je već avgust. Ti zidovi što ih pritišću i tjeraju da se međusobno sudaraju dodatno nam približavaju nepodnošljivu atmosferu u porodici koju čine otac tiranin, pasivno-agresivna majka, brat s umanjenim sposobnostima i Marijana, kćerka i sestra, glavna junakinja filma „Ne gledaj mi u pijat“, koja mora raditi dva posla kako bi prehranila nezahvalne članove porodice, koju, kao što to nikada nemamo mogućnost, nije birala.

Ali može izabrati šta će učiniti s vlastitim životom, što negdje i pokušava, ali joj ne polazi za rukom. I ovaj sjajni film je između ostalog i o omeđenostima naših odluka, o nesposobnosti da se oslobodimo porodičnih bagaža i odaberemo život po vlastitoj mjeri.

To jutro, koje nas uvodi u život disfunkcionalne porodice čiju je svaku poru ispunio talog tranzicijskog užasa, Marijana počinje redovnim toaletnim aktivnostima, „naguravajući“ se s majkom oko vremena korištenja kupatila.

Ima menstruaciju i mi vidimo kako, dok ga mijenja, izgleda stvarni uložak natopljen menstrualnom krvlju. I zaključujemo da će ovaj film biti, uz svu težinu koju priča nosi, radost za sve one koji/e ne misle da je menstruacija plave boje, a svaka djevojka koja izabere higijenske uloške određenog proizvođača ujedno i razdragana plesačica u bijelim pripijenim hlačicama, uprkos „onim danima“. Scena s uloškom, priča nam Hana Jušić na festivalskoj terasi u Sarajevu, snimljena je naknadno.

„Razmišljala sam kako smo mi sve vrijeme uz nju, kako smo sa svima njima fizički bliski i zašto bi to bilo nešto što se ne bi smjelo prikazivati. Uopće nisam o tome mislila kao o nečemu provokativnom. Na projekciji u Švedskoj jedna je gledateljica, inače Hrvatica koja tamo živi, pitala: ‘Zašto si nas prisilila da gledamo taj odvratni uložak? I zašto to sve mora biti odvratno?’ I tek sam onda skužila da je to reakcija žene koja to isto vidi svaki mjesec; tad sam skužila da je takve stvari bitno pokazati ako se ljudi još uvijek na njih gade.“

Znajući da su nam porodice nametnute i da većinu patologija vučemo iz njih, te da nas one određuju i u pozitivnom i negativnom smislu, Hana Jušić snimila je film pitajući se zašto se mora, odnosno zašto bi bilo obavezno voljeti porodicu. Kada to čuju njeni roditelji, malo se i zabrinu jer potiče iz prilično skladne porodice.

„Odnosi koji su nam zadani je nešto što me na načelnoj razini jako zanima. Kad kažem zašto bi se obitelji morale voljeti, to možda kažem iz kontrastava kojim nas stalno teroriziraju – da je obitelj sveta zajednica. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj to je jako aktualno. Možda brutalno zvuči ‘zašto bi se obitelji morale voljeti’, ali ima jako puno disfunkcionalnih obitelji koje se ne vole. I nekada mi je zanimljivo promatrati kako roditelji i djeca često imaju nekompatibilne karaktere i nikako da dođu na zelenu granu… A kao – to ti je dijete, moraš ga voljeti. Tako da su to odnosi koji su me do sada često okupirali.“

Perpetuiranje patrijarhalnih obrazaca

Radikalna promocija porodičnih vrijednosti desila se u Hrvatskoj nakon snimanja filma „Ne gledaj mi u pijat“, što je temu filma učinilo dodatno aktuelnom i otklonilo autoričine sumnje s početka rada na njemu. Plašila se, naime, hoće li publici biti zanimljiva još jedna priča o disfunkcionalnoj porodici, što bi bila samo najuopštenija interpretacija ovog djela. Ono što zbunjuje međunarodnu, a nerijetko i domaću publiku su razlozi zbog kojih glavna junakinja ostaje sa svojom porodicom.

„To možda jeste nešto što je moje, intimno. Taj neki osjećaj odgovornosti i užasne brige za moje bližnje. Da je ona otišla, ne bi mogla biti sretna jer bi sve vrijeme osjećala teret krivnje. Dužnost i krivnja je nešto što ide uz prebliske obiteljske odnose, koji su u našim krajevima dosta prisutni“, kaže Hana Jušić, koja nerijetko, po vlastitom priznanju, muškarce u svojim filmovima portretira kao osobe s invaliditetom. U „Ne gledaj mi u pijat“ to je i doslovno tako jer otac doživi moždani udar i ostane prikovan za postelju, a brat je osoba s umanjenim sposobnostima, iako nam nije baš najjasnije šta mu nedostaje, što se obilato, kao dio naše tradicije, podržava umjesto da se koriguje.

„Mislim da je to u Dalmaciji prilično često. Ta jedna pretjerana briga koja je istodobno i zapuštenost takvih likova. Da je on možda odrastao u nekoj finoj zagrebačkoj obitelji, vodili bi ga kod logopeda i na kraju bi završio privatni menadžment. A u ovoj obitelji je zapušten, a istodobno ga štite na neki iracionalni, glupi način, koji nikome ne čini dobro, a on se ponaša kao velika beba. Pogotovo sa svojom mamom, što je čest primjer odnosa majki i sinova u Dalmaciji. Čak i onih koji nisu bolesni.“

U trenutku kada Marijana postaje glava porodice, ona se nerijetko ponaša po očevom modelu iz vremena dok ga je zdravlje služilo. Patrijarhalne matrice su nažalost one koje najbolje poznajemo i nesvjesno perpetuiramo.

„U trenutku kada mora preuzeti ulogu skrbnice obitelji, jedini model koji poznaje je očev sadistički teror. A s druge strane sam htjela pokazati kako možda ona u tom trenutku oca počinje razumjeti, kako je sličnija njemu, jer joj i majka govori da je ista otac i njegova obitelj. Marijana dolazi do spoznaje da ta odgovornost nosi i neku vrstu frustracije zbog cijelog takvog života.“

Ljudi najčešće ostaju u lošim obrascima

Hana Jušić Šibenik je u filmu prikazala van dominantnog okvira razglednice s Jadrana. Ta tjeskoba oko njenih junaka dodatno ilustruje osjećaj tjeskobe u njima. Jer sve ono što je dio turističke ponude i desetodnevne razbibrige turista nije i ono što bi junacima filma imalo olakšalo život danas u Hrvatskoj ili bilo gdje na Balkanu. Otuđenost među svojima ipak najbolje ilustruju porodični obroci, mali rituali uz nerijetko nevješto spremljen majčin ručak, koje prate neracionalno trošenje i sitne laži o porijeklu namirnica. Nagurani u omanju trpezariju, s uvijek poluzamračenim prozorima i zidovima koji samo što im se nisu spustili na glavu, dok objeduju, ukućani mučno ilustruju sve naše porodične nekomunikacije.

„Srpska dramaturginja Maša Seničić dobro je primijetila kako se ti obroci koriste kao alibi da je sve u redu. Idemo svi sjesti za sto, i onda smo obitelj jer je hrana metoda pokazivanja osjećaja u obitelji, a zapravo ništa nije u redu i ništa ne valja“, objašnjava rediteljica, koja je hranu u filmu koristila i kao sredstvo prevazilaženja neugodnosti. Poput trenutka kada Marijana odluči priskrbiti malo slobode za sebe prepuštajući se noćnim avanturama i slučajnim susretima s muškarcima. Kada se s majkom i bratom svađa zbog izbivanja iz kuće, konflikt se prekida Marijaninim pozivom porodice na sladoled,čemu se najviše obraduje brat, koji sem objedovanja malo kakve druge aktivnosti da upražnjava.

„Stvarno tu obitelj doživljavam kao onu u kojoj ima neke ljubavi. Neki ljudi je doživljavaju kao obitelj u kojoj je čisti pakao živjeti. Ta njihova životinjska toplina i usmjerenost jednih na druge s jedne strane je užasno iritantna, ali s druge strane, meni je najdraža scena u filmu kad oni gledaju film nakon plaže i svi su izgorjeli i grozno je, ali je opet nekako utješno.“

Da neki životi jednostavno nisu predodređeni za komfor i razmišljanje o sebi, jasno nam je kad upoznamo Haninu Marijanu. I nijednog trenutka nas ne bi iznenadilo kad bi ona odustala ili se prepustila malodušnosti, ona, koja uz sve obaveze treba voditi računa i o bolesnom ocu, mijenjati mu pelene, što isto, kao onaj uložak s početka, jasno vidimo. Jer takva vrsta skrbi dio je realnosti, a ne nešto što se događa drugima, negdje daleko.

„I prije tatinog pada njen je život samo funkcioniranje na najbazičnijoj razini. Ali njeni mali bjegovi i to što radi s tim dečkima ili pokušava s prijateljicom imati neki odnos, to su sve njeni načini da si olakša, ali dosta neuspjelo. Ona odustaje u trenu kada odlazi od njih, ali to što je mama već u autobusu neprestano zove na telefon, to što se vjerojatno ne bi mogla ni sekunde opustiti, to je vraća njima“, kaže Hana Jušić i odgovara na pitanje da li je takav scenarij i dio crnih pretpostavki da najčešće iz takvih situacija nema izlaza.

Meni se čini da ljudi najčešće ostaju u lošim obrascima, da nije lako početi život ispočetka, da je to nešto što se dešava u filmovima.“

Za vrhunsku kameru filma „Ne gledaj mi u pijat“ bila je zadužena Jana Plećaš, s kojom rediteljica dugo sarađuje, a glumačka podjela takođe zaslužuje sve pohvale. Od maestralne glavne glumice Mie Petričević, Splićanke koja arhitekturu studira u Sarajevu i koju je rediteljica srela tokom ljetovanja na Komiži, preko izuzetnih Zlatka Burića i Nikše Butijera u ulogama oca i brata, do Arijane Čuline, neprepoznatljive i vrhunske u ulozi majke, kojom je u zrelim godinama debitovala na filmu. Majka je, kako je neko od kritičara primijetio, junakinja koju „najviše volimo mrziti“, a najviše zbunjuje izostanak bilo kakve podrške kćerki.

Najtužnije je što su žene u takvim društvima jedne drugima najgori neprijatelji. Kad žene jedna o drugoj govore: ‘Vidi je kakva je kurva, kako se obukla.’ Kad, recimo, muž ostavi ženu zbog druge žene, nikada neće usmjeriti agresiju na muža koji ju je ostavio već na tu drugu ženu. Jednostavno je to društvo koje uništava solidarnost među ženama.

Mia Petričević nije imala glumačkog iskustva niti scenskog obrazovanja. Hana Jušić kaže da je bila toliko dobra da se plašila kako će u jednom trenutku sve morati poći po krivu.

„Ali nije ni u jednom. I sve mi je izgledalo kao da je predobro da bi bila istina. Baš sam zamišljala takvu osobu. Mada, kad se vidi uživo, ona je puno veselija, lepršavija, drugačije se oblači, ženstvena je, nije ovakva kao Marijana. Zapravo sam u njoj vidjela ono kako sam zamišljala Marijanu, pa smo je kroz godinu i transformirale. Ubijedila sam je da pusti kosu, ona inače ima modernije frizure, to držanje Marijanino je super oblikovala, ali to nešto u očima i pogledu je nešto što sam tražila.“ Glavnom glumicom bila je oduševljena i ekipa prekaljenih filmskih profesionalaca okupljena oko filma „Ne gledaj mi u pijat“, ali i žiriji brojnih međunarodnih festivala, koji su joj dodijelili nagrade za najbolje glumačko ostvarenje.

Sve vrijeme sam se bojala da taj film neće skužiti osoba iz Zagreba, a kamoli negdje dalje. I uvijek me raduje kad putujem da vidim da su ljudi skužili i da je taj lokalizam relativno univerzalan. Naravno, nekim ljudima je film potpuno neshvatljiv, ona im je antipatična, obitelj im je glupa.

Bez namjere da se amnestira porodična tiranija važno je napomenuti da je ukupna atmosfera u Marijaninoj kući posljedica i ekonomskih prilika i neproduktivnosti muških članova zajednice, koji u vrijeme prestanka rada fabrika moraju preći na uslužnu djelatnost,a ona neminovno odmaže i onako krhkom dostojanstvu čovjeka, posebno kad je nužnost a ne izbor.

„Sve je gore i gore. Ovo je navodno najuspješnija turistička sezona u Hrvatskoj u posljednjih 27 godina, što je s jedne strane, kao, super, a s druge je monstruozno. Baš taj turizam guta sve pred sobom. Nema produktivnog, postoji samo ta zombificirana uslužna djelatnost. I ja sam jedna od turista koji su ovo ljeto opet bili u Komiži. Vidiš te jadne ljude koji su potpuno napaćeni tim serviranjem ljudima koji su se došli odmoriti. Nešto je neprirodno u tom turizmu.

Od ranih radova Hana Jušić je s razlogom važila za novu nadu hrvatskog filma. Veliki uspjeh prvog filma može biti djelimično teret prilikom stvaranja drugog, uz novonastale probleme u Hrvatskom audiovizuelnom centru, koji je uz autorski talenat bio najvažnija poluga u proboju hrvatskog filma na svjetsku scenu.

„Mene trenutno najviše brine kako uopšte započeti drugi film.Nemam još nikakvu ideju. Ne znam uopće o čemu pričati u idućem filmu. To mi je trenutno fokus jer imam osjećaj da me ništa dovoljno ne zanima da o tome radim film.

Što se tiče HAVC-a, nadam se da se stvari neće toliko urušiti. Mislim da dolaze neki koraci unazad, ali se nadam da će sistem nastaviti funkcionirati i da se neće kroz koju godinu snimati samo filmovi o ratu i kralju Zvonimiru.“