Njegov prvjenac već osvojio je velike književne nagrade, a on je pisao samo o čefurima (doseljenicima) u ljubljanskim Fužinama. Nakon čefura napisao je roman o virtualnoj domovini čiji naziv već podsjeća na nostalgiju onu sa prefiksom JUGO.

Prošle godine prvi put su ljubitelji knjige u BiH susreli se s njegovom knjigom. Prvo čitanje i predstavljanje nekolicine mladih slovenskih autora, organizovano je u sarajevskoj galeriji Figure. No, čitanje odlomaka romana slovenskog reditelja i pisca Gorana Vojnovića (Ljubljana, 1980.) čiji su korijeni zapravo bosanski, izazvalo je puno smijeha. Njegov prvjenac Čefuri raus (Došljaci van) na slovenskom je objavljen 2008., a odlično ga je na bosanski jezik preveo Ahmed Burić, koji je uspio da sleng u ljubljanskom naselju Fužine zamijeni sarajevskim. Riječ je o priči o Bosancu koji se teško snalazi u Sloveniji, ali iako govori o jednoj neprilagođenoj osobi u kulturi koja je drugačija od njegove. Prošle godine po tom romanu snimljen je i film koji je u isto vrijeme fokusiran i na društvo koje ne prihvata one koji su drugačiji. Nakon toga ovaj mladi i nadasve duhoviti autor – jedan od najcjenjenijih mladih slovenskih autora – predstavio se sa novim romanom Jugoslavija, moja domovina. To je ironičan naslov, posebno u slovenskom originalu (Jugoslavija, moja dežela). Roman je to traume, boli i osamljenosti. Glavni junak knjige je tridesetogodišnji Ljubljančanin koji je uvjeren da mu je otac, oficir JNA, umro početkom rata devedesetih. Kada otkrije da mu je otac general srpske vojske optužen za teške ratne zločine, kreće u potragu za njim i za istinom.

Svojim romanima, već samim naslovima, uzburkate slovensku ali i balkansku javnost. Tako je bilo sa prvjencem a i posljednjim romanom. Pravite li kompromise kada pišete?

Ne. Kada snimate film prisiljeni ste da ih pravite što zbog manjka para što zbog vizije vaših saradnika što zbog takozvanih objektivnih razloga, dok u literaturi kompromise zaista ne morate raditi. Bar ne svjesno. Uvjeren sam da se literatura i ne može drugačije pisati nego tako da napišete tačno to što vam leži na duši. Iznevjerite li sebe i počnete raditi kompromise vaše pisanje prestaje biti literatura.

U prvjencu Čefuri raus slovensko društvo oslikali ste u ne baš svijetlim bojama. Opisali ste život u ljubljanskim Fužinama kao u nekoj vrsti geta. Kakve su 2008. bile reakcije?

Za mene iznenađujuće pozitivne. Roman je postao zaista popularan među jako različitim skupinama ljudi, osvojio je više nagrada, a i kritike su bile odlične. Na neki način je roman meni, a vjerujem da i mnogim drugim, otkrio jednu drugu, bolju stranu slovenskog društva, jednu ostavštinu one pankerske, progresivne i otvorene Ljubljane iz osamdesetih. Te reakcije su mi pomogle da shvatim da živim u jednom šizofrenom svijetu koji istovremeno prihvata i ne prihvata čefure i sve druge koji su u Sloveniji drugačiji. S vremenom sam čak i zavolio tu slovensku šizofreniju, navikao se na nju. Pri tom je važno reći da u Ljubljani u kojoj živim ipak prevladava ona otvorena, tolerantna strana, naročito u posljednjih desetak godina i da to u mnogočemu definira moj odnos prema vlastitoj okolini.

Vječna je dilema da li umjetnost, u ovom slučaju književnost, utiče na život. Je li se nešto u Fužinama promijenilo od tada? Je li se promijenio odnos prema ljudima koji žive tamo?

Zaista ne znam da li je moj rad i sva slovenska suvremena umjetnost uticala na naše živote i ako je, koliko. Nemoguće je to procijeniti jer je umjetnost samo jedna mala postavka u ljudskoj svakodnevici, zatrpanoj neprebrojivim medijskim prilozima, političkim propagandama i ko zna čime još. Mi smo već deset godina u Europskoj uniji, mnogi danas pomoću interneta redovno prate strane medije, mnogi putuju po svijetu, mladi studiraju u inostranstvu, Ljubljana je zatrpana turistima, sve nas to na neki način mijenja. Rekao bih da je situacija u Sloveniji danas bolja nego što je bila krajem devedesetih, ali ko ili šta je za to zaslužan, to se ne bih usudio reći.

Pitam Vas posebno za taj Vaš roman jer je prijevod sa slovenskog na bosanski jezik radio Ahmed Burić. Kako je bilo slušati prijevod slenga kojeg ima dosta u romanu?

Čefuri raus! su nezahvalan tekst za prevođenje. Puni su slenga i raznih mješavina dvaju jezika i na neki način su neprevodivi. Uzevši to u obzir, mislim da je Ahmed Burić uradio odličan posao, da je uhvatio duh romana i prenio ga u drugi jezik, drugu okolinu, jer sa slengom vi mijenjate i okolinu. Preveo je bunt i to je bitno. Meni to kao autoru i dalje zvuči čudno, ali mi svi drugi prevodi te knjige zvuče još čudnije.

Prije gotovo deceniju debitantskim romanom Zadie Smith Bijeli zubi u književnom svijetu kao da je postao trend da su najpopularniji književnici upravo oni sa dvije-tri domovine i koji pišu na drugom jeziku. Otkud ta vrsta interesa svjetske javnosti?

Svijet postaje svijet čefura i sve je više ljudi sa dvije-tri domovine, osjećaj neprilagođenosti i neprihvaćenosti danas je možda i najprisutnije osjećanje na kugli zemaljskoj. Sve je manji postotak onih koji se rađaju i umiru u istoj i jedinoj državi i domovini. Čitav je svijet postao sličan ovom našem izbučkurišanom Balkanu, pun izmještenih i mješovitih i nepoželjnih i naravno da taj svijet voli čitati knjige Zaidi Smith, Hanifa Kureishija ili Saše Hemona. Oni pišu knjige o nama više nego iko.

Kada se spomene Vaš posljednji roman Jugoslavija, moja dežela, odmah naglasite da to zapravo nije jugonostalični roman. Kako gledate na osude prije čitanja knjige?

To čak ne naglašavam ja, nemam potrebe opravdavati i objašnjavati svoje romane, to pišu oni koji su knjigu pročitali. A što se osuda na bazi naslova tiče da sam ih htio izbjeći ne bi stavio takav naslov. To je bila jedna moja sitna provokacija koja je uspjela čak i više nego što sam želio. Zabavno mi je bilo kada su se slovenski nacionalisti bunili protiv nagrade toj knjizi i pisali da je to državni udar na Sloveniju jer je, žali bože, dodjela bila na dan slovenske državnosti, ili kada je neki prolaznik u Splitu zahtijevao da se knjiga sa tim naslovom skloni iz izloga knjižare. Ti ljudi takvim pisanjima i reakcijama ispadaju smiješni u očima svih onih koji su čitali knjigu ili su barem čitali o knjizi. A nacionalisti u normalnom svijetu i trebaju ispadati smiješni.

Kakav je Vaš odnos prema jugonostalgiji?

Mislim da ona više nego o Jugoslaviji i o tome kakva je to država zapravo bila, danas govori o razočarenju bivših Jugoslavena svojim sadašnjim životima i državama. Idealiziranje jugoslavenske prošlosti i nostalgično maštanje o socijalizmu kao mogućem izlazu iz sveopće krize govori sve o besperspektivnosti naših zemalja.

Sa druge strane jugonostalgija je danas biznis koji nam prodaje lošu muziku i prosječne filmove kao suho zlato, i što je još gore, zauzima onaj prostor koji bi mogli popuniti mladi bendovi, pisci i filmaši. Jugonostalgija nam naime prodaje priču da nam ne treba Dubioza jer imamo već Parni valjak i Bajagu. I ta priča nažalost još uvijek prolazi. Naročito u Sloveniji.

Kritika je za Vaš posljednji roman napisala da “svi likovi pate od promašenosti”. Kako Vi gledate na tu “promašenost” u postjugoslovenskom životu? Jer dvije su teme kojima se bavite u svojim romanima – domovina i useljenici nekako idu skupa.

Život na nekoj ličnoj razini u Sloveniji i ne mora biti tako loš. Žive se, što bi se reklo. Ali kao društvo, mi nemamo nikakvu viziju svoje, slovenske budućnosti, mi smo postali prozirna europska periferija, gubimo svoj identitet i prije nego što smo ga izgradili. Slovenija, moglo bi se reći, nit’ smrdi, nit’ miriše. Što je istovremeno dobro i loše. Ako ste vi u stanju izdići se nad opću atmosferu, izgraditi si neki svoj privatni svijet, onda dobro, ali ako uronite u tu potištenost, bezidejnost i letargiju onda baš i nije dobro.

Postjugoslavenski život svugdje, možda u Sloveniji i najmanje, trpi od društvene ispražnjenost, svi smo mi prepušteni sami sebi. Ako imate sreće pa radite što volite i solidno zarađujete, u mogućnosti ste da putujete, onda vam je lijepo, život ovdje još umije biti ležeran i fin, po mjeri čovjeka. Ali ako ovisite suviše o društvenim prilikama ili pustite da one utiču na vas, onda je nemoguće živjeti jednim normalnim životom. Tada, naime, vi htjeli ne htjeli posvajate svu našu društvenu promašenost. Ona je naime jako zarazna i lako je oboljeti od nje.