Niko nikada na večernjem izlasku nije upoznao kulturno uzdignutu srodnu dušu. Ne postoji scenario u kojem ti kažeš: „Ne mogu više ove ruske književnosti, idem izaći u klub“, i onda, dok trešti muzika, ti priđeš osobi suprotnog spola koja je, gle čuda, isto tako rekla da joj je puna kapa Joyceovog „Uliksa“ i, tako, vas dvoje se pokupite i živite sretno do kraja života.

To se nikada nije desilo i to se nikada neće desiti.

Kao osobi koja voli pročitati s vremena na vrijeme nešto više od promidžbenog letka Oriflame kozmetike, poslušati neku kompoziciju koja nije varijacija na četiri ista akorda, ala sav ex-Yu rock, i pogledati neku pozorišnu predstavu koju nije napisala Indira Kučuk Sorguč, koje su ti šanse da se negdje uklopiš i da nađeš društvo koje bi te prihvatilo?

Voliš li kulturu i inteligentno uzdizanje u vrijeme njenog izumiranja, kako ja vidim, imaš dvije opcije.

Prva glasi „birati manje zlo od ponuđenog“, i u suštini znači da između koncerta Šekija Bihorca i onog Harija Mata Harija ti odeš na koncert Harija.

Druga je pak da „biraš najbolje po svaku cijenu“, i u njoj ti ne odeš pet godina ni na jedan koncert, ali onda odeš u Berlin na koncert Beethovena, Nicka Cavea ili već onog ko te čini sretnim.

Možeš ti pratiti kulturu i u domovini, alito radiš kao kakav ovisnik. Prihvataš štagod, samo da je kulturno.

Imaju oni likovi što idu po otvaranjima izložbi i promocijama knjiga, što su tu samo radi besplatne hrane. Eh, prateći kulturu kao džanki, riskiraš da postaneš poput njih. A i da se nadrogiraš lošim materijalom: knjigama kućanica iz dijaspore koje su došle ovdje popraviti zube i izdati knjigu, slikama čobana sa sela, ovaj, takmičara „Farme“, koncertima bjelosvjetskih ublehaša koji sviraju po stubištima i garderobama koncertnih dvorana… Ima tu svega.

Težak je to život, pa povremeno srećemo i veterane ratišta, ovaj, kulturnog života, koji pate od posebnog PTSP-a. Narod ih zove alkoholičarima, ali nemojte tako, pa da ste vi pokušali dešifrovati djela Ivana Kordića, uvidjeli biste da ista ima smisla tek pod uticajem alkohola.

Sjećam se, dok je gospodin Kordić uređivao televizijske emisije, jedne najave za njegovu emisiju:

„Ovo je priča od samog početka, pa do kraja.

Dakle, od začetka kamenice do stvaranja ploda.

To znači da je plod školjka – kamenica.

Mi je vidimo u njenom konačnom obliku.“

Ko bi ovo trijezan razumio?

Kako biti kulturno uzdignut, a ne pokleknuti pred životnim iskušenjima? Kako slušati klasičnu muziku i držati se toga čak i kada sva tvoja raja misli da je Berlioz ime za sladoled? Kako gledati filmove u kojima ne glumi Enis Bešlagić? Kako otići u pozorište i ‘ladno izaći neimpresioniran predstavom jer si gledao bolje, a ne jer ćeš prokomentarisati:„Šta ćeš, trude se, nemoj kritikovati, hajd’ napravi ti bolju.“

Neću da napravim bolju. Korisnik sam, a ne proizvođač predstava i filmova. I kao takav odlučno tvrdim da sam pogledao boljih filmova s Hulkom Hoganom od onog Angeline Jolie.

Kultura je postala kao neko retardirano biće kome svi vidimo retardaciju, ali nećemo da je spomenemo i uvrijedimo majku. Pošto svi stalno govorimo:„To je kod nas još u povojima“, to dijete je očigledno zakržljalo u razvoju kada je već 20 godina „u povojima“.

Zato pozivam sve vas da nabijete nogom u dupe polovične kulturne manifestacije ala „večeri klasične muzike s harmonikom“, izložbe u stubištima, intervencije u prostoru i slične papazjanijske multimedijalne performanse. Loš proizvod je loš proizvod, ma koliko mi njega licemjerno hvalili.

Ne kažem da na takvim manifestacijama treba pustiti plin auditorijumu, ali ih ne treba uzdizati u nebesa. Novogodišnji koncert u garderobi kulturnog centra ne smije biti vrhunac novogodišnje sezone koncerata. Razdvojimo kulturu „djece u pijesku“ od prave, zafrkane kulture kojoj kada osvjedočiš, odmah osjetiš kako ti se pamet čisti od svih gluposti.

Hoćemo izdavače koji izdaju knjige dobrih pisaca, a ne pisaca kojima je jedina kvalifikacija ta što su orijentalnog porijekla. Hoćemo dobre filmove u kinima, a ne samo „Transformerse“ ili one koje brane riječima „šta, glup ti je? Glup si ti da ga shvatiš“. Hoćemo takvu kulturu da kada na televiziji pogledamo sedmični kulturni magazin „Sedmica“, režemo vene što smo propustili ta dešavanja, a ne da nas ista ostavlja ravnodušnim kao da gledamo „Znanje imanje“.

„Nema para za takvo šta.“ Ah, ta bezvremenska rečenica koja opravdava bilo šta, bilo gdje, bilo kada. Tja, tako zaokružismo i ovaj krug – nema kulture jer je skupa, a skupa je jer je nema.

Ništa nam drugo stoga ne preostaje nego preskočiti pet mjeseci kulturnih dešavanja, uštedjeti šta, pa put Čevljanovića na „večer klasične muzike s bodljavinom“.