Fatima Kazazić prva je studentica glume koja je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pod mentorstvom Jasne Žalice, napravila i izvela svoj magistarski rad, predstavu Igre u pijesku. Mladu glumicu već smo prije toga mogli gledati u glavnoj ulozi predstave Narodna drama, koja je po tekstu Olge Dimitrijević postavljena u Sarajevskom ratnom teatru SARTR.

Foto: Zlata Hodžić

Školovanje na Akademiji scenskih umjetnosti podrazumijeva specifičan način rada, često i izolaciju od ostatka svijeta. Fatima kaže da će svoju desetočlanu klasu odjevenu u crnu odjeću, svojevrsnu uniformu tokom studija glume, pamtiti po zajedničkim cjelodnevnim časovima i probama, koje su trajale od ranog jutra do kasnih večernjih sati. „Ponekad smo to radili nevoljko, često umorni, iscrpljeni, gladni, žedni, ali smo radili, radili i raspravljali, pa onda pričali viceve, učili. Pamtit ću sve te trenutke kad smo se smijali i plakali zajedno. S godinama smo postali porodica i koliko god bili udaljeni kilometrima ili različitim stilovima života, imamo jedni druge. Studiranje ću pamtiti po svim blentavim trenucima s klasom“, ističe.

U odnosu na četvorogodišnji studij, program master studija nudi produbljivanje znanja. „Temeljno se bavimo oblastima koje smo odabrali, govor-glas ili pokret-ples-kondiciona priprema glumca, a u odnosu na osnovni studij peta godina nudi nove metode, načine, tretmane i pristupanje radu. Ono što je za mene bilo jako važno, pored toga što sam stekla nove tehnike koje se tiču tijela, tjelovježbe i fizičke sposobnosti, bila je prilika da radim ispred kamere. Na master studiju smo se cijeli jedan semestar bavili isključivo filmskom glumom, glumom pred kamerom. Budući da nisam imala priliku mnogo puta stati na set, to je bilo od velikog značaja“, navodi Fatima, dodajući da je nastavak školovanja na akademiji dobra prilika za intenzivniji rad na sebi.

Interes za neverbalni teatar

Rad na magistarskoj predstavi omogućio joj je upravo dublji rad na sebi u području neverbalnog teatra. „Kroz svoj magistarski rad željela sam bolje ispitati fizičku radnju glumca na sceni. Jako me zanima neverbalni teatar, ali za razliku od mnogih predstava neverbalnog teatra koje sam imala priliku gledati, željela sam napraviti predstavu koja neće podrazumijevati, da tako nazovem, jezik apstraktnog pokreta, nego svakodnevni, ljudski, moj, tvoj, bilo čiji – dakle, obavljanje svakodnevne fizičke akcije. U suštini, sve vrijeme sam željela raditi ono što je Jerzy Grotowski ispitivao kroz svoj glumački sistem, siromašno pozorište.“

Neverbalni teatar Fatima Kazazić je na sceni istraživala već ranije, radeći početkom godine s kolegicom Amilom Terzimehić na Otvorenoj sceni Obala predstavu fizičkog teatra po motivima antičkog mita o Elektri, a pod mentorstvom Jasne Žalice, Sanje Burić, Mersada Čuljevića i Emira Fejzića. „Raznim metodama fizičkog teatra, plesnim tehnikama i elementima raznih borilačkih vještina, došle smo do jezika naše predstave. Predstava je u potpunosti neverbalnog karaktera i pripovijeda mit o Elektri i Klitemnestri. Veliki uspjeh te predstave je činjenica da smo Amila i ja uspjele ispričati priču koristeći samo fizička sredstva“, naglašava naša sagovornica.

Za idealnu podlogu za magistarski rad poslužio joj je tekst Igre u pijesku savremenog poljskog autora Michala Walczaka. „Dramski tekst Igre u pijesku me kupio na prvo čitanje. Bio mi je interesantan odnos likova, donekle i poznat, tako da sam na prvo čitanje znala da želim baš to raditi u svrhu svog ispitivanja“, ističe. Partner na sceni joj je glumac Jasenko Pašić, a Fatima ističe da je za uspješno okončanje rada na magistarskoj predstavi u velikoj mjeri zaslužan upravo njen kolega. „Njegov ulog i davanje ovom projektu me je podstaklo da budem još bolja u onome što radim. Jasenko je savršen glumački partner, kakvog bi svako poželio pored sebe na sceni.“

SARTR već nekoliko godina njeguje praksu uvođenja diplomskih predstava Akademije scenskih umjetnosti u repertoar, a Igre u pijesku nastavak su ove prakse koja je od velikog značaja jer daje priliku mladim glumicama i glumcima da se predstave široj publici i ljudima iz profesije koji tek trebaju čuti njihova imena i zapamtiti ih. „Prilika za mlade glumice i glumce da rade svoj projekat u pozorištu uči nas kako profesionalno pristupiti radu, kako raditi s partnerima koje prvi put srećemo na sceni. Uči nas kako surađivati sa tehničarima, majstorima, zanatlijama bez kojih predstave ne bi bile potpune. Pruža nam mogućnost da svoju radnu, glumačku etiku dižemo na nivo profesionalizma, što bi trebao biti cilj svakoga ko završi akademiju“, ističe Kazazić.

U prvom profesionalnom projektu na kojem je radila početkom godine, predstavi Narodna drama savremene dramske spisateljice iz Srbije Olge Dimitrijević u režiji Bobana Skerlića, Fatima Kazazić je smjesta dobila glavnu ulogu. Učešće u predstavi uz iskusne glumice i glumce podrazumijevao je niz izazova, ali joj je, kako kaže, vjera u sebe pomogla da prevaziđe vlastite prepreke. „Proces je bio pun trnja i latica. Bilo je dobrih i loših proba. Prvi put sam se susrela s toliko ljudi na sceni tokom jedne predstave. Bilo je previše stvari odjednom koje sam morala naučiti i savladati. Bojala sam se da neću uspjeti, ali nisam odustajala, radila sam i tražila načine da riješim problem, imala sam samopouzdanje i sigurnost u sebe.“

Pozorište je za mene dom

Za našu sagovornicu, gluma je izbor koji omogućuje život izvan kolotečine u kojem svaki dan može biti drugačiji. „Sretna sam što u životu nikada neću morati reći: idem na posao. Reći ću: idem u pozorište, idem na probu, idem na set. Pozorište je za mene dom, te daske koje život znače daju potpuni smisao mom životu. Da se ne bavim glumom, ne znam kako bih izdržala raditi neki drugi posao koji ima svoje utvrđeno, redovno radno vrijeme. Volim kada odem na probu i radim onoliko koliko je taj dan potrebno i dovoljno, bez ograničenog vremena; ponekad je to par sati, a ponekad pola dana. Volim što imam priliku da kroz likove koje igram bolje upoznam sebe, svoje mane i vrline.“

Kad je riječ o uticaju na društvo, Kazazić ističe da bi pozorište trebalo da oplemenjuje ljude, da ih uči novim stvarima i budi empatiju u njima. Kao glumici, ono joj nudi obilje izazova, mogućnost da se raduje svakom budućem projektu i novostima koje on donosi. „Volim izazove, a pozorište je za mene nepresušni izvor izazova. Voljela bih igrati klasike i komedije, jer dosad nisam imala priliku igrati u takvim komadima. Sve ono što se tiče neverbalnog teatra mami me da to istražim na sceni“, navodi, dodajući da je pronašla i novi pristup neverbalnom teatru za koji se nada da će imati priliku pokazati ga kroz neki budući projekat.

Kazazić je trenutno u rodnom Mostaru, gdje je dobila ulogu u novoj predstavi Narodnog pozorišta Mostar Alfa-Beta, koju prema tekstu Teda Whiteheada režira glumac Saša Oručević. „Iako sam u Mostaru zbog projekta, imam osjećaj da sam na odmoru. Predstava Alfa-Beta bavi se problematičnim odnosom dvoje supružnika od kojih jedno želi biti slobodno, a drugo mu to ne dozvoljava. Priča je to o dvoje ljudi koji ne znaju biti zajedno, a ne mogu jedno bez drugog. Priča o različitom shvatanju braka, ljubavi i slobode. Mislim da će se publici svidjeti jer se svako može pronaći ili prepoznati u onome što likovi govore i čine jedno drugom.“

Rodni gradovi se uvijek osjećaju na naročit način, te se za kraj razgovora s Fatimom Kazazić moramo dotaći Mostara, grada kojem politički problemi već dugo ne daju da živi svoj puni potencijal, što se odražava na atmosferu, na kulturnu scenu, na kvalitet života njegovih žitelja. „Mostar se razvija, stvari idu nabolje. Možda taj proces ide polako, ali je svakako vidljiv. Politički problemi Mostara utiču na umjetnost kao i na sve ostalo. Sve dok političari ne budu davali šansu i ne dadnu mladima da zdravo napreduju i da se razvijaju u onome što vole, oni će odlaziti i tražiti svoju sreću negdje drugdje“, zaključuje.