San da će nasilje nad ženama jednog dana biti u potpunosti iskorijenjeno nije dovoljan, zato Eve Ensler čini sve da sasluša i drugima prenese iskustva žena iz cijelog svijeta, okupi žene oko zajedničkog cilja i tako učini Zemlju makar malo boljim mjestom za život.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Almin Zrno

“Pokoravanje žena počelo je s nastankom svijeta, ako čitate religijsku priču. Eva je, vođena znatiželjom, maštom i željom da sazna više pojela jabuku i šta se desilo? Znatiželja, želja, samostalnost, seksualnost, kažnjeni su kao najveći grijesi. Čitava naša civilizacija počiva na priči o tome kako je čovječanstvo kažnjeno jer je Eva bila znatiželjna. Dodajte tome prepoznatljive mehanizme patrijarhata i kapitalizma i biće vam jasno zašto je slika svijeta danas takva kakva jeste”, ispričala je za Urban književnica, feministkinja, borkinja protiv nasilja nad ženama, Eve Ensler. Najpoznatija kao autorica slavne drame Vaginini monolozi, izvođene i u Sarajevu, a prevedene na brojne svjetske jezike, Eve je život posvetila slušanju i prenošenju priča žena iz cijelog svijeta. Bez problema progovara i o vlastitom iskustvu: seksualnom i fizičkom nasilju koje je kao dijete trpjela od strane vlastitog oca, o mladosti obilježenoj zloupotrebom alkohola, što ju je kasnije usmjerilo ka aktivističkom radu. Pomagala je ženama bez krova nad glavom, za vrijeme ratova u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Demokratskoj Republici Kongo bilježila priče žena koje su preživjele silovanja, ispisivala knjige temeljene na njihovim iskustvima, a potom i pokrenula globalne kampanje V-Day i Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Ni Hollywood joj nije stran: bila je feministička savjetnica na snimanju filma Mad Max: Fury Road. U Sarajevo je, nakon desetak godina od posljednje posjete, došla kao učesnica na jubilarnom 10. festivalu ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise, gdje je promovisala novu knjigu, U tijelu svijeta, svojevrsne memoare u kojima se bavi borbom s rakom maternice ali i borbom protiv kulture silovanja. Posjetu Sarajevu iskoristila je i za dežuru u Zemaljskom muzeju u znak podrške akciji Ja sam Muzej, što ne čudi jer Eve je ondje gdje je aktivizam.

Neoliberalni kapitalizam u korijenu nasilja

U ‘90-im ste pretpostavljali da će nasilje nad ženama dvadeset godina kasnije biti stvar prošlosti, prevaziđena pojava poput, na primjer, ropstva. Bila je to optimistična pretpostavka. Šta se, ipak, promijenilo u posljednje dvije decenije? Žive li žene danas bolje nego ranije?

Iz današnje perspektive shvatam da je izumiranje nasilja nad ženama bio san, ali taj san još uvijek sanjam. U posljednjim decenijama stvari se jesu promijenile, neke u negativnom, neke u pozitivnom smjeru. Neoliberalni kapitalizam je donio eskalaciju nasilja u svim oblicima, bez obzira da li se radi o američkim vojnim intervencijama u drugim dijelovima svijeta, različitim ratovima koji se vode u korporativne svrhe, bitkama za zemlju i resurse, a pretjerana eksploatacija zemlje i resursa je dovela i do prirodnih katastrofa poput izlijevanja nafte u more, koje također ugrožavaju ljudske živote. Istovremeno vidimo eskalaciju mržnje, između ostalog i mržnje prema ženama, ugnjetavanje žena. U Sjedinjenim Američkim Državama i u drugim dijelovima svijeta jačaju desničarske ideologije koje žele ograničiti reproduktivna prava žena, porazan je broj žena koje su preživjele silovanje u studentskim domovima, nasilje od strane policije i države. Sve to ostaje nekažnjeno, pravda na kraju ne bude zadovoljena. Pravdu nismo vidjeli ni nakon rata u Bosni i Hercegovini, nije je bilo ni u Kongu, Bangladešu, Šri Lanki, Nigeriji. S jačanjem ISIS-a, koje je ponovo rezultat američkih intervencija u Iraku, nasilje općenito i nasilje nad ženama dobijaju novu dimenziju, jer postaje raširena i praksa seksualnog ropstva u kojem se djevojčice stare samo par godina prodaju za stotinjak dolara na pravim tržnicama roblja. Silovanje je postalo dio ideologije: pomolite se bogu prije silovanja, pa se pomolite poslije silovanja. S druge strane, posljednjih godina smo doživjeli masovna okupljanja žena koje se bore protiv nasilja i ugnjetavanja. Kampanja Milijarda ustaje okupila je žene iz više od 200 zemalja iz svih krajeva planete, koje u istom trenutku dižu glas protiv nasilja. Žene širom svijeta formiraju organizacije, otvaraju skloništa, pomažu jedne drugima. Da budem iskrena, ponekad ne znam jesmo li se u posljednjih nekoliko decenija pomjerile korak unaprijed ili smo jednostavno – preživjele.

Šta je ostalo da se uradi ako želimo dočekati svijet bez nasilja nad ženama?

Nasilje nad ženama ne možemo gledati kao odvojeno od nasilja uopšte. Sve dok se ne uhvatimo u koštac s neoliberalnim kapitalizmom, uništenjem planete, imigracijskim politikama, rasizmom, nećemo vidjeti kraj nasilja nad ženama. Nasilje nad ženama je rezultat patrijarhata koji podrazumijeva desničarsku ideologiju, ugnjetavanje i pokoravanje. Voljela bih reći da imam odgovor na vaše pitanje, ali u ovom trenutku nemam. Znam samo da se moramo nastaviti boriti, okupljati što je moguće više žena koje će se boriti protiv svega toga.

Da li to znači da je heteropatrijarhalni poredak stub neoliberalnog kapitalizma? Odakle početi?

Prije svega, religija je korijen današnjeg poretka stvari, religija s “ocem” koji kontroliše i nadgleda sve, koji je svemoćan. Isto je u patrijarhatu, zar ne? Uređenje države samo prati ovaj model. Religija se koristi i za opravdanje nasilja nad ženama, tako je već stoljećima. Patrijarhat i kapitalizam su čvrsto isprepleteni i počivaju na istom principu, principu koji nalaže da manjina drži svu moć u svojim rukama. Manjina danas posjeduje novac i moć, što joj omogućuje da tlači većinu. I sve dok su ženska tijela, ženska seksualnost, ženska imaginacija potlačeni, moramo se boriti protiv patrijarhata, jer se radi o metodama koje su tu da bi se žene držale “na njihovom mjestu”, ušutkivale, kontrolisale.

Šta da radimo s uvriježenim zapadnjačkim mitom da nam više “ne treba feminizam” jer smo, navodno, “potpuno slobodne”? Takav stav je popularan čak i u Bosni i Hercegovini, gdje je veliki broj žena deprivilegovan, živi u siromaštvu i svakodnevno trpi diskriminaciju.

To je ono što neoliberalizam radi: uvjerava vas da živimo post-doba svega, da živimo post-rasnu ii post-feminističku stvarnost. U vrijeme kad sam napisala Vaginine monologe, prije dvadeset godina, bila sam uvjerena da će do danas taj komad potpuno zastarjeti, ali on se ipak još i danas igra. Dvadeset godina kasnije, srećem mnogo, mnogo žena koje još uvijek ne znaju da imaju pravo na svoje želje, slobodnu seksualnost, da imaju pravo biti jednako plaćene za isti posao. Neoliberalizam, međutim, čini sve da uvjeri žene da su “oslobođene” jer navodno mogu raditi ono šta žele ili nositi odjeću koju žele, a koja nerijetko istovremeno znači objektifikaciju žena. Neoliberalizam uspijeva maskirati realnost da nam se učini kako smo slobodni. Svakako, širom svijeta ćete naći “feminističke džepove slobode”, gdje je demaskiranje uspješno obavljeno, ali to svakako ne znači da je sloboda zavladala svijetom.

Šta je žena bez feminizma

Kod nas u BiH je prisutan taj apsurd vraćanja u neko stanje koje je postojalo prije socijalstičkog sistema koji je učinio mnogo, primjereno dobu u kojem se dešavao, da izjednači prava i uloge muškaraca i žena u društvu. Nerijetko se čini da je generacija naših majki i baka smatrala feminizam prirođenijim nego što to današnje mlade žene vide. U javnom diskursu u cijeloj našoj regiji, feminizam je ili gotovo nepoznata ili “prljava” riječ.

Ko je učinio feminizam “prljavom” riječju? Srećem mlade žene svakodnevno i ne znam niti jednu koja nije feministkinja. Feminizam prljavom riječju prave sistemu podobni mediji koji pokušavaju spriječiti otpor, predstavljajući feminizam kao radikalan, zastario i čangrizav pokret. Žene se bore za svoja prava, za jednaku plaću, za pravo na abortus. Vjerujem da je nemoguće biti žena u današnjem svijetu, a ne biti feministkinja. Nije mi jasno kad neka žena izgovori da “nije feministkinja”. Šta bi to bilo? Žene koje ne vjeruju da imaju prava na vlastite želje, na ostvarenje svojih snova, na svoju seksualnost, ne vjeruju da trebaju biti plaćene jednako kao njihovi kolege na istom poslu, koje ne vjeruju da imaju prava na bilo šta? Ako vjerujete da imate pravo na sve to, onda ste feministkinja. Drugi je problem što se mnoge žene drže podalje od politizacije svojih prava i uključivanja u nešto što je politički pokret, što je zaista šteta, jer što je više žena u feminističkom pokretu, što je on brojniji i globalniji, to su veće šanse da pobijedimo u zajedničkoj borbi. Još jedna stvar koju neoliberalni kapitalizam radi je svođenje svega na individualnu situaciju. “Meni je dobro, znači sve je u redu.” Prvo, nije ti dobro, a drugo, to što je tebi navodno dobro ne znači da je sve u redu. Svi smo mi dio zajedničke borbe.

Ali, koliko su žene u Evropi ili Sjedinjenim Američkim Državama, uvjerene da žive potpuno slobodne živote, pokušavaju i uspijevaju razumjeti probleme žena u Afganistanu, Kongu, Indiji, Jemenu, Iraku, Nigeriji? Trebamo li svi podsjećanje da je priča globalna?

Milijarda ustaje kao globalni pokret solidarnosti pokušava upravo to: podsjetiti da na suprotnom kraju planete postoje žene sa vrlo sličnim problemima. Napori žena bilo gdje u svijetu su napori za oslobođenje žena u cijelom svijetu, to nikako ne može biti svedeno na individualnu priču ili na priču jedne zemlje. Ignorisati činjenicu da se radi o globalnoj borbi je neozbiljno, jer je naša planeta zapravo izuzetno mala i naši problemi su vrlo povezani. Dobar primjer za to je prodor ISIL-a, jedne od najstrašnijih prijetnji ženama današnjice, koji bismo uskoro mogli vidjeti i pred svojim vratima ako ništa ne bude učinjeno. Solidarnost, ponajprije solidarnost među ženama, nužna je da bi se bilo koji problem žena bilo gdje u svijetu pobijedio, a ponekad je čak i lakše boriti se za drugog nego za samog sebe. Osim toga, ako ste Amerikanac, Amerikanka, državljanka ili državljanin evropskih zemalja, također trebate preuzeti odgovornost za sve što su vaše vlade – političari za koje ste glasali, radile u nabrojanim dijelovima svijeta. Rat u Iraku je razorio tu zemlju i ovo što danas gledamo direktna je posljedica američke intervencije, protiv koje su milioni ljudi protestovali, ali je nisu uspjeli spriječiti jer su moćnici htjeli drugačije. Svi smo odgovorni za ono što se dešava u bilo kojem dijelu svijeta i pretvarati se da nas se životi žena na drugom kraju planete ne tiču znači ne preuzeti odgovornost za svoju ulogu, koja nije zanemariva.

Bosna i Hercegovina, otriježnjujuće iskustvo

Vaša drama Nužne mete nastala je nakon razgovora sa ženama koje su preživjele ratna silovanja u Bosni i Hercegovini. Osim naše zemlje, Kongo, gdje ste svjedočili svojevrsnom femicidu, gdje je sistemsko silovanje žena i djevojčica korišteno kao vojna i korporativna taktika za eksploataciju minerala i gdje je, kako se pretpostavlja, silovano između 300 i 500 hiljada žena, bio je još jedna presudna stanica u Vašem životu i radu. Jesu li vas priče ovih žena, koje su preživjele jeziva seksualna zlostavljanja, dodatno osnažile u borbi za prava žena?

Oduvijek sam bila aktivistkinja, ali odluku da ću svu svoju energiju usmjeriti ka aktivizmu donijela sam nakon što sam provela vrijeme u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini i sedmicama slušala priče ovdašnjih žena, žena svih nacionalnosti, koje su preživjele silovanja. Ideja da na samom kraju 20. vijeka, usred Evrope, postoje logori za silovanja s ciljem stigmatizacije žena i uništenja cjelokupnih zajednica – destrukcije života kakav su ljudi poznavali prije toga, bilo je otriježnjujuće iskustvo. Drago mi je da danas, deset godina nakon svoje posljednje posjete Sarajevu, vidim toliko aktivistkinja koje se bore za bolje živote ovih žena. Istovremeno, teško je znati da pravda nikad nije zadovoljena prema tim ženama, kao ni prema ženama u Kongu. Teško je uopšte vidjeti smisao pravde, koja prema ženama rijetko bude zadovoljena.

U javnim nastupima i intervjuima rado ponavljate da “silovanje nije kratkotrajan čin, nego trajanje, čitav život”. U BiH često govorimo o silovanju jer su mnoge žene ali i muškarci prošli kroz to traumatično iskustvo tokom rata. Ali, koliko uopšte razumijemo silovanje, njegovu suštinu, iako često govorimo o njemu?

Ono što ljudi često ne razumiju o silovanju je upravo to da silovanje nije jedan usamljeni čin nego kataklizmičan događaj koji uništava vjeru u ljudskost. Napad na tijelo na tako dubokom, osnovnom nivou ostavlja osjećaj posramljenosti i uništava seksualnost osobe. Jako je teško ozdraviti nakon napada koji doslovno znači ulazak u vaše tijelo, napada koji je drugačiji od svih drugih napada. Silovanje mijenja sve, način na koji doživljavate svoje tijelo, na koji gradite odnose s drugim ljudima, način na koji posmatrate sve muškarce bez obzira što je možda samo jedan muškarac bio vaš napadač. Vrlo je teško ponovo početi vjerovati bilo kome, teško je prestati se vraćati u taj trenutak. Istina je da često pričamo o silovanju, ali mislim da se ne trudimo istinski razumjeti njegove razmjere. Dok izgovaramo da je milijarda žena u svijetu preživjela silovanje ili fizičko nasilje u nekom trenutku svog života, to nam je samo neki veliki ali apstraktni broj, ipak dovoljno daleko od nas. Slušanje individualnih priča žena pomaže u razumijevanju napora, vremena, nebrojenih dana obamrlosti, nedostatka samopouzdanja, loših veza koje su uslijedile, nemogućnosti ostvarivanja odnosa sa vlastitom djecom, čitavog tog dugog puta potrebnog da se osoba oporavi nakon silovanja. Silovanje je poput šrapnela – uništava čitavo biće. Nerazumijevanje silovanja je dijelom rezultat srama koji se uvijek stavlja na leđa žena koje su preživjele silovanje, nikad na teret silovatelja. Sram je, s druge strane, rezultat toga što se bilo šta što proživljavaju žene ne uzima za ozbiljno.

Kako to promijeniti, kako spriječiti?

Razumijevanju doprinose svjedočenja žena, ali i promjena stava prema traumatičnom iskustvu žena, promjena načina na koji muškarci shvataju silovanje, a također i podsjećanje da seksualni odnos podrazumijeva pristanak obje osobe. Previše kultura u svijetu seksualni odnos vidi kao čin u kojem muškarac skoči na ženu i uradi ono šta mu se radi, pri čemu je žena samo objekat kojem može uraditi bilo šta šta mu padne na pamet. Promjena počinje učenjem ljudi šta je uopšte seksualni odnos, učenjem djece u dobi od desetak godina o tome šta je seks, šta je seksualnost, kako se dodiruje druga osoba, šta je zadovoljstvo, šta je uzajamno davanje. Učimo djecu geometriji, biologiji, ali seks izostavljamo, kao da im to neće trebati u životu. Seksualnost je najveći dio naših života, a neznanje o seksualnosti donosi seksualno nasilje.

U svojim knjigama se bavite tijelom i seksualnošću, naglašavajući važnost razumijevanja vlastitog tijela, istinskog življenja u tijelu. Zašto je to važno? Kako pišete u knjizi U tijelu svijeta, vama lično je tek karcinom pomogao da se povežete s vlastitim tijelom.

U tijelu je naša snaga, vitalnost, mašta, a ako živite “izvan” tijela – najčešće zahvaljujući preživljenoj traumi i nasilju – odvojeni ste od motora koji vas pokreće. Vjerujem da je tijelo poput zemlje, forma iz koje sve dolazi, iz koje se rađa životna energija. Vjerujem i da smo toliko okrutni prema Zemlji jer smo odvojeni od vlastitih tijela – tretiramo ih jednako. Mudrost življenja u vlastitom tijelu ne možete zamijeniti intelektom, radi se o potpuno drugačijoj inteligenciji. I ja sam, kao i mnoge, mnoge žene koje poznajem, provela dugi niz godina živeći izvan svog tijela, ali mi je iskustvo raka pomoglo da se vratim u svoje tijelo. Nemojte me pogrešno shvatiti, rak je bio bolno i užasno iskustvo, ali kad sam se probudila nakon devetosatne operacije, sa svim tim iglama u venama, prvi put u životu sam osjetila da sam tijelo. Bio je to početak putovanja na kojem sam iz dana u dan spoznavala dio nepoznate sebe. Čak sam i hemoterapiju shvatala kao uspješnu “ratnicu” protiv trauma koje nosim u tijelu, zamišljajući kako mi svaka nova doza ubija dio preživljenih silovanja, nasilja, priča koje sam nosila kao teret.

To što mislite da vam je dobro ne znači i da je to istina

Nedavno ste dobili pomalo neuobičajen zadatak: na snimanju filma Mad Max: Fury Road, koji su kasnije mnoge filmske kritčarke i kritičari ocijenili kao feministički film, pozvani ste da budete savjetnica. Kakvo je to iskustvo bilo?

George Miller, reditelj filma Mad Max: Fury Road, pozvao me da budem feministička savjetnica na filmu. Radila sam najprije s glumicama kojima je pripala uloga seksualnog roblja, razgovarale smo o tome kako izgleda život seksualnih robinja, mnogo smo razgovarale o seksualnom nasilju uopšte kako bi bolje razumjele kontekst. To je zaista bilo fantastično iskustvo i drago mi je da se radi o distopijskom, akcionom blockbusteru koji je istovremeno i feministički film.

Rekli ste kako ste cijeli život učili biti sigurni u sebe, a onda ste nakon 11. septembra shvatili da sigurnost ne postoji. Mnogi ljudi i dalje misle suprotno i u svojim toplim malograđanskim sobama ne čine ništa osim što žive zaštićeni prividom sigurnosti. Vi ste i dolazak na PitchWise iskoristili za podršku Zemaljskom muzeju. Sve što radite neodvojivo je od aktivizma. Možete li razumjeti ljude koji su ‘oslobođeni’ potrebe da na bilo koji način pokušaju ovaj svijet učiniti boljim?

Spomenimo još jednom neoliberalni kapitalizam u kojem je sve svedeno na individualnu situaciju, dok je razmišljanje o dobrobiti kolektiva potpuno obezvrijeđeno. Neoliberalni kapitalizam je vrlo uspješan u svojoj namjeri da nas uspava. Uspavani i izolovani, lišeni iskustva šire zajednice i društva u cjelini, daleko smo bolji konzumenti, a to je ono što neoliberalni kapitalizam želi. Da budem iskrena, žao mi je tih uspavanih ljudi jer među njima vlada nevjerovatna usamljenost. S druge strane, neobjašnjivo mi je kako neko može živjeti u današnjem svijetu, gledati uništenje planete, ratove, jačanje fundamentalizma i desnice, luđačko nasilje i ubijanje, prodavanje žena po cijeni mobilnog telefona, ukratko – destrukciju svega što znamo da život jeste, i ne biti aktivista. Ako sada nije trenutak da se svi probudimo, kad će biti? Kasnije će vjerovatno biti prekasno. Zapadnjacima je možda dovoljno udobno da se mogu pretvarati da spavaju, ali to ih neće zaštititi. Prošla sam nešto slično kad sam primijetila prve znakove onoga za šta sam kasnije saznala da je rak u mojoj utrobi: u nekoj vrsti polusna sam gledala vlastitu bolest, ali nisam reagovala sve dok me gotovo nije ubila. Poricanje ne znači da ste sigurni.