Poezija već stotinama godina govori o najrazličitijim aspektima ljubavi: naša saradnica otkriva pjesme koje iznenađuju i zadivljuju svojom slobodoumnošću, humorom i ljepotom.

Piše: Adisa Bašić

Vjerska lica tradicionalno se posmatraju kao autoritet u društvu: oni slove za božije ambasadore na zemlji, a strahopoštovanje koje im se ukazuje češće je izazvano njihovim položajem nego njihovom mudrošću i produhovljenošću. Smrtna ozbiljnost s kojom se ophodi prema vjerskim licima idealna je meta poruge i povod za razuzdani smijeh. U južnoslavenskoj usmenoj tradiciji duhovnici i njihova uzvišenost također su odvajkada raspaljivali erotsku fantaziju narodnog pjevača.

Bez obzira na to da li je riječ o katoličkim sveštenicima koji su u celibatu ili o drugim vjerskim službenicima obavezanim na bračnu smjernost i disciplinu, svi oni su u narodnoj poeziji prikazani kao ljudi sa strastima i nagonima. Usmene lirske pjesme podsjećaju nas na to da svekoliko sveštenstvo također postoji i ispod pasa. Način na koji se o tome govori šaljiv je i odgovara duhu karnevalskog oslobađanja od autoriteta, stege i discipline. Narodna poezija govori o tome da vjerski službenici nekad za dobivanje seksualnih usluga koriste svoj položaj, ali su njihovi seksualni kontakti s pastvom redovno prikazani kao dobrovoljni i ostvareni na obostrano zadovoljstvo. Evo nekoliko primjera.

Op! Op!/ Na divojci pop;/ Divojka se smije,/ Pop joj grm zalije.

Kaluđer se grohoće,/ jad g’ ubio što hoće,/ đevojke ga draže/ da im k… kaže.

Divojka se popu moli,/ Da je mladu trbuh boli;/ Pop joj dade likariju;/ Izmeđ’ noga batariju.

Poslala me moja mati/ s kaluđerom zelje brati, / neće kale zelje brati,/ nego stade vragovati.

Dok većina djevojaka nije iznenađena seksualnom inicijativnom vjerskog autoriteta, jedna je ipak pomalo zbunjena: Moja majko, čudna duovnika – / Povaljuje pa ispovijeda,/ Noge diže, za griove pita!

Popovi nisu zainteresovani samo za neudate djevojke nego i za iskusnije udovice. Zapostavljena popova žena zbog toga oštro protestuje: Drma pope udovu/ U potoku duboku;/ Popovica viče:/ „Dosta, pope, više,/ Sada k meni hodi,/ Pa mi ga zabodi.“

U islamskoj tradiciji seksualnost je česta i redovno obrađivana tema, pa je moguće da su upravo orijentalni uticaji ostavili traga i u našoj usmenoj književnosti. U vrijeme jačanja predrasuda o islamskom svijetu kao zaostalom i konzervativnom dobro je podsjetiti se na to da je islamska kultura iznjedrila i ljude poput čuvenog perzijskog pjesnika i satiričara Ubejdullaha Zakanija. On je još u četrnaestom vijeku napisao pjesmu u kojoj dragoj šaljivo zavodnički poručuje da je seks s njim metafizičko iskustvo ravno odlasku na hadž: O voljena, tebi s tom ljepotom i dobrotom/ još nije vrijeme da ideš na hadž, a niti si dužna postiti./ Ako tragaš za sevapom i ako misliš na drugi svijet,/ saslušaj moj savjet, jer ovo je mišljenje bolje./ Dođi na moj… i pojaši ga iz svog ubjeđenja, jer to je jednako sa hiljadu odlazaka pješice na hadž.

Vjera i seks motivi su koji dolaze zajedno i u nekim bosanskim sevdalinkama. Tako, naprimjer, žena mami svog ljubavnika da ostane kraj nje i zanemari vjerske dužnosti: -Ezan uči sa munare,/ pusti me, zlato moje/ da idem! -Nije ezan, već Murtezan,/ prilegni, dilber dragi,/ kraj mene, uvjerava ga draga. Ženski glas progovara i u pjesmi Bajram ide, bajramu se nadam: djevojka se pita šta da za ovaj praznik pokloni voljenom, a ideje koje joj padaju na um su seksualno konotirane te pokazuju da joj vjerski aspekt praznika nije prioritet: Kad bih dragom po dušeka dala, azgin dragi, mirovati neće. U više je verzija poznata i pjesma o mujezinima Karađoz-begove džamije koji su zaneseni ljepotom žena koje vide s munare, pa griješe u molitvi: Po noći se penju na munaru/ pa gledaju cure po Mostaru/ i nevjeste skoro dovedene./ Krivo uče i džamiju bruče.

Uz vjerski, često je vezan i obrazovni autoritet. Lijepa Umihana, kalfa u mektebu, zagledala se u hodžu koji joj predaje. Na pitanje da pročita šta stoji u svetim ćitabima, Umihana dovitljivo okreće vodu na svoj mlin i pročita da se hodža treba njome oženiti. Sličan, mada neobuzdaniji, erotski naboj između predavača i učenice prepoznat je i u sljedećoj pjesmi: Majka Maru kaluđeru dala,/ Ne bi li je školi naučio./ Al ne prođe ni godina dana,/ Mare majci bilu knjigu piše,/ Da je lipu školu naučila;/ S kaluđerom dite načinila.

Nekom vrstom poduke bavi se i Fejzo Softa, medreslija s kraja 18. vijeka koji svoju djevojku želi naučiti arapskom pismu. On koristi sistem uobičajen za to doba, pa za svako slovo smisli jednu rimovanu strofu inspirisanu oblikom tog slova. Fejzina pjesma Ašiklijski elif-be specifična je po tome što njega svako slovo asocira na privlačnost njegove djevojke Fate, pa on stihove koristi da bi joj se udvarao i saopštio joj koliko o njoj mašta: „Sin“ su softi zlatne grablje,/ Ugrabiće te od matere/ I strpati u tevtere/ Na dušeke devetere.

Ostvariti seksualni kontakt s osobom druge vjere očigledno je u vremenu nastanka narodnih pjesama tabu koji još više podstiče seksualnu imaginaciju. Otuda veliki broj pjesama tematizira upravo ove, višestruko zabranjene kontakte. U Vukovoj zaostavštini su se tako našli stihovi: Bože pomozi,/ odže pomori,/ bule ostavi,/ s nama sastavi,kao i oni: Igra bula i kaluđer/ popadija i kadija.

Mladić zagledan u lijepu Maru spreman je radi nje promijeniti vjeru: u pjesmi Đeram škripi, ko je na bunaru, on čeznutljivo kaže: Da je meni u dušeke s njome,/ turskog bih se odrekao dina! Česte su i pjesme u kojima djevojke hvale ljubavničke vještine momka druge vjere i poručuju staroj majci da bi i ona muža ostavila i vjeru promijenila zarad takve milošte.

Nasuprot tome, u epskoj poeziji međuetnički kontakti uglavnom su prikazani kao nasilni, negativni i potencijalno tragični: još u staroj vrsti pjesme dugog stiha bugarštici srećemo Marka Kraljevića i Arapku djevojku. Iako ga spasi iz zarobljeništva, Marko ne ostaje s njom nego je ubija, jer mu je odbojna misao da bude sa strankinjom. U tom svijetu krutog morala prevagu odnose vjerski propisi, podjele i antagonizmi među ljudima.

I tako ista tradicija obiluje primjerima rigidnog patrijarhata i ksenofobije, ali i pjesmama koje se komično poigravaju s najvećim svetinjama. Brojne su vrste komičnog, od raskalašenog smijeha koji izazivaju lascivne pučke poskočice, do suptilne ironije i humora koji tek nagovještavaju erotiku. Navedene pjesme sve bez razlike govore o želji da se strogi autoritet svrgne, a vjerski službenici pokažu kao ljudi. Smijeh oslobađa od dogme, otvara nam oči i srce, dopušta da budemo cjelovita bića, sa svim strastima i slabostima. Otuda ne iznenađuje što je smijeh prva meta vjerskih radikalizama i totalitarnih režima.