Poezija već stotinama godina govori o najrazličitijim aspektima ljubavi: naša saradnica otkriva pjesme koje iznenađuju i zadivljuju svojom slobodoumnošću, humorom i ljepotom.

Veličanje ženskog djevičanstva, takozvanog „poštenja“, relikt je drevne patrijarhalne opresije nad ženama koji se zadržao debelo do u dvadeseto stoljeće. Ženskom seksualnom neiskustvu retrogradno društvo pripisuje moralnu vrijednost. Dupli standardi iste zahtjeve o ćudorednosti ne podrazumijevaju za muškarce. Naprotiv, po konzervativnom vjerovanju,muškarci trebaju biti iskusniji i inicirati svoje žene u svijet seksualnosti (često im pri tome prenoseći ranije stečene polne bolesti).

Rezultat ovakvih nakaradnih uvjerenja uglavnom je svekoliko licemjerje, pa su tako,npr. u nekim rigidnijim religioznim sredinama djevojke s mladićima godinama upražnjavale analni i oralni seks kako bi „sačuvale“ nevinost. Ova prijetvornost, od koje jednako stradaju i muškarci i žene, odavno je prepoznata u južnoslavenskoj usmenoj književnoj tradiciji i često je izvrgavana ruglu.

Tradicionalno se u epskoj usmenoj poeziji propisuju vrlo stroge norme ponašanja i seksualna suzdržanost. Lirska usmena poezija također nerijetko hvali djevojke koje su svojom mudrošću, spretnošću i upornošću uspjele da ostanu „neokaljane“. Takve pjesme su utkane u osnovu patrijarhata i uglavnom su nezanimljive. Međutim, paralelno s njima postoje pjesme koje bilježe i sasvim drugačiji svjetonazor.

Jedna od takvih pjesama jeste i Jagoda djevojka s početka 18. vijeka. Jagoda odlazi na vodu, a za njom se na vodi pojavljuje na konju vojvoda. Zabrinuta za dobar glas svoje kćeri, Jagodina majka afektira i kaže da bi njena kćer zatečena sama na vodi od strava u gore pobigla,/ a od stida u vodu skočila. Vojvoda ismijava majčinu prijetvornost i odgovara da Jagoda nije ni izbliza takvo nevinašce: Sinoć mi je na krilu prispala,/ žutin’ kosan’ ruke prižuljala./ Nisam moga’ konja osedlati;/ ona mi ga osedlala mlada. Tobož zbunjena, majka traži od kćeri da se odbrani od ovih objeda, a Jagoda joj odgovara: Istina je, moja majko stara!/ Kad si, majko, moje dobi bila,/ po devet si na noćcu ljubila,/ a ja nisan, neg njega jedinog./ Divojka sam, drago mi je bilo.

Slobodniji odnos prema tjelesnoj ljubavi oslikava i pjesma o Dizdarevoj Umi, koja ode u bostan Čelebije Muje. On je nagovori da zadigne feredžu da joj se ne urosi, a kad ona to koketno uradi, ukažu se gaće pirlitane i Mujo ne može da odoli djevojci: Uze Umu po svilenu pasu,/ pa je nosi na visoku kulu./ Tu su bili i dva i tri dana,/ nit su jeli nit vodice pili. Obostrano predavanje ljubavnim strastima čest je motiv u usmenoj književnosti. Ono očigledno nije bilo nepoznanica narodnom pjevaču, dakle, postojalo je kao društvena praksa.

Mnogo pjesama govori o (ne)željenoj trudnoći koja je rezultat takvih razuzdanih susreta. Čedo pod pojasom se obično javlja baš kod čuvanih i paženih djevojaka, koje se ostatku društva nameću kao standard morala. Tako Fata, koja je u kavezu rasla, rađa dijete, iako je njena majka okiva u zvijezde, a drugu djevojku optužuje da je raspusna. Šećerka djevojka iz jedne druge pjesme sama za sebe izmišlja da je trudna da bi se tako diskreditovala pred mužem koji joj se ne dopada. Kada se on, bijesan, razvede od nje, Šećerka se udaje za Ali-bega, koji joj se od početka sviđao. Tako djevojka devijantnost sistema okreće u svoju korist.

Dok u epskim pjesmama vanbračna trudnoća završava kaznom, u lirskim se ona odobrava, iako obično prikriva. Tako, naprimjer, braća preuzimaju djecu svojih zatrudnjelih sestara i odgajaju ih kao svoju. Ali u takvim pjesmama patrijarhalni poredak ostaje nepoljuljan. Nešto zanimljiviji su slučajevi kada muškarac otkrije da je njegova nevjesta trudna s drugim, ali dijete prihvati kao svoje. U nekim pjesmama iz muslimanske tradicije takvi ljudi se posebno nagrađuju za dobro djelo: kada u starosti hodočaste Ćabu, začuju glas koji im kaže da su oni hadž već davno obavili kada su prešutjeli trudnoću svoje nevjeste.

Posebnu pažnju svakako zaslužuju razne verzije pjesama o odmetnicama, ženama izvan sistema. Jedna od takvih je Mara, ozloglašena hajdučica koja je godinama zadavala brige banjalučkom paši. Kada je konačno uhapse, hanume se poredaju da gledaju njeno pogubljenje, a Mara im s prezirom poručuje da su one mnogo veće zlikovke od nje jer su rađale kopilad i gušile ih u Vrbasu: Šta gledate, kučke banjalučke,/ nije Mara kopile rodila. Taj radikalni glas i može pripadati samo odmetnici: za nju društvene konvencije do te mjere ne važe da ona smije izgovoriti ono očito, što se niko drugi ne bi usudio. Mara je glas narodnog pjevača protiv izopačenog društvenog licemjerja i lažnih vrijednosti. Međutim, po logici patrijarhata, ona će svoju hrabrost i slobodoumnost platiti sopstvenim životom.

Bitno su drugačije humorne pjesme o slobodoumnim nevjestama koje u novu kuću dolaze trudne i zbog toga ne doživljavaju ni stradanje ni osudu jer se cijelo selo ponaša na isti način. Jedna od njih svoje riječi prati veselim pripjevom koji signalizira da njena burna seksualna prošlost nije nešto zbog čega bi se i najmanje ustručavala: U četvrtak momu prose,/ a u petak prsten nose,/ u subotu doma vode,/ u neđelju čedo rađa./ Govori joj stari svekre:/ „O, bora ti, djevo naša,/ čije čedo pod pojasom?“/ Ona njemu odgovara:/„Ovo j’ čedo svega sela,/ a najmanje sina tvoga./ Dili li, dipli li!/ I dva fratra ispred prita, / i dva đaka iza vrata, / i dva popa iz Popova,/ i dva crna kaluđera, / i dva oca Svetogorca./ Dili li, dipi li!Smijeh je tako još jednom poslužio kao ventil u restriktivnom društvu koje sputava slobode i autonomiju nad sopstvenim tijelom. Raspjevana nevjesta je otpor društvu koje neprekidno želi da reguliše ljudsku seksualnost i intimu.