Poezija već stotinama godina govori o najrazličitijim aspektima ljubavi: naša saradnica otkriva pjesme koje iznenađuju i zadivljuju svojom slobodoumnošću, humorom i ljepotom.

Piše: Adisa Bašić

Hrvatski pjesnik Ivan Slamnig (1930–2001) napisao je brojne podsmješljive stihove o velikanima književnosti iz udžbenika i kanona, a na kraju nije izmakao sudbini i sam je postao jedan od njih. Ali za razliku od brkatih uštogljenih nacionalnih pjesnika, erudita Slamnig je slavljen zbog svojih stihova punih humora i igre. Ljubav i erotika su povlaštene teme u njegovoj poeziji, ali ugao iz kojeg posmatra muško-ženske odnose je sasvim neobičan, posebno za generaciju kojoj pripada. On autoironično govori o zaljubljenosti i strasti, ali i o starenju i gubljenju polne moći. Njegov antimačizam je jedinstven i neodoljiv, a njegov glas kosmopolite i građanina svijeta tako usamljen u južnoslavenskim književnostima.

U njegovim pjesmama muškarac je sredovječan, sijed i sve manje zainteresovan za seks. Kad se i dogodi, sve traje kratko i daleko je od svake mistifikacije: Moj miš se diže s loga od luga/ manje od želje, više od duga.// Za zairu mu posni žganci,/ za odjeću ocalni pancir.// Lijevo je zbilja, desno varka,/ sredinom Ivanka od Arka.// Moj miško užasno se stresa/ jer glava mu je sred nebesa// a zemlja joj je ispod nogu– / brzo se spušta svome logu.

Ljubavnici bi u lirici trebali biti u zanosu strasti, neosjetljivi na bol, ali kod Slamniga su oni bića od krvi i mesa kojima utrnu ruke i nazebu razgolićena krsta. On koristi formu srednjovjekovne zornice (refrenski se najavljuje svitanje) da bi opisao ljubav viteza i njegove drage, ali ih smješta u moderno doba i zamagljeni automobil. Žena kaže ljubavniku: Dragi, znam da ti je utrnula ruka,/ al daj mi još svoje rame,/ tako mi nije ni kod mame./ A sve bliže zora stiže.Ptica koja nagovještava zoru obraća se oznojenom muškarcu i ruga mu se riječima:Viteže, zahukaste čitav auto,/ mislite na svoja križa. /A sve bliže zora stiže. Promijenili su se i vrijeme i konvencije i običaji, ali je erotsko spajanje muškarca i žene kroz vijekove ostalo univerzalno.

Brak je stari način na koji društvo reguliše intimu dvoje ljudi, a Slamnig u svojoj pjesmi pokazuje koliko je smiješan pokušaj da se zakonski definišu emocije. Duhovita bračna ponuda može da zvuči i ovako: Već mi je svega, svega dosta,/ i prežderavanja i posta.// Ako te za mnom želja mori,/ potpiši se, a ne govori.// Ljubav i mržnju, strast i šizu/ pridružit ćemo nekom SIZ-u,// a razum ko i želju ludu/ registrirati na sudu.

Sljedeća ljubavna izjava je također daleko od klišea, ali je bez sumnje prava: Ti si nemoguća babuskara/ al za to mi milo puca/ jer srce nema očiju/ srce nema ni srca/pa ne pita da li se laže/ ne pita za kakvoću./ Sve su mi druge draže/ a samo tebe hoću.

Neodumica i upoređivanje drugih žena sa sopstvenom tema je i u pjesmi Relativno naopako. Da li da prevarim svoju dragu?/ Nije me baš volja./ Sve su dobre, dapače odlične,/ al nijedna nije bolja. Pjesnik u nastavku pjesme priziva Alberta Einsteina i prebacuje mu da nije dobro razumio suprugu Milevu, jer da jeste, onda njegova teorija ne bi govorila o širenju već o skupljanju svemira do najmanje i najvažnije rupe, pardon, tačke: Krivo je pričao umišljeni Einstein,/ nije razumio Milevu/ Marić, ako se dobro sjećam,/ sve mu je u Mediju Evu.// Svemir ne ekspandira/ nego se stišće u piknju,/ u jedno jedino osmišljenje/ koje samo iz sebe niknu. Vagina je kosmičko prapočelo, centar svijeta i tema vrijedna najvećih umova.

Nalazeći svoj način da u poeziji progovori o ljubavi a da to ne bude romantični kliše, Slamnig koristi riječi administrativnog stila; njihovim kontrastiranjem s emocijom postiže se komični efekat. Tako se dragoj upućuje kompliment da je kompetentna za razgovor. Moram s nekim razgovarati./ Dugo sam mislio s kim./ Jedino ti si kompetentna/ jedini živote moj. Ali i ovaj razgovor je osuđen na propast, jer se pjesniku čini da stvarnog razumijevanja među polovima nema: A s tobom se ne da razgovarati/ jer ti si drugi spol./ Ostaju duge šetnje/ ostaje alkohol.

Ponekad ipak lirski junak kod Slamniga zauzme pozu samouvjerenog zavodnika i frajera, ali samo u krajnoj nuždi, kad mu je povrijeđena muška sujeta: Kad si mi ono dala nogu,/ rekao sam: hvala bogu,/ sa mnom su konj i mitraljeta,/ preda mnom mačke cijelog svijeta.// Pjevam i letim kao ptica,/ bezbrižan vitez lutalica. Međutim, u toj razmetljivoj pozi ne izdržava dugo i počinje s jadikovkom: Al mrkli su mi dani snage/ bez tebe, moje mrkle drage.//… O psuj me, ružno mi govori,/ o daj me ljubomorom mori,/ o daj mi otrovne galame/ samo osjećaj nešto za me.

Daleko od balkanskih tipova nesklonih emocijama (osim ljutnje), Slamnigov tankoćutni šeret je istinski zaljubljenik u žene. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesma je Barbara, koju je svojedobno otpjevao Zvonko Špišić. Cijela pjesma počiva na igri između opisa zanosne djevojke i broda, a ovu mornarsko-ljubavničku dvoznačnost pojačava to što je Barbara zapravo ispovijest starog morskog vuka barba Nike. To je lađa što rijetko se rađa,/ to je prova staroga kova,/ to je krma što sitno se drma/ kad vješto promiče između molova/ ko mlada krčmarica između stolova/ (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara./ Modro, bijelo i crno farbana!) Skladna građa, njihanje i zaobljenost čine ovaj metaforički prikaz sugestivnim i uvjerljivim.

Iako se na račun ljubavi šali i na razne načine ukazuje na to koliko ona može biti komplikovana i bolna, Slamnig nas ipak ostavlja u uvjerenju da je moguća. U pjesmi Golubovi on kaže: Golubovi šetaju i lijetaju,/ u zraku ljubakaju se ili se igraju,/ a ljudi ih rado imaju/ jer golubovi demonstriraju/ da postoji i ta mogućnost života. Iako smo se od ljubavi otuđili ili je zanemarili, sam pogled na nju budi u nama radost. Ovo „demonstriranje“ takve mogućnosti života je još jedan jezički geg starog majstora, način da se ljubav afirmiše, ali neobično i s (tobožnjom) ironijskom distancom.