Uloge formiraju glumca. One uloge o kojima se promišlja, u kojima se transformiše, izlazi iz poznatih okvira. Za nekoliko takvih uloga glumac Enes Salković dobio je priznanja brojnih žirija na prostoru bivše Jugoslavije. U razgovoru za Urban magazin Salković govori o svojoj najnovijoj glumačkoj kreaciji, Romea u predstavi Romeo i Julija, istraživanju glumačkih mana i nastojanju da se one pretvore u vrline, te važnosti propitivanja zanemarenih i potisnutih tema na pozorišnim daskama.

Piše: Tamara Zablocki

U nepunih deset godina otkako je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, glumac Enes Salković odigrao je čitav niz iznimno zapaženih uloga u pozorištu, od kojih većinu u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, u kojem danas čini dio ansambla. Njegove glumačke kreacije u predstavama Pismo iz 1920. u režiji Olivera Frljića, Grebanje ili kako se ubila moja baka rediteljke Selme Spahić i Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, u kojoj mu je partnerica na sceni i rediteljka bila neprikosnovena Mirjana Karanović, nagrađene su zvučnim priznanjima, a među njima i nagradom za najboljeg mladog glumca na Sterijinom pozorju u Novom Sadu.

Najnovije priznanje za Salkovića stiglo je ovog augusta s festivala Barski ljetopis, čiji je žiri istaknuo njegove izuzetne umjetničke potencijale iskazane ulogom Romea u predstavi Selme Spahić Romeo i Julija. Ova uloga u pozorišnom komadu koji progovara o ljubavi mladih ljudi koji pripadaju zavađenim porodicama, smještena u kontekst društva kakvo dobro poznajemo, društva ratnih zločina, tranzicijskog kapitalizma i konzervativnih vrijednosti koje preziru slobodu i individualnost, bila je i povod za naš razgovor. Romeo kakvog utjelovljuje u predstavi junak je kojeg opisano društvo nužno treba.

Nedostaju nam mladi ljudi spremni na bunt

„U kontekstu današnjeg bosanskohercegovačkog društva, Romeo je mladi čovjek koji bi trebao i mogao biti predvodnik jedne nove generacije oslobođene pritisaka i tereta prošlosti. Lišen svih oblika predrasuda, spreman na bunt i istrajan u svojim stavovima. Naravno da takav čovjek danas biva odbačen od strane pojedinih grupa jer je opasan za sistem, sistem izvrnutih vrijednosti, nakaradan i dugoročno itekako štetan. Danas nam nedostaje više Romea koji su spremni ići do kraja u svojim idejama, zauzeti stavove i istrajati na svom putu.“

Prema Salkovićevim riječima, potencijal novih generacija nužno je iskoristiti u borbi protiv nazadnih sila društva u kom živimo. Predstava se, u prvom redu, obraća upravo mladima, obuhvatajući i istraživački proces sa devetnaestero predstavnica i predstavnika te generacije. „Ne može se i ne smije sva odgovornost prebacivati na mlade ljude, ali definitivno je da veliki dio odgovornosti jeste na jednoj novoj generaciji koja bi trebala potisnuti i odbaciti zaostavštinu naših roditelja i njihove destruktivne stavove, te postati kritična masa koja će prije svega sebi, a onda i onima koji dolaze iza nas, kreirati iole normalnu i zdravu sredinu za djelovanje“, ističe Salković.

Korištenje klasika svjetske književnosti u svrhe osvjetljavanja problema sadašnjosti, kakvo je uprizorenje Shakespeareovog teksta Romeo i Julija, obično svjedoči o tome da se ljudska vrsta ponavlja u svojim greškama, ne učeći iz njih. „Savremeni čovjek i njegovi problemi nisu toliko savremeni koliko mi mislimo, samo su okolnosti problema drugačije. Većina anomalija naše savremenosti detektovana je i opisana prije mnogo godina“, mišljenja je naš sagovornik. Dodaje da postavljanje književnih klasika na scenu samo zato što su klasici nikom ne koristi, bitno ih je smjestiti u kontekst.

Najjednostavnije i najučinkovitije je, zato, dovesti klasični tekst u vezu s današnjim vremenom, spojiti njihove probleme u priču o aktuelnosti. „Klasik nosi neuništivu univerzalnost, a s druge strane imate totalno poremećenu savremenost, pogotovo bosanskohercegovačku savremenost, koja je itekako nazadna i primitivna, te stoga neiscrpni izvor inspiracije.“ Kako kaže, lično ne pridaje veći značaj ulogama samo zato što dolaze iz klasičnog teksta. „Sve uloge u karijeri glumca su itekako važne, pogotovo ako ste mladi i ako pokušavate da radite ovaj posao u BiH“, smatra.

Prirodno i svakodnevno kao revolucionarno

Dramaturg predstave Romeo i Julija Dario Bevanda ljubav dvoje mladih iz uprizorene tragedije naziva revolucionarnom. U kontekstu bosanskohercegovačkog društva u kojem je sasvim jasno određeno ko koga smije da voli i koliko već na osnovu imena koje nosi, ova revolucionarnost postaje profana, već kako kontekst nalaže. „Već zbog situacije u kojoj se danas nalazi naše društvo, sistema izvrnutih i poremećenih vrijednosti, pojava nečeg prirodnog karakteriše se kao nešto revolucionarno. Nalazimo se u situaciji u kojoj smo do te mjere izmanipulisani da više ne prihvatamo sasvim prirodne stvari koje čine život običnog čovjeka“, ističe Salković.

I dok predstava Romeo i Julija nastoji odgovoriti na pitanje može li ljubav mijenjati svijet, ili barem spasiti one koji vole, naš sagovornik se, kako kaže, slaže s ocjenom revolucionarnosti koju ljubav može predstavljati, a za konačan uspjeh te revolucije svako od nas nosi dio odgovornosti. „Svaka borba koja ima iskrene i istinite motive i čiji su ciljevi konstruktivni, a ne destruktivni, itekako je snažna i može mijenjati svako društvo. Proces mijenjanja svijesti populacije je dugotrajan, ali moramo biti optimisti, vjerovati i svakodnevno činiti male pobjede koje će i nas i našu okolinu činiti zdravijim i normalnijim za život.“

Glumac je društveno odgovorno biće

U nizu predstava u kojima je Enes Salković ostvario zapažene uloge, pored autorskog projekta Olivera Frljića Pismo iz 1920. koji je naveo tankoćutnije gledateljke i gledaoce da izađu iz pozorišne sale, ne uspijevajući sebi priznati stvarnost ratnih zločina na svim stranama, ističu se također iznimno angažovani i potresni tekstovi autorice Tanje Šljivar Grebanje ili Kako se ubila moja baka, te Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali. Osim što je za pozorišnu publiku važno da tekstovi koji tjeraju na promišljanje budu postavljeni na scenu, važno je to i za glumice i glumce, utičući na njih profesionalno i ljudski.

„Imao sam tu sreću da sam radio s tim autorima i autoricama s kojima sam sazrijevao i kao glumac i kao čovjek. Svaka od navedenih predstava je u tom trenutku za mene bila bitna i provokativna. Mislim da je moja najveća sreća u tome što sam imao priliku raditi s različitim rediteljima i rediteljkama u relativno kratkom vremenskom intervalu. Svaki proces je imao uticaja na oblikovanje mene i mog glumačkog habitusa, nadam se da će tako biti i u budućnosti. Glumac je društveno odgovorno biće, što je s jedne strane teret, a s druge privilegija, jer imate priliku govoriti o stvarima koje su tabuizirane i nedovoljno eksploatisane.

Naša je nesreća u tome što imamo toliko materijala za kritički osvrt. Za mene je jako važno da imam priliku iznijeti svoje stavove kroz proces rada na nekoj predstavi. Na kraju krajeva, to je moj posao i ja sam dužan da ga obavljam maksimalno profesionalno i etično. Mislim da bi nam svima bilo mnogo bolje kad bi svako radio svoj posao maksimalno profesionalno i posvećeno. Tu leži jedan od ključeva za napredak kompletnog društva“, ispričao nam je Salković.

Angažovani tekstovi, ipak, nisu i jedini koji ga privlače u poslu koji radi, jer različiti faktori utiču na odnos prema određenom tekstu. „Unazad nekoliko godina zanimale su me neke teme koje su mi danas smiješne, a danas me privlači nešto što će mi vjerovatno biti smiješno za nekoliko godina. Bitno je da nađem unutrašnji motiv, nešto što će me pokrenuti i ispuniti kao glumca. Ovo je najljepši posao na svijetu jer konstantno upoznajete nove karaktere, otkrivate sebe, imate luksuz koji malo koje drugo zanimanje dopušta. To morate znati cijeniti, prepustiti se i uživati. Kada imate takav pristup, mnogo toga vas može pokrenuti.“

Afirmacija godi, ali ne smije biti motiv za rad

Uloga u predstavi Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, za koju je dobio nagradu na Sterijinom pozorju, ističe se, ipak, među svim ostalima budući da mu je partnerica u predstavi Mirjana Karanović, vjerovatno najvažnija živuća glumica s naših prostora. Za samu Mirjanu rad na predstavi u kojoj glumački dvojac tumači različite uloge koje generiraju njihove različite odnose neprocjenjivo je iskustvo jer ju je istovremeno i režirala, a Salković priznaje da mu je uloga u ovoj predstavi bila jedno od najkorisnijih iskustava u dosadašnjem radu.

„Mislim da je ta predstava i saradnja s Mirjanom bila jedna od prekretnica u mojoj dosadašnjoj karijeri. Izuzetno težak, naporan, ali i jedan od najplodonosnijih procesa rada kroz koje sam prošao. Kroz njega sam otkrio puno svojih glumačkih mana i trudio se da ih pretvorim u vrline. Trudim se i dan-danas. Mirjana je izuzetno inspirativna osoba, profesionalac koji se stopostotno daje za predstavu, a kad pored sebe imate takvu osobu onda to morate poštovati i koristiti svaki mogući trenutak da učite i saznajete.“

Upitan koliko nagrade konkretno pomažu u životu glumca, naš sagovornik odgovara: „Sigurno je da su dobrodošle, jer su afirmacija koja itekako godi. To je činjenica. S druge strane, ne moraju značiti apsolutno ništa i ne smiju biti motiv za trud i rad na nekoj predstavi. Meni su pomogle jer su me neki producenti i reditelji primijetili i dali mi priliku za posao. To je sigurno najveća korist koju sam imao. I naravno, rado se sjećam onih novčanih, žaleći što većina nije bila novčana jer bi to uveliko doprinijelo rješavanju mojih egzistencijalnih problema dok sam bio mlad, nezaposlen, obećavajući glumac.“