Glumica Ena Kurtalić, koju sarajevska publika najbolje pamti po predstavi Odette & Odile, koju je u Sarajevskom ratnom teatru režirala i igrala s Amilom Terzimehić, nedavno je magistrirala na ljubljanskoj Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju. Ondje je našla odsjek koji joj je omogućio usavršavanje u području fizičkog teatra – Umjetnost pokreta.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Željko Stevanić IFP / Arhiv CTF UL AGRFT

Interes Ene Kurtalić za fizički teatar i sve ono što on podrazumijeva, budnost, svjesnost i fokusiranost u tijelu, počeo je u najranijem djetinjstvu. Poput brojnih njenih vršnjaka i vršnjakinja koje je rat nagnao da s roditeljima dom potraže podalje od prostora bivše Jugoslavije, Ena je djetinjstvo provela u Švicarskoj. Ondje je naučila savršeno govoriti francuski jezik, ali joj učenje maternjeg nije išlo od ruke. Govoreći bosanski mucala je. “Imala sam strašne probleme s govorom i, kad sam se vratila u Sarajevo, uspjela sam ih pobijediti zahvaljujući ponajviše mojoj mami, koja me je tjerala da idem kod logopeda. U međuvremenu sam naučila da se mnogo više nego govorom izražavam tijelom. Izražavanje pokretom bio je moj bijeg i sve vrijeme sam tragala za načinima izražavanja tijelom: trenirala sam gimnastiku i sve što je bilo dostupno, a ličilo na ples. Od tada do danas riječi su mi ostale nedovoljne za izražavanje određenih osjećanja, impulsa”, prisjetila se Ena Kurtalić za Urban magazin.

Godinama kasnije gluma je uslijedila kao prirodan izbor profesije. Prve korake u glumačkom svijetu napravila je zahvaljujući Jasni Diklić i njenom Poetskom teatru mladih Juventa, a zatim je upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, koju je završila kao najbolja studentica u klasi. Zanimanje za fizički teatar u Sarajevu, međutim, nije imala gdje produbiti. “Bilo je nekoliko pokušaja da se fizičkom teatru ustupi više prostora na pozorišnoj sceni. Predstava Odette & Odile, koju smo samostalno radile Amila Terzimehić i ja, pokazala se uspješnom i s njom smo gostovale na brojnim festivalima u Evropi, a MESS Dance Company je također proizveo dobru predstavu u tom smjeru. Ali, problem je bio u tome što fizički teatar ne pobuđuje veliki interes publike. Lično sam znala da želim nastaviti djelovati na području fizičkog teatra, ali sam bila svjesna da imam još mnogo toga za naučiti. Izbor je pao na ljubljansku akademiju jer ondje odnedavno postoji odsjek Umetnost giba, koji su većinom upisivali plesači i plesačice. I sama Rosana Hribar, trenutno najbolja plesačica savremenog plesa u Sloveniji, diplomirala je na tom odsjeku. U drugoj generaciji ja sam bila prva glumica, svi prije su bili plesači.”

Svakim pokretom pobjeđivati sebe

Rad na odsjeku posvećenom umjetnosti pokreta zasniva se na japanskoj vrsti plesa butō, nastaloj šezdesetih godina kao odgovor na imitacije modernog i postmodernog plesa koji se razvijao u Sjedinjenim Državama, kao i njemačkog ekspresionističkog plesa iz istog perioda. “Ples butō podrazumijeva da nije bitna samo forma već i suština, kako mi to kažemo, radi se o plesu ‘iz crijeva’, pri kojem emocije dolaze do izražaja. U Ljubljani mi je ples butō predavala Tanja Zgonc, koja pripada prvoj generaciji evropskih plesača butōa, a trećoj generaciji plesača butōa općenito. Kod plesača i plesačica butōa tradicija je jako važna i važno je čiju liniju pratite, a osnovna podjela je na bijeli butō, čiji je začetnik Ohno Kazuo, te crni butō, koji prati učenje Tatsumi Hijikate, pri čemu je bijeli sporiji i njegova je bit u trajanju, dok je crni butō brz, animalan, nagonski.

Tanja pripada liniji Hijikate, a ples butō je već od ranije sastavni dio studija glume na ljubljanskoj akademiji, što glumcima i glumicama pomaže da osvijeste svaki pokret i sa svakim pokretom i udahom pobijede sebe. Pokreti u butōu su fizički i mentalno izuzetno zahtjevni i uslijed bola u tijelu bezbroj puta želiš odustati u procesu rada”, ispričala je Ena za Urban magazin, dodajući da fizička zahtjevnost i iscrpni treninzi na njenom postdiplomskom studiju nisu značili i oslobođenost od teorije. “Osim savremenih plesnih tehnika i časova plesa butō, veliki dio studija čini i teorija, snažan je akcenat na teoriji da ne bi sve ostalo na nivou tehnike.”

Traganje za većim znanjem u oblasti fizičkog teatra dovelo ju je i do različitih radionica iz istog područja, čija je ponuda u Ljubljani velika. “Nedavno sam provela mjesec dana u Kini učeći na radionicama savremenog plesa, kineskih tradicionalnog plesova, borilačkih vještina. Dopada mi se mješavina svega toga, koja rezultira fizičkim teatrom, jer ne mogu da se identifikujem samo kao plesačica – kasno sam počela da učim plesne tehnike, a ako želite postati vrhunski plesač ili plesačica, morate početi vrlo rano. U fizičkom teatru je, međutim, moguće objediniti znanja iz plesa i glume, a ja se ipak uvijek vraćam na glumu, glumački zadatak i glumačko htijenje.”

Šta je sve tijelo zapamtilo?

Kulminacija rada Ene Kurtalić na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju bio je njen magistarski rad SkEna, izveden u malom ljubljanskom pozorištu Gledališču Glej pred publikom čiji su veći dio činili glumci i glumice, profesori i profesorice iz Sarajeva. Ljubljana im nije bila daleko kad je trebalo otputovati i odati počast kolegici. SkEnom se Ena vraća u vlastito djetinjstvo, istražujući načine na koje odrastanje u ratu oblikuje osobu koja godinama kasnije vlastito oslobođenje pronalazi na sceni. Rad na predstavi ponudio joj je novi vid učenja, prvenstveno o koreografiji i režiji, koju je radila samostalno. “SkEna mi je omogućila da se bavim stvarima kojima se ranije nisam bavila, poput koreografije u teatru, koja me zanima kao glumicu, jer vjerujem da kao glumica u određenim prilikama mogu uspješnije oblikovati koreografiju prilagođenu liku, budući da se ponekad u koreografiji koju obično osmišljavaju plesači izgube sami likovi. Dogodi se da koreografija ne proizlazi iz samog lika, nego iz plesača.”

Završni rad joj je donio i neku vrstu pročišćenja, premda je tema nošenja s traumama, s ratnim traumama, ranije uopšte nije zanimala. Kao i većini nas koji smo imali tu nesreću da živimo u Bosni i Hercegovini u njenim najtežim, poslijeratnim godinama, bilo joj je dosta priče o ratu. Na kraju krajeva, riječ je o iskustvu koje je bilo zajedničko većini ljudi s kojima je dolazila u kontakt. Sve se činilo repetitivnim, izlišnim. Na studiju u Ljubljani novi prijatelji su je počeli ispitivati o ratnom iskustvu, te su neka sjećanja, htjela ne htjela, naprosto izronila na površinu. Počela ih je povezivati sa strahovima koje ima i danas, s neobjašnjivim emocionalnim reakcijama. “Jako je teško, možda najteže, izbrisati sjećanja koja ostaju u tijelu. Tijelo sve pamti. Ponekad i samo postavljanje u položaj u kojem si bila u nekom trenutku izazove navalu emocija. To pitanje je počelo da me intrigira: šta je sve tijelo zapamtilo?

Ideju za predstavu dobila sam na jednom od časova plesa butō na kojem smo radili vrstu hoda koja se zove Hiroshima walk i koja neizmjerno podsjeća na način na koji su ljudi hodali kroz sarajevski ratni tunel. Tri sata tog hoda u pognutom položaju donese vam pravi izljev emocija i to me je podsjetilo na izlazak iz Sarajeva s mamom. Nedugo nakon toga pronašla sam strašno duhovito napisana pisma koja su moja mama i moja sestra razmjenjivale u ratu, jer je moja sestra izašla iz Sarajeva i otišla živjeti u Pariz, pa je početna ideja bila vrlo ambiciozna: željela sam u predstavi igrati i sebe, i svoju sestru, i svoju mamu. U razgovoru s kolegama i kolegicama shvatila sam da takva predstava bez monologa ne bi imala jačinu kakvu imaju pisma, pa sam odlučila da igram samo sebe. Nakon puno improvizacija i prevođenja napisanog i nacrtanog u pokret, nastala je SkEna.”

U SkEni nema suvišnih pokreta i plesa koji je sam sebi svrha, već svaki pokret proizlazi iz situacije i odnosa prema traci koja je, ako pitate Enu, zahvalan partner. “Raditi s trakom bilo je gotovo jednako kao sa živim partnerom”, naglašava. U priči o nošenju s vlastitim traumama i pronalasku vlastitog mjesta na teatarskoj pozornici publici je ostavljen prostor za vlastito upisivanje značenja prikazanih radnji, bez obzira na to što je svaki pokret pomno osmišljen i razrađen. “Značenja jesu višestruka, čak ni meni samoj ta traka nema jedno značenje, ona je ujedno i porodica, i akademija, i društvene norme. Iz jednog dijela predstave u drugi mijenja se njeno značenje. I samoj mi je bilo zanimljivo čuti publiku i njihove interpretacije viđenog.”

Budućnost je u autorskim projektima

S iskustvom Odette & Odile i SkEne i s prikupljenim znanjem, vlastitu budućnost najradije vidi u autorskim projektima umjesto u angažmanu u nekoj od nacionalnih kuća u kojima se fizičkom teatru ne pridaje veći značaj. “Trenutno radim na još dva autorska projekta s kojima mi je cilj što više putovati i povezivati se, mada bi možda vrijedilo potražiti i podršku za ozbiljniji razvoj fizičkog teatra u Bosni i Hercegovini. Sama bih voljela da se to desi, ali uzevši u obzir bosanskohercegovačke prilike za glumce i glumice nakon završene akademije, nisam sigurna. U Ljubljani glumci i glumice se već na trećoj godini akademije mogu pohvaliti angažmanima u nekom od pozorišta. Svi dosta rade jer u Ljubljani postoji gotovo hiperprodukcija predstava. Veliki broj predstava je zasigurno prednost, naročito za tako mali grad kakav je Ljubljana, a osim toga, ljubljanska pozorišta su podijeljena u odnosu na tematiku i vrstu teatra kojom se bave, te i publika i glumci tačno znaju šta će pronaći u Drami, šta u Mladinskom, šta u MGL-u…

Da me ne shvatite pogrešno, sve ima svoje dobre i loše strane. Na loše prilike se žale i slovenački glumci i glumice, jer se u posljednje vrijeme radi manje nezavisnih projekata. I premda Ljubljana i prilike u njenim pozorištima imaju brojne prednosti, lično mi je drago što sam najprije završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, pa tek potom otišla na ljubljansku akademiju, jer mislim da sarajevska akademija glumcima i glumicama nudi više. Mnogo više se radi, bolji su profesori i profesorice, a osim toga, ondje postoji predivna kolegijalnost u kojoj svi rade zajedno, bez obzira na to s koje su klase. Zahvaljujući svemu tome, ta akademija jednostavno diše. Na takvu podršku u Ljubljani nisam naišla. Na primjer, na moju magistarsku predstavu su došle samo tri studentice koje poznajem s akademije, što se u Sarajevu nikad ne bi moglo desiti.”

Stereotipizacija žena

Ono što se jednako uporno dešava i u Sarajevu i u Ljubljani jeste stereotipno predstavljanje žena i djevojaka na filmu i televiziji, zbog čega je dijapazon uloga koje imaju priliku dobiti mlade glumice, prvenstveno u serijama domaće produkcije, u odnosu na one koje dobijaju glumci, izuzetno ograničen. “U većini serija i filmova domaće produkcije kao mlada glumica možeš dobiti tek dosadne uloge kokete, seksi djevojčice, djevojke, da prođeš kroz kadar, jednolinijske uloge. I zanimljivo je da, ako žene pišu, nađe se tu i dobrih uloga za glumice, ali ako muškarci pišu, uglavnom je riječ o jednolinijskim ulogama o ženama seksualnim objektima. Isto je u Bosni i Hercegovini, isto je i u Sloveniji. Prve uloge koje sam dobijala u Sloveniji bile su uloge glupe Bosanke. Do sada sam odbila tri ili četiri uloge u sapunicama jer se radilo o ulozi Bosanke čistačice, mahaluše, naravno duhovite. Još smo, dakle, tu, nismo se pomjerili.