Piše: Tamara Zablocki

Foto: Bruno Barbey

Neizbježnost Elene Ferrante, literarnog imena kojem ne znamo lice, počela se, na svu sreću, prelijevati i na naše prostore. Izdavači iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije utrkuju se ko će prije izdati sve dijelove Napuljske tetralogije, najčuvenijeg djela italijanske književnice, sastavljenog od romana Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Oni koji dolaze i oni koji ostaju i Priča o izgubljenom djetetu, a nama, čitaocima i čitateljicama, preostaje samo da brojimo dane do novog trka do knjižare.

“Ferrantemaniji” je istinski teško odoljeti. Obično nezainteresovana za knjige o kojima svi pričaju, strpljiva u čekanju da se njihova vrijednost višestruko potvrdi prije nego što im priđem, na italijansku sam spisateljicu nabasala u trenutku kad su portali u regiji, posvećujući poslovično premalo pažnje književnoj produkciji jer čitanje knjiga uzima vrijeme u kojem se može očerupati ko zna koliko senzacionalističkih tema, objavili da je italijanski istraživački novinar Claudio Gatti – valjda u nedostatku pametnijeg posla na problemima siromašnom Zapadu – razotkrio identitet književnice koja je već kod objavljivanja svoje prve knjige, sada već davne 1992, insistirala na potpunoj anonimnosti u želji da izbjegne sve ono što prati književnu proizvodnju: promocije, susrete s novinarima i publikom, zamarajuća putovanja i odgovaranja na pitanja, analize privatnog života autora ili autorice nevezanog za štivo. Izdavač je ispoštovao autoričinu želju, a prevoditeljica djela Elene Ferrante na engleski jezik Ann Goldstein na sebe je preuzela povremena pojavljivanja u javnosti u njeno ime. Ferrante sama daje rijetke intervjue isključivo putem e-maila.

Gattijeva besmislena višemjesečna istraga, čije su rezultate objavili i cijenjeni mediji poput New Yorkera, nije doprinijela ničemu drugom osim osjećaju gađenja na novinarsku profesiju koja još jednom promašuje cilj. Je li od interesa javnosti ko je, glavom i biografijom, Elena Ferrante? Užitak u tekstu je ono što je važno, a užitak će u romanima italijanske spisateljice naći i već su našli mnogi, upravo neopterećeni pozitivističkim pristupom i ponavljajućim pitanjima o biografičnosti samog djela – doduše, sasvim sigurno zaintrigirani anonimnošću autorice u svijetu u kojem pravo na privatnost više ne postoji. Prvi dio Napuljske tetralogije zasad je i jedini objavljen u Bosni i Hercegovini. Na svjetlo dana donijela ga je izdavačka kuća Buybook u prevodu Jovane Šego, u junu bi se u prodaji trebao naći njen nastavak, a one koji su se već zarazili virusom književnosti Elene Ferrante prije nekoliko dana obradovala je vijest da HBO priprema televizijsku seriju prema romanu Genijalna prijateljica.

Sustvarateljice vlastitog svijeta

Roman o odrastanju i prijateljstvu Genijalna prijateljica prati studioznu i disciplinovanu Elenu Greco Lenù, ujedno i pripovjedačicu romana, kroz odnos s njenom muzom i suparnicom, drskom, beskompromisnom i po svemu naročitom Raffaellom Cerullo Lilom od prvog razreda osnovne škole kroz djetinjstvo i djevojaštvo, pomno bilježeći socijalne i političke prilike Napulja netom poslije Drugog svjetskog rata. Uvid u djetinjstvo obilježeno bijesom, uvredama izgovorenim na klasno označenom dijalektu, infektivnim bolestima, posljedicama rata i nasiljem na siromašnom italijanskom jugu, odrastanje u prljavom, zanemarenom predgrađu u kojem se većinu vremena može samo sanjati o šepurenju reprezentativnijim centrom grada punim uređene, dobrostojeće gospode samo je uvod u ono što će Ferrante u ostatku tetralogije jasnije predstaviti kao duboke socijalne i političke razlike unutar italijanskog društva. Lenù i Lila jedna drugoj su utjeha i utočište, sustvarateljice svijeta za bijeg od vanjštine pune problema.

Ferrante uz pomoć šarolike palete likova u kojoj marširaju nerijetko dronjava i prljava djeca, njihovi roditelji radnici spremni na batinanje potomaka, udovice poludjele od ljubavi, očajnici koji su “u mračnim vremenima” ostali bez svega čime bi prehranjivali porodicu, nasilnici kojima nešto deblji račun koji su stekli prevarama i kamatarenjem osigurava povlašteni status i strahopoštovanje na zapuštenim ulicama slika početke onoga što će postati cjeloživotno prijateljstvo Lenù i Lile, koje zapravo nikad nisu ni imale luksuz bivanja djetetom nesvjesnim svih poteškoća života, te stasavanje u zrele žene u ženama nenaklonjenim uslovima. “Život je bio takav i gotovo, rasle smo s obavezom da ga otežamo drugima prije nego što ga drugi otežaju nama”, kazuje Lenù o okolnostima u kojima je borba za opstanak bila neprestana, u kojima se nastavak školovanja za siromašne djevojčice po sticanju puke pismenosti nije podrazumijevao, a iole veći imetak potencijalnog supružnika značio spas već u najranijem djevojaštvu.

Iskustvo žene i ljevičarke

Ispisujući hroniku poslijeratnog Napulja, doma Camorre, ali i odu samoj književnosti, čitanju i pisanju, disciplinama u kojima se Lenù i Lila nadmeću dajući jedna drugoj podstrek, Elena Ferrante se drži onoga u čemu je najbolja i zbog čega je toliko teško povjerovati u nagađanja da bi iza njenog imena mogao stajati i muškarac ili grupa autora: pomnog, do najsitnijih detalja razrađenog dočaravanja ženskog iskustva od najranijeg doba, preko prve menstruacije i adolescentskog ocjenjivanja primjerenosti vlastitih seksualnih iskustava prema onim tuđim, pa do svakodnevnog nošenja s malomještanskim mentalitetom i pronalaženja mjesta u svijetu koji su po svojoj mjeri osmislili muškarci, omeđenom raznovrsnim preprekama koje spol i klasa postavljaju pred nas. Važnost pozicije Elene Ferrante u savremenom književnom svijetu još je i veća ako priznamo da književna kritika, književni kanon, kao i žiriji koji dodjeljuju važne književne nagrade rijetko zadržavaju svoj pogled na djelima ispisanim rukom žene o bivanju ženom.

“Ono što je bitno kod Elene Ferrante jeste da je jedno žensko iskustvo dospjelo u vrh ljestvice čitanosti. Još je čudnije što je to iskustvo jedne, po svemu sudeći, ljevičarke. Sagledavajući sliku današnjeg svijeta, to je zaista nesvakidašnji fenomen”, naglašava prevoditeljica Napuljske tetralogije u izdavačkoj kući Buybook Jovana Šego, dodajući da je put do mnogobrojne publike Ferrante zasigurno prokrčila i neusiljenim, čitkim, ali nimalo naivnim načinom pisanja o iskustvima s kojima se svi možemo makar dijelom poistovjetiti. Za čitateljice napose, dodala bih, čitati romane Elene Ferrante, Napuljsku tetralogiju ali i druge, poput Dana zaborava, u kojem temu ostavljene žene obrađuje na isti, profinjeni i nepredvidivi način, znači biti u književnosti kao žena prvi put viđena i prepoznata u svoj svojoj punini.